Oglasi

Svijet je morao zaustaviti razaranje Vukovara

Svijetu smo bili plemena koja se vječno bore, što je bila odlična argumentacija da ne urade ništa, kaže Svetlana Slapšak.
Nakon tri mjeseca razaranja, Vukovar je srušen do temeljaAP

Opsada Vukovara trajala je 87 dana, grad su postrojbe JNA i paravojnih srpskih snaga razarale sa zemlje, iz zraka i s Dunava, a na dan kad su njegovi stanovnici prognani iz svojih kuća gradske vizure su bile doslovno neprepoznatljive. Po ulicama su tog 18. studenog 1991. godine još ležali ubijeni Vukovarci, kuće i stanovi su gorjeli, a među ostacima jednoga grada i tisuća života stvorena je tek uska staza kojom su građani nesrpske nacionalnosti otjerani u progonstvo.

Službeni podaci govore da je tokom tri mjeseca opsade ubijeno i ranjeno 2.299 branitelja grada, ubijeno je i nestalo 2.580 civila, a u masovnim grobnicama pronađeni su posmrtni ostaci 1.333 žrtve. Vukovar je svjedočio i najvećem pokolju ratnih zarobljenika na farmi Ovčara, gdje su JNA i srpske paravojne postrojbe likvidirale 260 vojnika i civila, većinom pacijenata vukovarske bolnice. I do 12.000 granata padalo je dnevno na grad, najmanje 7.000 Vukovaraca odvedeno je u logore, a njih 22.156 prognano je iz Vukovara. Srušene su 8.272 obiteljske kuće, ukupno 5.580 stanova je oštećeno, a ratna šteta u gospodarstvu procijenjena je na milijardu eura.

Iako nijedna statistička brojka ni danas ne može pokazati svu patnju, muke i stradanja koje su pretrpjeli Vukovarci u jesen 1991. godine, nemoguće je bilo i tada, ali i danas ne postaviti pitanje – zar se stradanje jednoga grada i njegovih građana na kraju 20. stoljeća nije moglo zaustaviti? I kako su tadašnja Europa, ali i cijeli svijet gledali na prijetnju nadolazećeg krvavog rata?

Apeli za zaustavljanje napada i stradanja stizali su tada i iz Vukovara, cijele Hrvatske, ali i onog dijela bivše države u raspadu koje je hrabro ustalo protiv narastajućeg zla. No, rat nije zaustavljen. Naprotiv, samo se rasplamsao i proširio po Hrvatskoj, potom i na Bosnu i Hercegovinu, godinama kasnije i na Kosovo.

Morali su znati

Pred Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kada se obilježava i 25 godina od pada grada, Al Jazeerinim sugovornicima je postavljeno pitanje o tome je li velikim svjetskim silama, odnosno međunarodnoj zajednici bilo nemoguće ne znati što se događa i što se sprema budući da se zlo počelo valjati još 1990. godine.

Nesrpsko stanovništvo protjerano je iz Vukovara u jesen 1991. godineEPA

„Međunarodna zajednica, napose velike sile, znale su što se zbiva, odnosno, što se može dogoditi ukoliko se politička kriza u bivšoj Jugoslaviji ne rasplamsa do razmjera koje više neće biti moguće zaustaviti diplomacijom i političkim rješenjima. Usudio bih se kazati da je već od Titove smrti, a napose od 1986. godine moralo svima biti jasno kakav se rasplet političkih, društvenih i ekonomskih odnosa u drugoj Jugoslaviji može očekivati“, podsjeća demograf Dražen Živić, voditelj vukovarskog Područnog centra Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“.

Nisu prepoznali glavni cilj

Teško je reći, podsjeća Dražen Živić, „u kojoj je mjeri te 1991. postojala svijest, kako u međunarodnoj zajednici tako i u samoj BiH, da će se srbijanski agresor nakon strateškog poraza u Hrvatskoj okrenuti svojemu glavnom cilju, a to je Bosna i Hercegovina“.

„Argumenata i dokumenata za ostvarenje takvoga scenarija bilo je dovoljno. Politička je mudrost bila prepoznati ga i spriječiti. Nažalost, to se nije dogodilo“, ukazuje.

Po njegovim riječima, „čak su i neprofesionalni analitičari imali dovoljno indicija i argumenata da pretpostave kamo vodi Memorandum SANU, ukidanje autonomija Vojvodine i Kosova, otvoreno zagovaranje velikosrpskog projekta i novih zapadnih granica srpske države na crti Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag te govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989. godine, a kamoli velike obavještajne agencije najmoćnijih država svijeta“.

„Drugo je pitanje: što su velike sile sa svojim znanjem i informacijama htjele učiniti, i koje su svoje vlastite interese željele ostvariti“, primjećuje Živić.

'Nisu imali špijune? Naravno da jesu'

Antropologinja Svetlana Slapšak reći će kako velikim silama „nije bilo nemoguće, nego nisu hteli da znaju“.

„Osamostaljene su predugo vukli za nos, a da je Evropa tada odlučno stupila kao faktor očuvanja Jugoslavije kao konfederacije i dela evropske zajednice, ne bi bilo rata. Treba računati i sa neverovatnom ignorancijom koja je za zapadne političare postala standard, jedini koji se poštuje. Stereotipi, kao plemena koja se večno bore, netrpeljivost i slične laži bili su odlična 'argumentacija' da se ne uradi ništa“, podsjeća Slapšak.

Za one koji su nešto radili, a misli na diplomate iz Italije i Njemačke, smatra da su „radili su samo za svoju afirmaciju i ličnu korist“. „Nisu imali špijune? U tome slučaju govorimo o vrhunskoj neprofesionalnosti. Ma naravno da su ih imali, pitanje je samo kakvog kvaliteta i da li su ih hteli slušati“, ukazuje Slapšak.

Međunarodna zajednica je '91. brinula hoće li Jugoslavija preživjeti, podsjeća novinar Boro KontićEPA

Sarajevski novinar Boro Kontić primjećuje kako je „najveći domet međunarodne zajednice tog vremena bilo pitanje da li će Jugoslavija preživjeti, odnosno kako se ponašati dok bude trajala dezintegracija jugoslovenskog prostora“.

„Vukovar ili bilo koji drugi grad bili su neprimjetljive tačke na tom obzoru“, kaže Kontić.

Krv i plamen

Svaki se rat može zaustaviti ili spriječiti ako postoji politička volja za tim, smatra Živić, ali i kaže da su međunarodna zajednica, a napose zapadnoeuropske države bile potpuno nespremne za bilo kakvu intervenciju. Raspadom blokovske podjele svijeta, tj. urušavanjem socijalističkog bloka, i druga Jugoslavija je izgubila svoju „neutralnu“ geopolitičku i geostrategijsku ulogu, što demokratska Europa nije prepoznala, dodaje.

„Katastrofa se mogla spriječiti da su 'veliki' to željeli i da među njima nije bilo, unatoč proklamiranom jedinstvu, velikih razlika u poimanju nove podjele geopolitičkih interesa u svijetu, u godinama kada je jedna velika svjetska sila (SSSR) gubila tlo pod nogama“, konstatira Živić.

'Vukovar je bio generalna proba za Sarajevo i Srebrenicu'

I Omer Karabeg kaže kako je krajem 1991. godine postojao strah da se nešto slično može dogoditi u Sarajevu, „ali samo kod malog broja ljudi“. „Nakon uništenja Vukovara jasno je bilo da Jugoslavija ulazi u krvavi rat i da su mogući najgori zločini i najstrašnije propagandne laži. Vukovar je bio generalna proba za Sarajevo i Srebrenicu. Vukovar, Sarajevo i Srebrenica su najsramnije stranice historije druge polovine 20. vijeka iz kojih, nažalost, nismo izvukli pouke“, tvrdi Karabeg.

„Ljudske i materijalne žrtve nisu se ticale nikoga, a SAD i Evropa su mirno čekale da se Jugoslavija uruši u krvi i plamenu. Katastrofa Vukovara, pre toga Dubrovnika, pa konačno Sarajeva – sve je to moglo da se primiri u satima, ne danima intervencije, odgovarajućom diplomatskom akcijom. I zašto se, uostalom, nije pojavila jugoslovenska partizanska gerila da štiti celu zemlju“, pita Slapšak.

Atmosfera huškanja i govora mržnje

Dugogodišnji urednik i voditelj Dnevnika Televizije Beograd, a danas novinar Radija Slobodna Europa, Omer Karabeg dobro se sjeća atmosfere koja je u Srbiji vladala mjesecima uoči pada Vukovara. Tada je, kao i veliki broj kolega iz Televizije Beograd koji su se usprotivili huškanju i širenju mržnje, bio sklonjen iz informativnog programa.

„Bila su to strašna vremena u kojima je novinarstvo palo na najniže grane. Mnogi od novinara, koji su širili mržnju i huškali na rat i ubijanje, ne samo da nikada nisu snosili konsekvence, nego su neki od njih danas na čelu pojedinih novinskih kuća u Srbiji“, ukazuje Karabeg.

Podsjeća i na ključne teme koje su zaokupljale medije u Srbiji, pa se prisjeća kolega koji su „svako veče pričali o navodnim ustašama koji brane Vukovar, izmišljenoj aferi o 40 zaklanih srpskih beba, ogrlicama od prstiju srpske djece koje nose branioci Vukovara i o junaštvu vojnika JNA koji su opsjedali Vukovar“.

„Kada je Vukovar pao, novine su izašle sa ogromnim naslovima 'Vukovar oslobođen' i izvještajima o velikoj pobjedi JNA i porazu ustaša. U samom Vukovaru su organizovani koncerti na kojima su pjevale tadašnje folk zvijezde“, prisjeća se Karabeg. 

Navijača zla je uvijek bilo

Danas je potpuno jasno kako je Vukovar tek bio jedan od početnih činova krvavog raspada Jugoslavije, koji će kasnije u Sarajevu, ali i drugdje u Bosni i Hercegovini, dobiti još katastrofalnije razmjere. Na pitanje kako je Sarajevo, te ratne jeseni 1991. godine, promatralo ono što se događa u Vukovaru, Kontić odgovara kako je „nesumnjivo bilo pojedinaca koji su u stradanju Vukovara osjetili bojazan i za Sarajevo, ali generalno, za većinu to je bio rat koji se dešava 'negdje drugdje'“.

Savjet Sarajlijama da bježe što prije

Na osobnom primjeru Svetlana Slapšak priča kako je već u jesen 1991. godine postojao strah da bi se stradanje kao ono u Vukovaru moglo dogoditi i drugdje, a pogotovo u Sarajevu, premda je „većina verovala da se nešto tako ne bi smelo dogoditi u miroljubivoj Bosni i Hercegovini“.

„Dan uoči pada Vukovara sam išla iz Beograda u Ljubljanu, bilo mi je jasno - zauvek. Na granici kod Subotice smo 24 sata lutali, jer su mog muža Slovenca hteli da mobilišu dok nismo nabasali na najpijanijeg oficira, koji nas je pustio u Mađarsku. Na slovenačkoj granici sam ja bila problem, iako 15 godina u braku sa Slovencem i na putu prema svom domu u Ljubljani. Svojim sarajevskim prijateljima sam odmah savetovala da beže što pre, jer će i njima doći. Došlo je – pola godine kasnije“, prisjeća se Slapšak.

„Ali je zato bilo puno navijača, onih koji su podržavali napad JNA i srpskih paravojski, kao i onih koji su to vidjeli kao zločin, agresiju i najavu užasnih događaja. U Sarajevu se nije vidjela tragedija Vukovara i ovdje su u to vrijeme još uvijek organizovani koncerti za mir, emitovane poruke za mirno razrješenje i vjerovalo se kako će nas ta pošast mimoići“, prisjeća se Kontić.

„Obrazac ratnih zločina i zločina genocida koje su počinile srpske vojne i paravojne postrojbe u BiH, od Prijedora do Srebrenice, uspostavljen je u djelima genocida koje su počinile snage JNA i srpskih paravojski u Vukovaru i na Ovčari. Razlika je samo u broju žrtava, ali načini i akteri počinjenja zločina te osobito njihova prikrivanja (primarne, sekundarne i tercijarne masovne grobnice) i izbjegavanja odgovornosti, potpuno su isti“, tvrdi Živić.

Kada svijet nije kaznio počinitelje zločina u Vukovaru, kao i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske, nastavlja, „otvoren je bio put za realizaciju monstruoznih politika i zločina u Bosni i Hercegovini“.

Važna tema svjetskih medija

Rat u Hrvatskoj bio je važna tema svjetskih medija, podsjeća Živić, a slika o razaranju i stradanju Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Gospića, Pakraca i drugih mjesta u Hrvatskoj otišla je u svijet. Stoga je siguran da je ta slika „barem malo pomogla da se istina o ratu i agresiji probije do onih koji su imali političku moć i interesa u određenom trenutku više se angažirati na mirnom rješenju sukoba“.

Po njemu, Vukovar i Dubrovnik su postali simboli stradanja i kataklizme, „nakon čega više nije bilo nikakve dileme, pa i za međunarodnu zajednicu, da je na djelu agresija i teritorijalna ekspanzija Srbije na račun Hrvatske“.

Obrazac ratnih zločina počinjen u BiH uspostavljen je u Vukovaru, ukazuje Dražen ŽivićEPA

„Razlika između medija i politike bila je izrazita: mediji su shvatili šta se događa u Dubrovniku, i premda su većinom bili slepi za lokalni pacifizam, protivljenje ratu i antinacionalističke opozicije, ipak su delovali brže i stvarali javno mnenje“, napominje Slapšak.

No tolerancija koju su imali prema Slobodanu Miloševiću, primjećuje, bio je „problem ukrštanja naracija u samim  medijima – od levičarskih zabluda do starih simpatija za Srbe u Prvom svetskom ratu i, još jednom, ignorantskog nerazumevanja Jugoslavije, koja je mogla biti jedini uspešan rezultat odnosno subjekt tranzicije – pa nije, jer tranzicija uopšte nije smela biti uspeh, nego osnova za novu kolonizaciju“.

„Uništena industrija od Beča do Libije, kulturna kolonizacija, dejtonska brljotina koja je od Bosne i Hercegovine načinila današnji užas, sa sve Republikom Srpskom, revizija istorije za političku dobit u novom deljenju karata, neproduktivni papirni kapitalizam, neoliberalizam, poništavanje pameti na svakom koraku, masivno i masovno zaglupljivanje narodnih masa, samostalno izvedeno urušavanje autoriteta Haškog suda – sve to govori o planu u koji je jugoslovenski rat odlično i funkcionalno upao. Bože, kakve smo budale bili“, kaže Slapšak.

Izvor: Al Jazeera