Švedska ne sluša američki diktat o Palestini

Piše: Christian Christensen

Samo nekoliko sati nakon što je preuzeo dužnost 3. oktobra, švedski premijer Stefan Lofven izdao je svoje prvo veliko saopćenje i ono nije moglo biti senzacionalnije.

U svom inauguracijskom govoru u Parlamentu socijaldemokrata je rekao da se „sukob između Izraela i Palestine jedino može riješiti dogovorom o dvije države“, te da „rješenje s dvije države zahtijeva obostrano priznavanje i volju za mirnim suživotom. Stoga će Švedska priznati državu Palestinu“.

Ukoliko se ostvari Lofvenova odluka, koju, da bi stupila na snagu, treba podržati manjinski dio njegove Vlade i koja ne zahtijeva glasanje Parlamenta, Švedska će postati prva članica Evropske unije koja će priznati Palestinu.

Reakcije Izraela i SAD-a su bile brze i predvidljive. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je rekao da bi „jedinstvena“ odluka Švedske ugrozila mirovni proces. A bivši izraelski ambasador u Švedskoj Zvi Mazel tvrdi da su socijaldemokrati „protiv Izraela“, te da je veliki broj muslimanskih imigranata u Švedskoj posljednjih godina utjecao na stav nove administracije.

Glasnogovornica State Departmenta Jennifer Psaki tvrdi da, iako SAD podržava palestinsku državnost, „vjerujemo da je međunarodno priznanje palestinske države preuranjeno“.

Na ovu izjavu američke Vlade Lofven je rekao da je priznavanje palestinske države važna komponenta za pokretanje rasprave i da novi švedski stav ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Nova švedska ministrica vanjskih poslova Margot Wallstrom odbacila je bilo kakve naznake antiizraelske propagande u Švedskoj, te je njen odgovor na kritiku SAD-a bio oštar: „SAD ne određuje našu politiku.“

Ovom izjavom nova administracija u Štokholmu je postigla dvije stvari. Kao prvo, Lofven je raskinuo veze sa prethodnom vanjskom politikom konzervativne administracije, koju je predvodio ministar vanjskih poslova Carl Bildt.

Poznat kao nepokolebljivi i odani saveznik SAD-a, Bildt je napisao članak za New York Times, u kojem je izrazio de facto podršku invaziji na Irak 2003. godine, te nije uradio ništa da naljuti SAD za vrijeme svog osmogodišnjeg mandata.

Što se tiče Izraela, u Švedskoj su ga kritikovali zbog njegove nespremnosti da kategorično osudi veliki broj civilnih žrtava u Gazi usljed izraelskog bombardovanja.

Objavljujući svoju namjeru da prizna Palestinu, nova švedska administracija je odmah pokazala spremnost da se suprotstavi SAD-u. Pored stava o Palestini, Lofven je najavio da Švedska neće tražiti članstvo u NATO-u.

Popraviti imidž države

Kao drugo, priznavanje Palestine, za neke, predstavlja povratak korijenima švedske socijaldemokratske vanjske politike.

Glavna obilježja švedske vanjske politike 60-ih i 70-ih godina bila su spremnost da se suprotstavi represivnoj politici SAD-a, te spremnost da stane na stranu slabih, kao što je to učinio tadašnji premijer Olof Palme kada je osudio SAD za „ratne zločine“ u Vijetnamu.

Dok je veliki broj tih obilježja i dalje prisutan, vanjska politika Švedske je izgubila svoj ugled u posljednjih nekoliko godina. Iako Švedska tradicionalno podržava Palestinu i palestinska prava, njen stav o tom pitanju se promijenio u zadnjih nekoliko godina od kada je administracija Fredrika Reinfeldta odbila priznati Palestinu. Švedska je 2011. godine bila jedna od 14 zemalja, među kojima je i SAD, koje su glasale protiv članstva Palestine u UNESCO-u.

Švedska nije velika međunarodna sila, niti, uprkos svom relativnom bogatstvu, predstavlja veliku globalnu ekonomsku silu. Pa, ipak, njena odluka da prizna Palestinu je moćan potez, koji predstavlja izazov ostalim članicama Evropske unije, koje godinama imaju jednak stav o Izraelu i Palestini. 

Dok se Lofvenovom odlukom pokušava vratiti stav Švedske o Palestini na prethodni progresivizam, ovom odlukom se, također, pokušava popraviti imidž Švedske u inostranstvu.

Činjenica da je Švedska krajnje desničarska Demokratska stranka osvojila 13 posto glasova na prošlomjesečnim izborima jednako je šokirala Šveđane i međunarodne posmatrače. 

Generalno govoreći, iako nisu poznati po samopromociji, Šveđani ponosno ističu ugled svoje zemlje kao tolerantne i otvorene.

Za vrijeme prethodne konzervativne vlade Švedska je prihvatila značajno veći broj sirijskih izbjeglica po glavi stanovnika nego bilo koja druga evropska zemlja. Za vrijeme i nakon američke okupacije Iraka jedan grad u Švedskoj, Sodertalje, prihvatio je više iračkih izbjeglica nego SAD i Kanada zajedno.

Pa, ipak, ovakvu sliku Švedske je pokvarila vijest da je stranka Švedski demokrati, desničarska populistička stranka koja ima korijene u neonacizmu, postala treća najveća stranka u državi.

Mnogi posmatrači se sada pitaju da li švedski model tolerancije propada. U tom slučaju bi priznavanje Palestine podsjetilo međunarodnu zajednicu na švedsku progresivnu prošlost.

Izazov Evropskoj uniji

Nije jasno šta će odluka Švedske značiti za odnose sa SAD-om i Izraelom. Mandat predsjednika Baracka Obame se približava kraju i njegov nasljednik, bilo da je republikanac ili demokrata, vjerovatno nikada neće promijeniti stav SAD-a o Izraelu. 

Međutim, nova Vlada Švedske se angažovala u značajnom geopolitičkom simbolizmu. Švedska nije velika međunarodna sila, niti, uprkos svom relativnom bogatstvu, predstavlja veliku globalnu ekonomsku silu. 

Pa, ipak, njena odluka da prizna Palestinu je moćan potez, koji predstavlja izazov ostalim članicama Evropske unije, koje godinama imaju jednak stav o Izraelu i Palestini.

Visoki palestinski zvaničnici kazali su da je odluka Švedske „hrabra i časna“. Odluka, također, ukazuje na to da se Švedska možda vraća vanjskoj politici koja se ne boji odstupiti od statusa quo, kojim dominira SAD.

Za one koji vjeruju da se prava demokratija prepoznaje osporavanjem i izazivanjem statusa quo ovo može biti samo dobra stvar.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera