Štiks: Državljanstvo je naša sudbina

U svojoj poslednjoj knjizi Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država (Fraktura, 2016), Igor Štiks u maniru najboljih kulturnih kritičara piše o državljanstvima kao agensima modernih političkih zajednica i etniciteta i otvara priču o važnosti građanstva u globalizovanom društvu.

• Jedna od stvari koju je levica uvek kritikovala jesu mehanizmi represije države. Međutim, na državu možemo gledati i kao na jedan sistem proizvodnje subjektivnosti. Naime, od dana rođenja dodele se ime, prezime, državljanstvo pa čak i nacionalnost, i tako se država upliće u izgradnju nečije subjektivnosti. U kojoj meri smo danas zavisni ili oslobođeni od tog odnosa u kojem država pokušava određivati naše identitete?

– Mi tu prvenstveno govorimo o modernoj državi čiji način upravljanja populacijom podrazumijeva direktni upliv u ono što ste nazvali našim osobnim identitetom. Taj se identitet potvrđuje dokumentima, „papirima“, koji svjedoče o našem službenom postojanju. Dokumentalnost ili dokumentalitet, kako opsesivno upisivanje naših društvenih života u dokumente naziva talijanski filozof Maurizio Ferraris, nam konačno može odrediti i sudbinu.

Upravo smo vidjeli kako se deportiraju ljudi koji su sletjeli na tlo SAD-a u trenutku stupanja na snagu zabrane ulaska državljanima sedam zemalja. Arbitrarnost takve odluke i njezin kafkijanski utjecaj na ljudske sudbine je dramatičan. Državljanstvo samo se u modernom periodu javlja kao mehanizam pravnog kodificiranja političke zajednice. U poslednjih 30-40 godina državljanske politike su se donekle liberalizirale pa ljudi često imaju dvostruka ili čak trostruka državljanstva, te su zapravo formalnopravno pripadnici nekoliko političkih zajednica.

Drugo je pitanje gdje se vi fizički nalazite na planeti i na koji način uistinu participirate u političkim zajednicama kojima formalno pripadate. Imati više državljanstava se uglavnom razumije kao povećanje opsega prava i privilegija.

• Ipak, vidimo da državljanstvo nije samo vezano uz prava.

– Tako je. Suočavamo se sa situacijom gdje se državljanstvo vraća i onome što je uvijek podrazumijevalo, a to su i obaveze i ograničenja. Na Balkanu se ovih dana priča i o povratku vojne obaveze, kao nečeg što je određivalo moderno državljanstvo te i dalje u bitnome određuje državljanstvo nekih zemalja. Dakle, jasno je da država nužno ima represivnu stranu i da je spram te prisile dužnost građana da se suprotstave onome što smatraju da je amoralno ili nelegitimno.

S druge strane, za neke emancipatorske pokrete država bi bila tek instrument koji se treba oteti iz ruku buržoazije, bogatih i moćnih, te ga koristiti za društvenu emancipaciju svih građana. Na koncu tog procesa emancipacije država sama bi prestala postojati. Ipak, jako smo daleko od odumiranja države kao takve iako je ona bitno promijenila svoju prirodu u epohi globalizacije. Govoriti danas o državnom suverenitetu ili nezavisnosti prilično je upitno u kontekstu u kojem su neke velike korporacije moćnije od velikog broja članica UN, a ni velike države ne mogu se oduprijeti tokovima globalnog kapitala.

Dakle, vidite da se nalazimo u vrlo kompleksnom periodu u kojem se liberalna iluzija da će ljudska prava zamijeniti i sama državljanska prava razbila. S druge strane, same države često svojim populacijama ne mogu osigurati ni osnovna državljanska prava, uključujući minimum socijalne zaštite, što konačno rezultira masovnim migracijama.

• Pojam građanstva tiče se slobode i političke aktivnosti pojedinca i na ovim prostorima je on terminološki odvojen od pojma državljanstva, za razliku od engleskog pojma citizenship koji pojedinca stavlja u ulogu i građanina i državljanina. Kako taj model (citizenship) utiče na moć pojedinca u političkoj zajednici?

– Državljanstvo je lutrija rođenja. Da li ste rođeni u određenoj državi u određeno vrijeme ili u nekoj drugoj u neko drugo vrijeme će bitno odrediti i vaše životne šanse, vaše mogućnosti, vaša prava i vašu mobilnost. Naravno, to je po sebi izrazito nepravedno jer se državljanstvo pojavljuje i kao oznaka prestiža. Ono što čini dio samog državljanstva ali mu se i na neki način može suprotstaviti jest građanstvo. Odnos između ta dva pojma, u mnogim jezicima ujedinjenim u jednom pojmu kao što je citizenship, nije nimalo jednostavan.

Uloga svakog državljanina je i da bude građanin svoje političke zajednice. U većini slučajeva, samo državljanski status vam omogućuje sva politička prava građanina. Ipak, ponekad možemo biti građani u različitim političkim zajednicama bez da smo i državljani država u kojima se nalazimo. Na primjer, ja kao građanin EU-a u Velikoj Britaniji još uvijek (ne i zadugo) mogu participirati na lokalnim i evropskim izborima u Škotskoj.

Dakle, mogu ostvarivati određena građanska prava bez da sam državljanin Velike Britanije. Uskoro će se i taj status promijeniti, pa tako vidimo nestalnost i statusa i prava koje nam oni donose. Takođe, moguće je biti građaninom kao globalni, internacionalni aktivist koji tako participira u društvenim pokretima bez da nužno ima državljanstvo države u kojoj se njegove aktivnosti trenutno odvijaju.

Prije stotinu godinu, revolucionari nisu baš puno marili za države i njihove arbitrarne granice već su vodili borbu za revoluciju gdje god im se za to pružila prilika. Mislim da ćemo se morati vratiti i tom modelu, ali naravno s jasnom idejom o tome što uistinu mislimo pod globalnom revolucijom i pod društvenom emancipacijom kojoj granice nacionalnih država neće biti prepreka. Vidimo da nisu prepreka kapitalu, ali jesu velikoj većini ljudi.

Iz te pozicije, razumijevajući formalna i stvarna ograničenja, od kojih je jedno i samo državljanstvo, moramo promišljati subverzivne akcije i emancipatorski program za naše stoljeće.

• Raspad Jugoslavije značio je i formalno brisanje jugoslovenskog državljanstva. Dobili smo nove političke projekte u kojima građani/državljani nekadašnje zemlje trpe određene kodifikacije u odnosu na činjenicu da Jugoslavije više nema, ali oni još uvek dele isti, regionalni prostor.

– Državljanstva federalne Jugoslavije više nema, ali je ono i dalje fantomski prisutno. Mnogi su ljudi pragmatično pokušali rekonstruirati određena prava koje im je tadašnje federalno državljanstvo donosilo, kao što je na primer mobilnost i ostvarivanje prava u raznim republikama. To su pokušali riješiti kroz dvostruka ili trostruka državljanstva postjugoslavenskih država.

Uzmite u obzir da situacija postaje kompleksnija budući da su dvije od nekadašnjih šest jugoslavenskih republika sada članice EU-a, pa prema tome imaju jedna prema drugoj obavezu poštovanja evropskog državljanstva ili građanstva kojeg dijele s ostalim članicama. Dakle, vidimo da je jedno državljanstvo politički mrtvo, ali da komponenta građanstva i dalje na neki način živi, u društvenom i kulturnom smislu.

Ipak se građani nekadašnjih jugoslavenskih republika puno više zanimaju jedni za druge nego što ih, recimo, zanima politika u Mađarskoj, stanje u Rumunjskoj ili što se doista događa u Bugarskoj. Ta opsesivnost bavljenja onima s kojima smo jednom dijelili državu i državljanstvo, olakšana zajedničkim jezikom, govori da određeni ekonomski, društveni i kulturni prostor i dalje postoji bez da je politički kodificiran.

Bez obzira na to, međusobni politički utjecaji i procesi su evidentni: Jugoslavija je završila kao moderni politički projekt no ipak i dalje uobličava i naše djelovanje i naše razumijevanje samih sebe.

• Na Balkanu levica mora da odgovara ne samo na izazove nacionalizama i daljih razjedinjavanja već i na globalne uslove neoliberalnog kapitalizma kojima se države podređuju. Postoji li zajednički modus operandi regionalne levice i koliko je on udaljen ili blizak od jedne utopijske vizije?

– Počnimo od naslova hrvatskog izdanja moje knjige Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj. U lijevoj emancipatornoj viziji država bi po sebi jednom nestala te, prema tome, nitko ne bi bio državljaninom već bi svi, na neki način, bili građani jedne univerzalne političke zajednice u kojoj, naravno, ne bi bilo stranaca i neprijatelja.

Mogli bismo se, konačno, i riješiti pojma građanin, opterećenog modernom državom i njezinom klasnom raslojenošću, osim ako se ne bi dogovorili da pod njim podrazumijevamo političku sujektivnost pojedinca kao člana te univerzalne besklasne zajednice. To univerzalno građanstvo temeljeno na društvenoj jednakosti i političkoj emancipaciji svih subjekata može nam se učiniti utopijskim, ali ono bi svakako moralo biti dio naše vizije kako bismo, dok utopija ne dođe, mogli prema njoj redefinirati realnopostojeće političke zajednice.

Ako bismo se vratili na situaciju u postjugoslavenskim državama, vidimo da današnja emancipatorna ili progresivna ljevica prihvaća postojeće države takve kakve jesu. Niti traži ukidanje tih država niti obnovu Jugoslavije već načine za transnacionalno, regionalno političko djelovanje i jedan novi internacionalizam.

Sve to s ciljem da se od tih država naprave mjesta dostojna života, u kojima bi se stvarali drugačiji društveni i ekonomski uvjeti, u miru i međusobnoj suradnji. To je otprilike vizija koju dijele svi progresivni akteri na području bivše Jugoslavije koje se, osim u nekoliko političkih stranaka, uglavnom može naći u društvenim pokretima, manjim političkim organizacijama te na kulturnom, akademskom i medijskom polju.

• S čime se suočavaju?

Njima se suprotstavljaju oni daleko moćniji koje možemo bez problema nazvati reakcionarnima, desnima, konzervativnima pa čak i fašistoidnima. Za njih proces homogenizacije etničkih država nije gotov kao ni proces redefiniranja državljanstva na isključivo etničkim načelima. U tom smislu, oni traže nove teritorijalne aranžmane što bi nas sasvim sigurno odvelo u novi rat.

Takvi akteri ne dovode u pitanje kapitalizam kao takav već ga uzimaju kao datost prema kojoj će u njihovim političkim zajednicama postojati ogromne nejednakosti, s malom elitom na vrhu i ogromnim brojem osiromašenih građana čiji će se subverzivni potencijal onemogućavati forsiranom nacionalnom homogenizacijom ili, u konačnici, ako ne budu poslušni, represivnim aparatom. Zapravo, mi se suočavamo s dramatičnom situacijom sukoba takvih dviju suprostavljenih vizija društva i budućnosti.

Tu se još može naći i liberalna ideja da je rješenje u poštivanju ljudskih prava i određenim legislativnim rješenjima te tolerancijom u nacionalnim odnosima. Naravno da nam je sve to potrebno. Međutim, ta liberalna ideja, kada je poštena, ne krije svoju neoliberalnu kapitalističku orijentaciju. Počesto se ipak samo želi baviti vrijednostima pluralnog društva i pritom ignorira i kapitalizam i njegovu devastaciju te ne želi razumijeti da su negativne posljedice koje danas vidi u svojim društvima upravo posljedice socijalnog razbijanja jugoslavenskog i potom postjugoslavenskih društava.

Liberalna vizija nije adekvatno odgovorila na ogromne izazove s kojima se suočavamo, a projekt eurointegracija u koji je vjerovala zapao je u ozbiljnu krizu; nacionalističko-fašistoidna vizija pak sada kao lijek nudi ponovno zatvaranje u etnicitet, represiju drugih i drugačijih unutar političke zajednice i agresivnost prema vani, pogotovo susjedima.

Lijeva, emancipatorska vizija, na žalost, se još uvijek nije konstituirala kao snažna društvena i politička snaga i mogli bismo je lako proglasiti tek utopijskom željom. No, kako kaže onaj nedavni grafit u Splitu, „šta zna želja šta je nemoguće“.

Izvor: Al Jazeera