Stojanović za AJB: Svi znakovi diktature u Srbiji su prisutni

Mnogo buke ni oko čega, stalna nestabilnost, tobožnja uzbuđenja, kao neka očekivanja - to je Vučićeva politika, smatra Stojanović (Medija centar Beograd)

Prvo su, prepoznajući „brojne znake diktature“ u ponašanju aktualne vlasti u Srbiji, podršku građanskim protestima koji se šire po Srbiji pružili profesori Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Potom su to učinili i njihove kolege s Fakulteta političkih nauka.

Među prvima, odnosno njih 105 s Filozofskog fakulteta, nalazi se i povjesničarka Dubravka Stojanović. U dokumentu koji je potpisala navodi se kako su „građanima Srbije ukinute političke, ekonomske i kulturne slobode koje su temelj modernih evropskih demokratija, ali i da su urušene institucije i primena zakona, a opšti interesi podređeni ličnim i partijskim“.

Kao zaposleni u području visokog obrazovanja posebno su se osvrnuli na događanja u obrazovanju i nauci, te među ostalim upozoravaju da se „nesankcionisanjem plagijata i lažnih diploma urušava se obrazovni sistem“. „Zajedno sa drugim građanima u protestima, dobro znamo da je moguća drugačija, bolja Srbija od ove koju aktuelna vlast sistemski razara“, navode profesori Filozofskog fakulteta.

Na što upozoravaju profesori

„Nepotrebno čestim vanrednim izborima i hiljadama skupštinskih amandmana obesmišljena su demokratska prava i parlamentarni sistem, a društvo gurnuto u političko nasilje“, navode profesori Filozofskog fakulteta u Beogradu objašnjavajući zašto su podržali građane. Ukazuju i kako se „progonima u tabloidima, pretnjama, pritvorima, sudskim procesima i nasiljem pokušavaju zastrašiti i poniziti građani Srbije“.

„Vlast odbija da odgovori na pitanja i zahteve građana, a njeni nosioci vređaju sve one koji se usude da postave pitanja i izraze drugačije mišljenje. Aktuelna vlast propagandom pokušava da prikrije činjenicu da je u poslednjih pet godina, kumulativno gledano, Srbija jedna od ekonomija sa najsporijim privrednim rastom u Evropi, a da su zarade niže još samo u Albaniji i Makedoniji. Vlast odustaje od evropskog puta i dobrosusedskih odnosa čime ponovo vodi zemlju u međunarodnu izolaciju“, upozoravaju.

Podrška građanima nezadovoljnim stanjem u Srbiji bila je povod za razgovor s profesoricom Stojanović.

  • Nastavnici i suradnici Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pružili su podršku građanskim prosvjedima koji se šire po Srbiji. U dokumentu na koji ste i Vi stavili potpis navedeno je kako „u ponašanju aktuelne vlasti prepoznajete brojne znake diktature“. Što je to diktatorsko u vladavini Aleksandra Vučića, Srpske napredne stranke i njihovih partnera u vlasti?

– Svi znaci su tu. Ne treba da čekamo da se ogoli potpuno. Zato smo i mislili da, kao profesori koji se time bave, treba da kažemo gde ovo sve vodi pre nego sto dođemo do najgoreg. Vučić je ukinuo medije, izbore održava skoro svake godine čime ih obesmišljava, vladajuća većina ulazž stotine amandmana na zakone koje sami predlažu i time uzimaju svo vreme za raspravu. Vređa sve koji i trepnu drugačije od njega. Neprekidno vrši verbalno nasilje koje prerasta i u fizičko… Sve je netransparentno, institucije su potpuno ukinute, sve odluke donosi on. Počeo je da predlaže sudske odluke i da grdi tužilaštvo, ukinuo je podelu vlasti. Integracije su farsa, ogromna je proruska propaganda, utiče na bitno pogoršanje odnosa u regionu – posebno sa Crnom Gorom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom, a odigrava i odlične smečeve s Hrvatskom i Kosovom, čime opet region uvodi u mnoge rizike, a Srbiju izoluje. Šta biste više i gore?

  • Nakon Vaših kolega i Vas, podršku građanima na ulicama dali su i nastavnici Fakulteta političkih nauka. I oni upozoravaju kako su vrijednosti poput demokracije, građanskih i političkih sloboda, uljudnog dijaloga s neistomišljenicima, nezavisnosti institucija, podjeli vlasti i slobodi medija dovedene u pitanje. U kojem trenutku se dogodio taj prijelom prema nedemokratskom društvu? Ili demokracije, zapravo, nije ni bilo u pravom smislu?

– Jeste bilo slobode posle 2000. godine, ali nikada nije dubinski promenjen sistem. Tačno je da za vreme postmiloševićevih vlasti nije bilo straha kakav je danas u društvu, da je bilo slobodnih medija i da je to sve skupa bilo pristojnije, ali sistem nikada ovde nije promenjen. Uvek se svodio na partijsku državu koja je negacija vladavine prava. Vlast nikada nije bila stvarno podeljena, sudstvo nikada nije bilo stvarno nezavisno i efikasno, parlament nikada niko nije slušao. Nacionalna politika uvek je bila prioritet pred pitanjima modernizacije i razvoja. Kosovom se uvek mahalo kad biste pitali na šta liče škole, bolnice, socijalna politika… Od ratnog programa iz ‘90-ih nikada se niko nije ogradio. A onda je Vučić sve to samo pogoršao.

  • Građani Srbije u sve većem broju i u sve više gradova izlaze na ulice nezadovoljni stanjem u društvu. U čemu su sličnosti, a u čemu razlike u odnosu na nezadovoljstvo građana ‘90-ih? I u čemu su sličnosti, odnosno razlike u odnosu na Miloševićevu vladavinu?

– Glavna razlika je u tome što proteste sada organizuju građani, a opozicione stranke ne smeju ni da se pojave na bini, jer ljudi ne bi došli na demonstracije da ih oni pozovu. Svi „lideri“ su temeljno obrukani, ljudi nikome ne veruju i to je najtragičnije, jer bez političkog vođstva ne verujem u uspeh protesta. S druge strane ovi protesti su i poruka opoziciji – građani joj poručuju da hoće samo stvarne promene i da im je dosta igranke između Kurte i Murte.

‘Krivo je cijelo društvo’
  • Koliko su za trenutno stanje u Srbiji krivi mediji, mislim na medije u službi vlasti?

– Krivo je celo društvo zato što je slabo i onda su slabi i mediji, i stranke, i Univerzitet, i pojedinci.

  • Brojni su razlozi zbog kojih građani Srbije, ponajviše mladi, napuštaju državu i odlaze na Zapad. Postoje li u tome i ‘zasluge’ aktualne političke i društvene, a ne samo ekonomske situacije?

– Glavna zasluga je u tome što su mladi, a i oni manje mladi, izgubili svaku nadu. Bilo je ovde i gorih finansijskih situacija, ali se nije ovako odlazilo jer se verovalo da će biti bolje. Sada u to više niko ne veruje. To je najporazniji rezultat ovih vlasti.

Kao sličnost vidim činjenicu da su mnogi opozicioni lideri Slobodanu Miloševiću poručivali da je rat loše vodio, a ovi danas govore da o Kosovu nema razgovora. Dakle, oni su desno od Vučića. Od kraja ‘80-ih sam mislila i govorila da suštinske promene sistema nema dok se jasno ne ograde od politike teritorijalnog osvajanja i dok ne postave suštinska pitanja života građana. Eto, to ni sada nije slučaj.

  • Zbog čega se Srbiji svako malo kroz povijest „događaju“ autoritarni lideri i narušavanje, zapravo urušavanje demokratskih standarda, a pogotovo parlamentarnog sustava (čini se da u današnjoj Srbiji ne postoje ni parlament, ni vlada, nego je sve koncentrirano oko jedne osobe, no to nije neka novost na političkoj sceni Srbije kroz povijest)?

– Taj sistem je „patentirao“ Nikola Pašić krajem 19. veka i mi od tada, skoro u kontinuitetu, imamo partijsku državu. Takav sistem opstaje jer je u većinskom interesu. Stranka na vlasti nema ograničenja, a njeni članovi se bogate u dubinskoj korupciji. Građanima je takođe fino – znaju kako će najlakše da reše svoje probleme, ne moraju da se trude, samo da priđu stranci. Sve jasno, jednostavno. Nema tih komplikacija koje nosi demokratija, nema odgovornosti, ni trunke truda. Partijska država dubinski korumpira društvo. To je najdublja korupcija. A u opštem siromaštvu to je sistem koji nudi preraspodelu tih mrvica. U interesu tih sistema nije da se iz siromaštva izađe, jer kako bi onda večno vladali? I tako se napravio taj začarani krug. Partijska država trune i vuče na dole celo društvo, a ono ima sve manje snage da podigne glavu.

  • Ako je suditi po najavama vladajućih, konkretno Aleksandra Vučića, građani Srbije bi na proljeće ponovno mogli na izbore. Priča je to koja se ponavlja posljednje desetljeće. Je li i rezultat unaprijed poznat? I kakvog smisla ima držati građane u takvom stanju?

– To je ismevanje svakog parlamentarizma i demokratije, kao i sve drugo što radi. Kao: „pa eto, stalno imate izbore, šta hoćete više? Nisu izbori slučajno predviđeni na svake četiri godine: treba nešto i raditi, a ne samo biti u kampanji non-stop. Ali to je njegova politika – mnogo buke ni oko čega, stalna nestabilnost, tobožnja uzbuđenja, kao neka očekivanja. Građani sve manje izlaze na izbore i niko više ne veruje u njih. I tako ubijete sve demokratske ideale, izrugujući im se. 

  • Je li situacija kad su u pitanju životni standard, ekonomski rast, otvaranje novih tvornica i radnih mjesta zapravo onakva kakvom ih predstavljaju vladajući ili je to svakodnevno uvjeravanje građana da im je bolje, ali oni to ne primjećuju?

– Ozbiljni ekonomisti kažu da nije. Država daje subvencije umesto da pravi privredni ambijent koji bi privlačio investicije. Zato privreda nije zdrava, kao što ni stopa rasta nije onakva kakvu je prikazuju. Plate su među najnižim u regionu, a siromaštvo raste. Prodire kineski kapital, a ni te ni druge ugovore niko nikada nije video. Gradi se, takođe netransparentni, „Beograd na vodi“, a glavnom ulicom ne možete da idete od slomljenih ploče. To je prava slika – zamazivanje fasada, bez ozbiljnog pomaka.

  • Cijelo područje Balkana zahvatila je kriza obrazovnog sustava u kojem, osim što su škole i fakulteti degradirani, vladaju prepisivanje, plagiranje, kupovanje diploma, potom i radnih mjesta. Koje snage mogu preokrenuti tu situaciju, te obrazovanju i znanosti vratiti zasluženo mjesto u društvu?

– To je morao da uradi Univerzitet, ali se nije usudio. Još nisu sastavljene komisije koje bi utvrdile šta je sa doktoratima koji su dokazano plagirani. A ti ljudi ne samo što za to nisu odgovarali, već su napredovali. Time se ismeva ceo sistem obrazovanja, pokazuje da to ništa ne vredi i da su svaki trud i učenje besmisleni. Svako ko ozbiljno radi javno se prikazuje kao obična budala. Zato Univerzitet mora da ustane, jer ovo je odbrana poslednje linije. Ako se ona pređe, društvo odlazi u nepovrat u kome nema više nijedne vrednosti i u kome je sve dozvoljeno.

Izvor: Al Jazeera