Sud odlučuje o Kalabiću – ratni zločinac ili ugledni geometar

Potisnut u drugi plan, jer se provodi na manjem sudu i u manjoj sredini, proces rehabilitacije četničkog vođe u Drugom svjetskom ratu Nikole Kalabića ipak nije ništa manje značajan od razvikanijih slučajeva (završene) rehabilitacije njemu nadređenog Draže Mihailovića i srbijanskog ratnog premijera Milana Nedića. Zapravo su ti procesi samo djelić rehabilitacijskih postupaka koji se vode pred sudovima u Srbiji, no ovi su posebno zanimljivi jer je svojedobno povijest o njima rekla mnogo, odredila im mjesto i objasnila ulogu. Neki drugi povjesničari, ali i suci, a pogotovo političari, danas ne misle tako.

Za Kalabića, nekadašnjeg zapovjednika Korpusa gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini, povijest je davno rekla (na osnovu brojnih dokumenata, svjedočenja i osobnih priznanja) da je bio na čelu jedne od najozloglašenijih četničkih formacija i da ne snosi samo zapovjednu, nego i neposrednu odgovornost za brojne zločine i suradnju s nacističkim okupatorom. No, na Višem sudu u Valjevu, gdje traje proces rehabilitacije, od odvjetnika Gorana Brankovića, koji zastupa njegove potomke, čulo se da je bio „čuveni geometar, poštovan porodični čovek, častan oficir i izuzetan starešina“ koji je likvidiran iz političkih, nacionalnih i ideoloških razloga.

„Možda je istina da je Nikola Kalabić bio čuveni geometar i ugledan porodični čovek, ali to nije relevantno za njegovu ulogu u Drugom svetskom ratu. Proces rehabilitacije Nikole Kalabića odličan je primer negiranja zločina i kolaboracije uz opravdanje kako je u pitanju komunistička falsifikacija istorije, a pritom postoje validni dokumenti iz različitih izvora koji potvrđuju ono što smo o njegovoj istorijskoj ulozi svakako već znali“, ukazuje povjesničarka Jelena Đureinović, doktorantica na Odsjeku za istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu Justus Liebig u njemačkom Giessenu.

Na djelu i revizija historije NOB-a

Povjesničarka Jelena Đureinović ukazuje kako je naslijeđe antifašističke borbe u Srbiji „potpuno relativizovano jer ima ideološku i nenacionalnu dimenziju koja vladajućim elitama u današnjem kontekstu naravno ne odgovara, zbog čega se narativ o antifašizmu četničkog pokreta pojavljuje i na zvaničnom nivou politike sećanja jer se jednostavno bolje uklapa u sadašnji politički i društveni poredak“.

Istovremeno, kaže, pojavljuje se fenomen ponovnog oživljavanja sjećanja na NOB kroz ponovno uspostavljanje nekih praznika i slavljenje određenih datuma poput Dana oslobođenja Beograda. „Time se naravno ne treba zavaravati jer je u pitanju etnifikacija NOB-a kroz narativ o isključivo ‘srpskom antifašizmu’ uz skrajnutu ideološku dimenziju borbe. Te proslave imaju i političku svrhu gde su odličan primer odnosi sa Rusijom. Zbog toga i to predstavlja svojevrsnu reviziju istorije“, poručuje Đureinović.

Ključnim problemom procesa rehabilitacije smatra činjenicu da „izlaze iz čisto pravnog okvira i sudovi potpuno zalaze u polje istorijske nauke“. Podsjeća kako je riječ „o jednom istorijskom periodu koji je u istoriografiji dosta obrađivan i za koji postoji mnoštvo dostupnih dokumenata iz različitih izvora“, ali i konstatira kako se „taj period sad preispituje u sudskom kontekstu što je vrlo problematično, pa i apsurdno iz perspektive istorijske nauke“. Konstatira i da „pojedini istoričari pristaju da učestvuju u procesima rehabilitacije kao sudski veštaci ili stručni svedoci, a istovremeno nedostaje naučna polemika jer se razmena mišljenja više dešava u medijima nego u stručnim časopisima ili na naučnim skupovima“.

„Kroz preispitivanje Drugog svetskog rata na jedan vrlo selektivan način koji podrazumeva ignorisanje činjenica koje nisu pogodne za nečiju rehabilitaciju, a vrlo često i grubo negiranje istih, na sudu se vrši veoma ozbiljna revizija istorije i istovremeno procesi rehabilitacija dobijaju veći značaj“, kaže Đureinović.

I imovinski, i politički, i historijski razlozi

Govoreći s pravne strane o procesima rehabilitacije, pogotovo o Mihailoviću, Nediću i Kalabiću, umirovljena profesorica prava Vesna Rakić Vodinelić slaže se s onima koji upozoravaju na svojevrsnu reviziju povijesti, ali i ukazuje kako „način na koji se rehabilituju konkretna lica jednostavno služi i za imovinske potrebe njihovih naslednika, čemu rehabilitacija ne treba da služi“.

„Nema nikakve razlike u odnosu na proces rehabilitacije Mihailovića, kao i na ostale. Cilj i ove rehabilitacije ima jednu pravnu svrhu koja se može postići da njihovi naslednici eventualno dobiju imovinu koja im je, kao neprijateljima, bila oduzeta. A cilj rehabilitacije ne bi trebao da bude imovinskog karaktera, nego bi trebalo da bude moralnog karaktera i trebalo bi da zaštiti ljude koji su bili osuđeni nekom neopravdanom osudom“, objašnjava Rakić Vodinelić.

Po njezinim riječima, a prateći procese za rehabilitaciju po Srbiji, ključni je cilj da se „ljudi koji su bili osuđeni ili na drugi način proglašeni krivim za najgnusnija dela, kao što su ubistva ili ratni zločini, budu oprani i da se na taj način piše neka nova historija“. Smatra sve to „tipičnim slučajem revizije istorije, kao što je to bilo pokušano mnogo puta kada je bio u pitanju holokaust, kao što se to pokušava učiniti sa genocidom u Srebrenici“. „Cilj tih rehabilitacionih postupaka je suprotan cilju zakona“, konstatira.

Poštovati izvore

Novinar Bartul Čović, koji prati procese rehabilitacije, ali i druge teme vezane uz antifašističku borbu, konstatira i kako se na sudovima, u medijima, obrazovnom sustavu, dnevnoj politici stječe dojam kako se o Drugom svjetskom ratu ne zna ništa. Za to krivi desnicu koja vlada ovim prostorima u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Primjećuje i da se u postupcima rehabilitacije „često pojavljuju povjesničari spremni na brutalnu relativizaciju fašističkih zločina i opravdavanje ubijanja nevinog stanovništva po vjerskoj, etničkoj ili političkoj osnovi bilo da je riječ o Pavelićevoj NDH ili Nedićevoj Srbiji“.

‘Pomogao’ u hvatanju Draže

Otkako je u Valjevu počeo proces za rehabilitaciju Nikole Kalabića, po srbijanskim medijima često su objavljivani dokumenti koji ukazuju na zločine koje je počinio tokom Drugom svjetskog rata. Navode se njegova pisma, u kojima zapovijeda klanje komunista i njihovih simpatizera po srbijanskim selima. U drugim dokumentima su se na Kalabićevu okrutnost žalili i njegovi podređeni, o čemu svjedoče dopisi upućeni Draži Mihailoviću. Po završetku rata, partizanske snage prvo su uhvatile Kalabića, a onda im je navodno pomogao u hvatanju Mihailovića. Ni jednom, ni drugom ne zna se grobno mjesto.

„Mislim da za proučavanje prošlosti nije bitna strukovna pripadnost, već metodološka dosljednost, što u prvom redu znači poštivanje povijesnih izvora. Veliki broj povjesničara upravo neispunavanjem ovog uvjeta ne zaslužuje naše povjerenje“, ukazuje Čović.

Ni činjenica da o zločinima mnogih već rehabilitiranih ljudi postoje čvrsti dokazi, nastavlja, neće biti dovoljna za zaustavljanje revizionističkih procesa. Po njegovim riječima, „zagovornici rehabilitacije najgorih zločinaca ne nižu uspjehe zato što su naročito uvjerljivi ili je njihove teze teško osporiti, već zato što im trenutne društvene okolnosti idu na ruku“.

„Svaki režim služi se represivnim i ideološkim aparatima da održi svoju stabilnost. Revizija povijesti jedan je dio desničarskog ideološke hegemonije koja nas još uvijek okružuje – od školskih programa do sudskih ročišta. Učinkovita borba protiv revizionizma mora biti i borba protiv sistema koji ga proizvodi“, smatra Čović.

Više od 2.000 postupaka

No, povjesničarka Đureinović ipak napominje kako se ne može generalno govoriti da su svi procesi za rehabilitaciju, a u Srbiji ih je pokrenuto više od 2.000, bili revizionistički kad je u pitanju Drugi svjetski rat, niti su svi do sada rehabilitirani bili počinitelji ratnih zločina ili suradnici nacista, a mnoge rehabilitacije odnose se i na kasniji jugoslavenski period. Problem je, kako kaže, zakonsko postavljanje „svih tih ljudi na isti nivo – kao isključivo nevine žrtve iz ideoloških i političkih razloga“. Smatra to i uvredom na račun onih kojih su zaista nepravedno osuđeni ili lišenih bilo kojih prava.

„Da vladajuće političke elite nakon 2000. godine nisu imale i politički i ideološki interes, ne bismo imali zakon formulisan tako da omogućava rehabilitaciju svih ličnosti dok god može da se nekako tvrdi da su osuđeni, izgubili život ili neka prava zbog ideoloških i političkih razloga“, podsjeća.

Govoreći o zakonu iz 2006. godine konstatira kako njime nisu definirana nikakva ograničenja u primjeni, pa je „tako moguće da bilo ko podnese zahtev za rehabilitaciju bukvalno bilo koje osobe“. „To je otvorilo vrata rehabilitacijama ličnosti koje nikako ne mogu da se smatraju nevinim žrtvama komunizma i snose odgovornost za kolaboraciju, zločine i progon različitih grupa, zbog čega su nakon rata osuđene ili proglašene narodnim neprijateljima“, navodi.

Još podsjeća kako su za spomenuti zakon glasali i oni koji su u raspravi upućivali kritike njegovim nedostatcima, odnosno da je „postojao politički konsenzus da se donese bilo kakav zakon koji bi adresirao žrtve komunizma, makar on bio i izuzetno površan i problematičan“.

Izvor: Al Jazeera