Šuti i trpi, samo nek’ ne puca

Piše: Goran Šimić

Čudesna je ova naša Bosna i Hercegovina. Stoljeća koja smo u njoj proživjeli, osvajači koji su se smjenjivali i život ostavili su, osim arhitekture i vjerskih objekata, čudne ožiljke na nama samima. Dvije najcitiranije vječne mudrosti ovih naroda ipak ostadoš: “Samo nek’ ne puca” i “Šuti i trpi”.

I dok smo bili okupirani prirodno je bilo da smo sanjali o slobodi. Svaka ptica to zna, makar kavez bio napravljen i od zlata. Slobodu ništa ne može nadomjestiti. Ni obilje sjemenki, ni čista voda. Plavo nebo je san svake ptice.

I nakon mnogo stoljeća dočekašmo i mi slobodu. Svoju državu, Bosnu i Hercegovinu. Kakva god ona bila, naša je, nama dana da njome upravljamo, na našu opću dobrobit i sreću. I onda nastadoše problemi. Zbog kojih, na našu veliku žalost, ne možemo uprti prstom ni u koga drugog osim u nas same.

Kakva god Bosna i Hercegovina bila, naša je, nama dana da njome upravljamo, na našu opću dobrobit i sreću. 

Prije nekoliko godina sam imao čast i priliku boraviti u Republici Irskoj, te tamo posjetiti Vrhovni sud. Osim ugodnih razgovora o ustroju pravosudnog sistema Bosne I Hercegovine i Irske, pričali smo o problemima koje tište sudove jedne i druge zemlje. Kao logično se nametnulo pitanje neriješenih predmeta pred sudovima u Bosni  i Hercegovini, kojih je u to vrijeme bilo blizu 1,5 milion. Danas otprilike dva miliona. Jasno je kako suci iz zemlje u kojoj nema uopće neriješenih sudskih predmeta nisu mogli sakriti šok i nevjericu, te me upitaše da im malo detaljnije objasnim o čemu se radi.

Objasnih kako je problem u osnovi jednostavan – radi se uglavnom o “komunalnim predmetima”. I opet šok i nevjerica. Šta su “komunalni predmeti”? Objasnih kako su to predmeti u kojima javna komunalna poduzeća tuže građane zbog neizmirenih obaveza plaćanja usluga kao što su plin, grijanje, struja… Na potpitanje je li se možda radi o ljudima koji, zbog neimaštine i socijalnog statusa, nisu u mogućnosti plaćati te račune rekoh da, svakako, ima i tih slučajeva, ali da oni čine manji dio.

Prevazišli sami sebe

Zgledasmo se. Predsjednica Vrhovnog suda, odmjerena i dostojanstvena gospođa, reče kako mi očigledno imamo problem koji ne mogu riješiti sudovi, već je naš problem mnogo dublje, suštinske prirode. Naime, radi se o fenomenu koji je nepoznat u Irskoj. Koristiti usluge javnih poduzeća i ne plaćati račune problem je, prema njoj, društvene svijesti i odgovornosti prema društvu kojemu pripadamo. Naravno, s izuzetkom ljudi koji zbog svoga socijalnog statusa ne mogu plaćati račune, ali se o njima društvo brine na druge načine. Nisam mogao ne složiti se s njom. Ona je samo naglas izgovorila sve ono što sam ja već odavno znao.

Znao sam, isto tako, kako komunalna poduzeća u Sarajevu protiv onih koji ne plaćaju račune za usluge koje oni daju podnose desetke hiljada tužbi svake godine. U nedostatku boljih rješenja oni su barem “pokrivali” sebe, kako to mi lijepo kažemo. U stvarnosti, od većine tih tužbi nikada ništa nije bilo i većina onih koji ne plaćaju te usluge ne plaćaju ih ni dalje, a tužbe se gomilaju i problem ostaje. Dugovi koji su tako nastali za komunalna poduzeća u Sarajevu mjere se desecima miliona eura.

Kao običan građanin u zemlji stvarnih monopola u pružanju komunalnih usluga i nemaš nekog izbora.

S druge strane, komunalna poduzeća u Sarajevu, pravdajući to nemogućnošću održivog poslovanja, podižu cijene komunalnih usluga svako malo. Tako se nerijetko dešava da se cijena kao od šale poveća za 10 ili 20 procenata bez neke posebne pompe. “Šuti i trpi”, vjerojatno je, poslije one “Samo nek’ ne puca”, druga najveća mudrost ovih prostora. Kao običan građanin, u zemlji stvarnih monopola u pružanju komunalnih usluga i nemaš nekog izbora. Ako nećeš da te griju Toplane Sarajevo, grijat ćeš se sam. Ako nećeš da piješ vodu od Vodovoda, nosit ćeš je u kanisterima iz prigradskih naselja. Ako nećeš plin iz Sarajevogasa, nećeš ga imati nikako.

I sve bi to nekako čovjek predeverao dok god dobivaš uslugu koju plaćaš, ali ovih dana prevazilazimo sami sebe. Danas osvanu vijest kako će, na žalost svih nas koji redovno plaćamo račune, snabdijevanje plinom biti obustavljeno u Sarajevu i onima koji su redovne platiše, zbog neizmirenih dugova koje Sarajevogas ima prema BH Gasu.

Ovo je, naprosto, previše

E, to je stvarno previše. Nije dovoljno što živimo u najjadnijoj zemlji u Europi. Nije dovoljno što imamo najjadnije komunalne usluge i šire od Europe. Nije dovoljno što su javna poduzeća, bez obzira na svoj monopolski položaj u društvu, višemilionski gubitnici. Ne, nije to dovoljno.

Sada postoji novi masterplan. Sada ćemo isključivati usluge i onima koji ih plaćaju. Postavlja se opravdano pitanje: jesu li budale oni koji plaćaju komunalne usluge u Sarajevu? Po svemu sudeći, ispada da jesu. Ispade da su nas odavno preveslali svi oni koji godinama, decenijama ne plaćaju komunalne usluge.

Danas ozbiljno razmišljam da postanem jedan od njih. Pa nek’ i mene smjeste među onih milion i pol tužbi, a ja ću, kao uzoran građanin i legalista, rado platiti sve račune, sa zateznom kamatom i troškovima suđenja, kada sud tako odluči, ako ikada dođe na red da odluči i u mome predmetu.

Podnijet ću tužbu protiv svakog komunalnog poduzeća u Sarajevu za svaki dan koji mi ne isporuči uslugu koju sam platio.

Da se odmah razumijemo, nisam ja nikakav anarhista. Dapače, čak mi se čini da sam privatno, a i profesionalno, više skloniji redu nego neredu. Međutim, ovo je, naprosto, previše. Građani, oni ljudi ovoga grada koji uzorno plaćaju svoje račune, ovime se tretiraju kao najveće budale. Budale koje daju novac, u najboljem maniru besmrtnog fola iz Nadrealista, za usluge koje na kraju neće ni dobiti, niti dobivaju.

Osobno, podnijet ću tužbu protiv svakog komunalnog poduzeća u Sarajevu za svaki dan koji mi ne isporuči uslugu koju sam platio. Iskreno, smatram kako bi svaki stanovnik Sarajeva trebao učiniti isto, ne da bismo uništili proračun voljenog nam kantona i grada u kojemu živimo, već da bismo pokazali nešto puno važnije: da nismo stoka, da nismo budale.

I, da. Uzgred, mislim da je “Šuti i trpi” baš glupa izreka.

A ono drugo? Eto, ne puca se. Jaka nam je to utjeha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera