Stvari koje nećemo saznati o ISIL-u

Piše: Sharif Nashashibi

Iako bez prestanka izvještavaju o borbama protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), mediji su izvan stvarnih konfliktnih zona. To je, s obzirom na ozbiljne rizike, razumljivo. Ako zvjerstva koja ISIL čini nad civilima i smaknuća novinara nisu dovoljna da odvrate reportere od odlaska, pravila za medije koja su objavili ove sedmice čine vjerodostojno izvještavanje ne samo opasnim, već i nemogućim.

Novinari moraju prisegnuti na odanost vođi ISIL-a Abu Bakr al-Baghdadiju, i njihov rad mora biti pod isključivim nadzorom medijskih ureda ove grupe. Reporterima je zabranjeno da „na bilo koji način“ sarađuju sa TV kanalima koji su se našli na crnoj listi, među kojima su i vodeći kanali u regiji kao što su Al Jazeera i Al Arabiya. Najviše zabrinjava činjenica da „pravila nisu konačna i da su podložna promjenama u bilo kojem trenutku“, tako da novinari nikada ne mogu biti sigurni da li su ih prekršili.

Međutim, opasnost ne vreba samo od ISIL-a, već i od raznih sila koje bombarduju ISIL-ove pozicije. Iračka i sirijska vojska su pokazale otvoreno nepoštovanje naspram života civila, a o zvjerstvima iranskih šiitskih milicija koje su preotele teritorije od ISIL-a postoje iskazi očevidaca.

Novinari bi bili u opasnosti i od borbenih aviona koalicije koju predvodi SAD, koji su bombardovali civilne mete i usljed čijih su napada stradali civili. Bijela kuća je krajem septembra potvrdila da se strogi standardi koje je odredio predsjednik Barack Obama prošle godine kako bi spriječio stradanje civila usljed američkih napada dronovima, ne odnose na operacije u Siriji i Iraku.

Stradanje civila

Ovo je već dovoljno zabrinjavajuće i bez saznanja da su, prema podacima američkih zvaničnika, gotovo 90 posto ovomjesečnih zračnih napada izveli američki borbeni avioni. Kao takvo, stradanje civila usljed napada borbenih aviona koji pripadaju koaliciji je ne samo neizbježno, nego je ono u očima Washingtona i prihvatljivo.

Uzimajući u obzir sve ove opasnosti, novinarima se može oprostiti što zadatke u konfliktnim zonama vide kao samoubilačke misije. Najbliže što se usude otići je do zone vidljivosti  oblaka dima na horizontu, ili dovoljno blizu da čuju pucnjeve i eksplozije u pozadini – ali ne i dovoljno blizu da vide šta ili ko biva pogođen(o).

Češće se, međutim, dešava da dopisnici izvještavaju iz susjednih zemalja o događajima kojima nisu ni blizu.

Moguće je da određene medijske kuće svjesno učestvuju u propagandi, zato što su ili u vlasništvu vlada koje se bore protiv ISIL-a, ili zbog patriotizma i podrške „našim vojnicima“.

Posljedica je da javnost, nažalost, dobija nepotpunu sliku. Mediji se moraju oslanjati na izjave zaraćenih strana – sa svom propagandom koju to podrazumijeva – i na izvore iz druge ruke, čija se tačnost i vjerodostojnost ne može provjeriti. Bez mogućnosti da potvrde tvrdnje i protutvrdnje, mediji su tek nešto više od glasnogovornika, htjeli to oni ili ne.

Umjesto izvještaja sa mjesta događaja, imamo obilje konferencija za štampu, objava na Twitteru, izjava TV stručnjaka i nejasnih videosnimaka iz zraka. Postoje planovi iza svih ovih puteva širenja informacija. Mediji su toga svjesni, ali ne mogu učiniti mnogo na tom planu zbog već pomenutih rizika.

Moguće je da određene medijske kuće svjesno učestvuju u propagandi, zato što su ili u vlasništvu vlada koje se bore protiv ISIL-a, ili zbog patriotizma i podrške „našim vojnicima“.

Svjedoci smo još jednog upakovanog, osmišljenog rata, u kojem se najčešće pojavljuje slika Obame koji samouvjereno priča u mikrofon. Intervjui i slike lijepe pilotkinje iz Emirata su posvuda i slavi se učešće nje kao žene, ali gdje su slike sirijskih civila – uključujući žene i djecu- koji su stradali usljed bombardovanja od strane koalicije? Ne znamo ništa o njima, o njihovom porijeklu, njihovim uspjesima, nadama i strahovima. Oni su puka statistika, ili još gore, marketinška neugodnost.

Novinari koji prate vojsku

Pristup medija ratnim zonama je oduvijek problem u ratu, ali ovaj rat je to podigao na jedan novi nivo, posebno ako se uporedi sa drugim konfliktima u regiji. Slanje novinara koji prate vojsku postalo je obilježje izvještavanja od Zaljevskog rata iz 1991. godine, uprkos očiglednim problemima u pogledu pristupa i nepristranosti. Slanjem novinara s vojskom inherentno se favorizira u vojnom pogledu jača strana – za novinare je sigurnije da budu sa vojnicima koji bombarduju nego sa onima koje bombarduju.

Uprkos strogim vladinim restrikcijama od početka Arapskog proljeća, mediji su uspijevali – sa različitim uspjehom – prenijeti priče ljudi. Međutim, odsustvo medija na terenu u Iraku i Siriji danas je posebno uočljivo.

Pa ipak, čak i u sukobima sa upečatljvom neravnotežom moći, mediji su se uspijevali provući iza „neprijateljskih“ linija. Primjera radi, Al Jazeera je postala ime u Iraku i Afganistanu jer je često bila jedini međunarodna medijska kuća sa dopisnicima na lokacijama koje su drugi ocijenili kao isuviše opasne ili nepoželjne.

Uprkos strogim Vladinim restrikcijama od početka Arapskog proljeća, mediji su uspijevali – sa različitim uspjehom – prenijeti priče ljudi. Međutim, odsustvo medija na terenu u Iraku i Siriji danas je posebno uočljivo.

Društvene mreže i novinarski napori građana su popunili prazninu, doprinoseći trendu koji se pojavio proteklih godina prema kojem tradicionalni mediji gube na utjecaju i značaju. Iako sve više ljudi koristi društvene mreže kao izvor informacija, ove web stranice su platforme za pogrešne, koliko i za prave informacije. Prečesto se šire glasine, laži i teorije zavjere koje se ne provjeravaju.

Iako se pokazalo da je građansko novinarstvo od neprocjenjivog značaja kada mediji nemaju pristup ratnim zonama, pretjerano oslanjanje na ovakve informacije problematično je u pogledu objektivnosti i profesionalizma. Na kraju krajeva, svako može biti građanin novinar ako se zadesi na pravom mjestu u pravo vrijeme sa mobilnim telefonom, i to ništa manje podložan propagandi od drugih izvora. Izvještaja o kampanji protiv ISIL-a možda ima u izobilju, no to ne znači da je javnost dobro informisana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera