Stopedesetak stotina građana i propagandna Bastilja

Od samog početka slučaja Davida Dragičevića javna televizija je o njemu izvještavala predstavljajući ovog mladića kao mladog delikventa, piše autor (Al Jazeera)

Već više od stotinu dana jedan otac na banjalučkom Trgu Krajine traži pravdu za svoga ubijenog sina. Taj otac je Davor Dragičević, čovjek koji je uspio pokrenuti dobar dio javnosti koja se solidarizirala s njim i koja želi poručiti vlastima u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska da, kao u dobro poznatoj narodnoj poslovici, niko ko misli da može raditi šta hoće ne može to raditi baš dokle hoće. Ta javnost je oličena u velikom broju ljudi, koji se već stotinu i sedmi dan okupljaju na Trgu Krajine i odbijaju dopustiti nečemu što već ima podosta odlika klasičnog totalitarnog režima da zataška i sakrije zločin počinjen – kako se čini – od nekog jako bliskog strukturama vlasti, ili u ime nekoga takvog.

Ukoliko u regiji još ima neko ko nije čuo za ovaj slučaj, dvadesetjednogodišnji David Dragičević je nestao 18. marta u Banjoj Luci, a njegovo tijelo je pronađeno šest dana kasnije, na ušću rječice Crkvena u Vrbas u središtu ovog grada. Policijske strukture su požurile objasniti njegovu smrt nesretnim slučajem uslijed utapanja, što istrajni otac nije prihvatao, insistirajući na tome da je njegov sin ubijen. Nakon ponovljenih istražnih radnji, nadležno tužilaštvo je konačno okvalificiralo Davidovu smrt kao ubistvo, za što je ogromnim dijelom zaslužna probuđena javnost okupljena u Facebook grupi Pravda za Davida, putem koje su organizirana svakodnevna okupljanja.

Stotinu i četvrto takvo okupljanje u znak podrške Davidovoj porodici je održano u subotu i ostat će upamćeno kao najmasovnije do sada. Prema organizatorima, okupilo se oko 15.000 ljudi, što je dosta realna brojka, budući da se na snimkama iz zraka stvarno vidi masa građana koja odgovara ovoj procjeni. Ukoliko je ovakav odziv i bio preuveličan, to zasigurno nije bilo u takvoj mjeri da se ne može govoriti o petocifrenoj brojki, dakle desetku hiljada građana. U svakom slučaju, koliko god da je ljudi u subotu bilo na Trgu Krajine, to je daleko više od onoga što je izvijestio javni radiotelevizijski servis Republike Srpske – RTRS, koji je ovu masu opisao s “nekoliko stotina građana”.

Više od dva, a manje od mnogo

Riječ “nekoliko” se po definiciji koristi za iskazivanje manjeg neodređenog broja ili količine. Na bilo kojem od tri zvanična jezika koja se koriste u Bosni i Hercegovini ova se riječ može objasniti kao “više od dva, a manje od mnogo”. Budući da prosta matematička operacija dijeljenja dovodi do toga da je petnaest hiljada jednako sto i pedeset stotina, prilično je izvjesno da izvještavanje RTRS-a odstupa od činjeničnog stanja stvari, pošto broj 150 nikako nije “manje od mnogo”.

No, čak ni opis od “stopedesetak stotina građana” nije najgora stvar koju je javna televizija RS-a (i dio Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine) učinila tog dana u vezi skupa “Pravda za Davida”. Koliko god to za jedan javni servis zvučalo nevjerovatno, obični skup građana je predstavljen kao ultimativni subverzivni akt, za čije potrebe će biti uvezeni akteri iz “susjednog” entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, a u kojem će sudjelovati lica s kriminalnim dosjeima. U nepotpisanom tekstu na zvaničnoj internetskoj stranici RTRS-a objavljen je čak i spisak tih lica, s njihovim ličnim podacima, čime je sve skupa prekršen niz zakona, uključujući onaj o zaštiti ličnih podataka, onaj o samoj Radio-televiziji RS-a te nekoliko njih iz domena zaštite javne sigurnosti.

Ne treba ni napominjati kako je skup protekao u najboljem mogućem redu, kako ga je obilježila solidarnosti ljudi koji su došli iz više gradova Bosne i Hercegovine, pa čak i inostranstva, te kako su sa njega političkim i pravosudnim institucijama poslane u potpunosti legitimne poruke, lišene ikakvih nasilnih ili zlonamjernih konotacija. Organizatori su se toliko potrudili ne ostaviti oponentima nikakav materijal za kritiku da su u potpunosti očistili i smeće koje je na Trgu Krajine ostalo iza učesnika.

Tako su na najbolji način obesmišljeni svi pokušaji diskreditacije skupa i njihovih organizatora, u koji je uloženo podosta napora, jer je očito da su u prethodnih stotinu dana učesnici skupova “Pravda za Davida” brižno praćeni i analizirani. Ta je analiza zloupotrijebljena na transparentno perfidan način, pri čemu su, uz lica koja su mogla biti infiltrirana od vlasti i pokojeg benignog uživaoca lakih droga, kao opasni kriminalci predstavljani i mladići kojima je kao jedini krimen naveden – društveni aktivizam.

Na RTRS-u rade samo ono što uvijek rade

Zanimljivo je da je ovakav tretman subotnjeg skupa i njegovih učesnika izazvao reakcije i velikog broja novinara i društvenih djelatnika iz RS-a, koji do sada nisu otvoreno kritizirali uređivačku politiku televizije pod očitom kontrolom vladajuće partije. Društvene mreže su bile prepune kritika i negativnih komentara, od kojih su neki čak pozivali da se RTRS-u uskrati pravo na korištenje imena Republike Srpske u nazivu, budući da svojim djelovanjem više ne zastupa interese njenih građana. Ali, da li je RTRS odstupio od uloge javnog servisa svih građana baš u prošlu subotu?

Od samog početka slučaja Davida Dragičevića javna televizija je o njemu izvještavala predstavljajući ovog mladića kao mladog delikventa, koji je neposredno prije samoubistva ili smrti nesretnim slučajem konzumirao drogu i opljačkao jednu kuću. Ove tvrdnje su naknadno pobijene, ali ništa neće promijeniti činjenicu da od samog početka potrage Davora Dragičevića za istinom i pravdom za njegovog sina RTRS stoji na strani njegove stigmatizacije, falsificiranja činjenica, a u odbranu mogućih zločinaca.

Tako je od svoje smrti nesretni David neosnovano prikazivan kao narkoman i kriminalac, baš kao što su kriminalcima prikazivani i organizatori skupova podrške njegovoj neutješnoj porodici – i to od medija koji opskurne skupine poput “Srbske časti” i “Noćnih vukova” prikazuju kao uzorne humanitarce i kulturnjake. Kao i kad su u pitanju procjene posjećenosti skupova u organizaciji vlasti i opozicije, i ovdje su primjetni dvostruki aršini. Ali, licemjerno je tek sad RTRS optuživati za bilo šta kad ljudi rade samo ono što uvijek rade: štite režim, stigmatiziraju njegove protivnike, nipodaštavaju žrtve, falsifciraju podatke, šire mržnju i stvaraju strah.

Možda neki heroji i nisu baš heroji

Nezaslužen tretman kakvom su izloženi organizatori i članovi pokreta “Pravda za Davida” možda je ljudima najočitija i najneposrednija manifestacija manipulacije javnim servisom, ali daleko od toga da je to nova pojava. Možda je javnost samo otupjela na to, ali na sa valova propagandne Bastilje vlasti Saveza nezavisnih socijaldemokrata se na dnevnoj bazi stigmatizira opozicija, falsificiraju podaci o ekonomiji i društvu, nipodaštavaju nečije tuđe žrtve, podgrijava mržnja po potrebi i stvara stalna atmosfera psihoze i ugroženosti…

Koliko god čovjek bio razuman, teško je u manjoj ili većoj mjeri ne potpasti pod djelovanje nečeg što se može nazvati očitom i drskom propagandom. Niko od nas nije imun na to i niko od nas sa sigurnošću ne može reći da je baš sve što misli o “svojima” i “drugima”, a što je saznao putem medija, apsolutna istina. I zato će biti pogrešno ako se aktuelni moment u kojem su očite lažne i zlonamjerne interpretacije sadašnjosti ne iskoristi i za određenu reviziju stavova izgrađenih na sličnoj propagandi u prošlosti.

Jer, ko zna – možda se i neki drugi nisu sami ubijali, možda su za neke druge krađe optuživani nevini… Možda su neke institucije i ranije bile isključivo u službi nekih lica, možda neki heroji i nisu baš heroji, a možda neki izdajnici baš i nisu toliki izdajnici… Možda. A onda ni budućnost bez tereta prošlosti nije nemoguća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera