Svi smo mi navijačice

Fudbalska kultura u BiH postavlja se ne samo kao muška, već i izrazito patrijarhalna i mačoistička, što je podloga za nasilje (Al Jazeera)

Na zvaničnoj Facebook stranici navijača Fudbalskog kluba Željezničar stavljena je najava za prodaju karata za gradski derbi. S obzirom da kao gostujući klub na stadionu Koševo imaju ograničen broj ulaznica, odlučili su se na diskriminaciju.

Tako u najavi prodaje stoji da „pripadnice ljepšeg spola nažalost ovaj derbi neće moći gledati s juga“. Radi se o poziciji rezerviranoj za navijače, ali ne i navijačice Željezničara.

Stoji i ovo: „Nemojte dolaziti ako ste svjesni da ima neko ko više zaslužuje da kupi ulaznicu.“ Iz Kluba su za portal Klix rekli: „Klub nema nikakve veze s prodajom, ulaznice su date navijačima, odnosno Udruženju navijača FK Željezničar.“ Primjećujete, u navijačkom diskursu rodno senzitivan jezik je nešto što se ni u tragovima ne nazire.

Mačoistička kultura

Muški šovinizam nije netipičan za navijačke skupine, ali ovako bestidan, otvoren, bez svijesti o sebi kao takvom i bez imalo želje za vlastitim prikrivanjem uistinu je rijedak.

Iznenađuje i ignorancija Kluba prema problemu, a taj je, čisto s pragmatične strane, što im nekolicina određuje ko može navijati za njih. S humanističke tačke gledišta, problem je mnogo veći jer se njime više od pola ukupne populacije isključuje iz jedne aktivnosti a sve umotano u celofan „ljepšeg spola“ iza kojeg se kriju najgore predrasude prema ženama.

Fudbalska kultura u BiH postavlja se time ne samo kao muška, već i izrazito patrijarhalna i mačoistička. Što je podloga za nasilje.

Sve to u zemlji gdje je fudbalsko nasilje najizraženije od svih nasilja i, ako ćemo gledati istorijski, dublje i geografski šire, mislim na Jugoslaviju, rat je pripreman i svoje prve ratnike mobilisao, između ostalih, i u navijačkim skupinama.

U medijskim opservacijama tog vremena česta su sjećanja na sukobe navijača Hajduka i Dinama s hrvatske, te Dinama i Crvene Zvezde sa srpske strane. Pa se onda, gotovo neizostavno, spomene i Arkana kao najznakovitije navijačko-ratničko-zločinačke figure, ali bilo ih je još.

Sjena fašizma 

Samo prije dva dana, u Širokom Brijegu finale Kupa BiH su igrali Široki Brijeg i Sarajevo. Javnost je bila zgrožena fašizmom navijača Širokog Brijega, koji svoju sklonost fašizmu ističu već i kroz svoje ime – Škripari.

Nogometni savez BiH s pravom ih je kaznio nazvavši tu utakmicu „sprovodom civilizacijskih tekovina“.

Jedna od najvećih sjena fašizma nadvijenih nad ovdašnjim fudbalom je i ubistvo Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, kad je taj klub igrao upravo protiv Širokog u Širokom. Ta sjena lebdi još od 2009, jer za Vedranovo ubistvo još niko nije kažnjen.

Očekuje se, naravno, od nadležnih, prije svega policije, tužilaštava i sudova da savjesnije rade svoj posao i da takve prestupe brže i rigoroznije kažnjavaju. Međutim, kazne nisu dovoljne, ono što može biti dugoročno ljekovito jest senzibilizacija navijača za različitosti (svjesno ih oslovljavam samo u muškom rodu jer o njima sad govorim u negativnom kontekstu a ženski dio te populacije je minoran s jednako takvim uticajem na njihovo loše ponašanje).

Najveću odgovornost snose klubovi. Zašto je tako teško očekivati simbolične činove koji bi šovinistima različitih profila rekli da im nema mjesta među navijačima? Zašto Široki nije dosad ništa učinio da dokaže kako mu je bitniji Vedran Puljić nego njegov ubica i time sve potencijalne ubice svih potencijalnih vedrana pokušao otjerati od sebe? Zašto sad uinat na stranicama tog kluba nema isticanja državnih simbola da kažu kako im je važnija država čiji su Kup osvojili i za to se borili nego njeni mrzitelji? To su, naravno, retorička pitanja.

Šta će sad Željezničar učiniti da pokaže kako su mu važnije njegove navijačice od njihovih diskriminatora? To je pitanje ozbiljno i odgovor na njega deklarisat će taj klub kao (anti)šovinistički.

Reakcija mora doći i od sportskih novinara

Odgovornosti nisu oslobođeni ni sportski novinari. Ako je u novinarstvu u BiH išta ostalo pošteđeno svaštarenja, posvećeno jednoj sferi ljudskog djelovanja, onda je to sportsko novinarstvo.

Međutim, jedino ono ostalo je gotovo u potpunosti neemancipirano za općeljudske vrijednosti kao neodvojive od sporta. Sport je sveden na umijeće igre i iznose transfera.

Najviše što se za neljudskost na sportskim stadionima može čuti iz usta i pera sportskih novinara jeste da to nije sportski. Dokaz tome je i ovaj tekst. Reakcija se prvo morala čuti od sportskih novinara.

Jezik sportskog novinarstva je potpuno rodno nesenzibiliziran, izraz navijačica rijedak je koliko i bageristica, iako navijačica ima daleko više. Popularnost ženskih profesionalnih sportova nam je u rangu s popularnošću podmladaka muških klubova.

Oni su, naime, ti koji bi trebali ne samo da informišu, već i da profilišu za sport zainteresiranu javnost među kojom najbrojniji dio čine navijačice i navijači.

Dakle, kultura navijanja u BiH mora se mijenjati temeljito, a za to su najodgovorniji oni koji je utemeljuju, a to su sportski klubovi, njihovi finansijeri i mediji – tek onda državni represivni mehanizmi koji samo mogu sanirati, ali ne i otkloniti problem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera