Svilanović: Pregovori s EU-om donijet će novi ustav BiH

Svilanović: Kao što se i sama EU zamorila od proširenja, i kod nas su se ljudi malo zamorili od toga cilja (Goran Svilanovi? / RCC)

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Učesnici samita Proces saradnje u jugoistočnoj Evropi potvrdili su prošle sedmice u Tirani imenovanje Gorana Svilanovića za drugi trogodišnji mandat generalnog sekretara Vijeća za regionalnu saradnju, organizacije koja, između ostalog, radi na razvijanju saradnje u regiji kroz šest prioritetnih oblasti – ekonomski i socijalni razvoj, energetika i infrastruktura, pravosuđe i unutrašnji poslovi, sigurnost, jačanje ljudskog potencijala, parlamentarna saradnja.

Svilanović, doktor prava, javnosti u regiji poznat je kao bivši ministar vanjskih poslova nekadašnje Savezne Republike Jugoslavije, a koja je preimenovana u Srbiju i Crnu Goru 2003. godine. Radio je kao koordinator za ekonomske i ekološke aktivnosti u OSCE-a, bio je predsjedavajući Radnog stola I (demokratizacija i ljudska prava) Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu te član Ekspertske grupe Pakta stabilnosti, koja je predložila transformaciju Pakta u Vijeće za regionalnu saradnju.

  • Gospodine Svilanoviću, u kojoj mjeri se najnovija kriza u Makedoniji može odraziti na percepciju o toj zemlji i regionu općenito kao o potencijalnom buretu baruta koje bi ponovo moglo eksplodirati?

– Englezi bi rekli – procena je u oku posmatrača. Kada govorimo o dramatičnom incidentu u Kumanovu, podsetio bih, govorimo i o zemlji koja je već godinama kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, a još nije dobila datum za pregovore, što je očigledan znak brojnih problema. Kao neko čiji je radni zadatak broj jedan da pospeši evrointegracione tokove, ja samo mogu da poželim i radim na tome da se sve prepreke otklone u direktnom dijalogu.

  • Da li je Vijeće za regionalnu saradnju imalo vanredne sjednice povodom poremećenog sigurnosnog stanja, kako u Makedoniji, tako u Bosni i Hercegovini, i šta RCC može uraditi da se to zaustavi?

– Ne, RCC nije imao vanredne sednice ovim povodom, jer mi nemamo potrebnu ekspertizu. I u regionu a i u EU postoje uhodani mehanizmi koji se bave ovakvim problemima, a mi smo tu da pripomognemo ukoliko je to moguće.

  • Opća je ocjena zapadnih promatrača, institucija i političara da naš region u zadnjih nekoliko godina stagnira. Kako ocjenjujete aktuelnu ekonomsku, političku i sigurnosnu situaciju? Koji su to trenutno najveći izazovi za region?

– I naša je procena da region stagnira. Prosečna stopa rasta u regionu za 2014. godinu je 0,2 posto. A najveći izazov za region – ma koliko se nekima politička scena činila najvažnijom – jeste upravo ovaj zabrinjavajući trend – stagnacija bruto nacionalnog dohotka i nedostatak radnih mesta. Uostalom, ako pogledate “Balkan barometer”, upravo predstavljeno opširno istraživanje javnog mnenja koje je urađeno za potrebe RCC-a, videćete da je apsolutna većina građana iz sedam ekonomija regiona kao problem broj jedan stavila nezaposlenost. To je naš najveći izazov.

Građani su, bez obzira na nacionalnost i veru, odgovorili, u procentu iznad 70 posto, da je nezaposlenost njihov najveći problem. Konkretno, najveći strah onih koji rade je da će izgubiti posao u narednih godinu ili dve, a oni koji ne rade da neće ni dobiti posao u skoroj budućnosti.

Pored nezaposlenosti i loše ekonomske situacije, građani jasno kažu u ovom istraživanju da imaju veća očekivanja od svojih Vlada, od kojih traže da se koncentrišu na životne probleme, a ne na velike političke teme. Veliko je nepoverenje prema onome što se zove establishment, politička elita, kako god to nazovete, bez obzira da li je vlada ili je opozicija, nepoverenje je tu.

Iz ovog istraživanja možete osetiti vapaj, snažan zahtev da se promeni način upravljanja. Građani traže novi društveni dogovor, novi model upravljanja. I tu nisu drugačiji od državljana EU-a, koji takođe dovode u pitanje sadašnji način upravljanja.

Konkretno, naši građani su svesni da se ekonomska situacija neće dramatično poboljšati za godinu ili dve, ali ono što može da se promeni, to je upravo način upravljanja, viši nivo odgovornosti i potpuna usredsređenost na životne, ekonomske i socijalne probleme građana. Ta promena je moguća u relativno kratkom roku. Otuda je jedan od zadataka RCC-a proizašao direktno iz Berlinskog procesa, da vodi proces ekonomskog upravljanja u regionu i to je ono što mi radimo kroz Strategiju Jugoistočna Evropa 2020. godine.

  • Kako snažno poremećeno sigurnosno stanje u regiji utječe na strane investicije? Kako na trenutnu sitaciju gledaju investitori koji su već uložili novac i pokrenuli biznise?

– Naravno da kapital i investicije – sem špekulantskih – vole sigurnost i stabilnost. Ne bih se složio sa procenom da je na Balkanu došlo do “snažnog poremećaja sigurnosne situacije”. Nakon decenije ratnih sukoba i dve i po decenije tranzicije, naravno da jesmo još trusno područje i da će biti potrebno da još vode proteče rekama dok ne postanemo potpuno stabilan region.

Ono što ohrabruje jeste da se uz sve tekuće probleme primećuje i sve bolja saradnja na regionalnom planu i u oblasti bezbednosti, kao što je upravo potvrđeno u Tirani i na Godišnjem sastanku Saveta za regionalnu saradnju i ministara spoljnih poslova Procesa za saradnju u Jugoistočnoj Evropi. Svakako ste u pravu da strani investitori pažljivo prate svako narušavanje bezbednosti u regionu, ali zasada nema straha kod njih, nijedan posao o kojem se pregovaralo nije usporen ili zaustavljen. Nadam se da će tako biti i ubuduće.

  • Može li RCC u ovako nesigurnom području provoditi, primjerice, ekonomske, obrazovne ili infrastrukturne inicijative?

– Ako bi RCC čekao idealnu situaciju, načekao bi se i RCC, a i region. Naše nije da se žalimo na ove ili one okolnosti, naše je da radimo pod bilo kakvim okolnostima. Postoji iskrena podrška zemalja u regionu upravo u prilog infrastrukturnom povezivanju, podrška za puteve, železnice ili energetske projekte od zajedničke važnosti. Što se obrazovanja tiče, nacionalni programi reforme obrazovanja su pripremljeni. Jedan od ciljeva je povezivanje tržišta rada i obrazovanja. Ono što će RCC ubuduće podržavati je potpuna primena evropskih standarda kada je u pitanju međusobno uvazavanje diploma stečenih u strukovnim i akademskim obazovnim institucijama.

  • Kako Vijeće gleda na antievropske, odnosno proruske stavove pojedinih političara u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i Srbiji? Kakve to implikacije može imati na region?

– Ruska Federacija je važan partner svima u ovom delu sveta, pogotovo kada govorimo o energetici. Međutim, kada pažljivo pogledate nivo ruskih investicija, videćete da su brojke neuporedive sa ekonomskim i političkim prisustvom EU-a. Mislim da bi bilo važno da se te brojke o stvarnom angažmanu EU-a, kao zajednice, i pojedinačnom angažovanju zemalja članica EU-a, što preciznije saopšte našim građanima.

Nivo ekonomske saradnje sa EU-om je tako veliki da je sasvim jasno da se svaka pojedina zemlja regiona i svaki deo našeg regiona, uveliko nalazi u procesu pridruživanja, koji je sveobuhvatan i koji nas približava državljanima EU-a i u političkom, i u ekonomskom, i u socijalnom, i u kulturnom smislu.

  • Evropska unija je pružila Bosni i Hercegovini ruku spasa i vratila je na kolosijek koji vodi prema eurointegracijama. Jesu li u Bosni i Hercegovini jače proevropske ili antievropske snage i ima li ta zemlja kapacitet i snagu da ostane na evropskom putu?

– Verujem u ljude u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i svugde, verujem da malo koga ima igde u regionu ko jasnu budućnost vidi izvan članstva u EU-a. Da, postoji, naravno, i zamor, zbog dugačkog tranzicionog perioda. Kao što se i sama EU zamorila od proširenja, i kod nas su se ljudi malo zamorili od toga cilja, koji kao da stalno izmiče, gde se linija koja označava finiš trke jasno ne vidi. Ali, da se razumemo, svi smo oduvek znali da ova staza nije sprinterska, nego maratonska. Lično verujem i u kapacitete i snagu i ljudi i vlada da istraju na toj stazi.

Nasuprot skepticima u Bosni i Hercegovini ili izvan nje, verujem da ova godina može biti obeležena upravo kao godina Bosne i Hercegovine. Stupio je na snagu Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, kao rezultat obaveza koje su bh. političari preuzeli uoči Nove godine. Očekujem da će, bez obzira na otežanja, te obaveze biti ispunjene i želeo bih da ohrabrim one koji odlučuju da postave kao cilj spremnost Bosne i Hercegovine da do kraja 2016. godine podnese aplikaciju, da zatraži status države kandidata. To neće biti lako, ali ne prihvatam olako odbacivanje te ideje.

  • Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, još nema konsenzusa o tome kako riješiti pitanje stagnacije ove zemlje – predsjednik RS-a Milorad Dodik i njegova stranka (Savez nezavisnih socijaldemokrata), čini se, ne odustaju od secesionističkih planova. Koliko je to opasno za region sa stanovišta integracijskih procesa i kako vidite rješenje nesuglasica između dva bh. entiteta, te unutar entiteta Federacija Bosne i Hercegovine?

– I Evropska unija, kao i svi drugi važni “igrači” u našem regionu – nacionalne vlade SAD-a, kao i zemalja najdirektnije uključenih u Berlinski proces – maksimalno se trude da se nesuglasice savladaju i nađu rešenja koja zadržavaju Bosnu i Hercegovinui na putu evroatlantskih integracija. No, znate kako je – komšija može da pripomogne, ali se ukućani najviše moraju potruditi oko mira u kući. Mislim da je velika prilika pružena građanima i političarima Bosne i Hercegovine kroz novu evropsku politiku iniciranu od strane Nemačke i Velike Britanije. Suština te politike, kako je ja razumem, je da se pitanje osnovnih prava, što u Bosni i Hercegovini znači rešavanje problema u vezi sa jednakopravnošću, ne postavi kao prvi zadatak, već kao deo pregovaračkog procesa o članstvu, koji će tek doći na red.

Funkcionalnost Bosne i Hercegovine će, svakako, biti u središtu pregovora o članstvu, ali ne mislim da sa tom temom ovaj proces mora da počne. Naprotiv, mislim da pregovarački proces treba da počne konkretnim životnim temama, da bude usredsređen na ekonomske i razvojne probleme Bosne i Hercegovine.

Pitanja osnovnih prava će doći na dnevni red i biće uspešno rešena, ali smatram da je jedan od preduslova za to da se omogući društvu i administraciji Bosne i Hercegovine, u skladu sa njenom ustavnom definicijom, da budu uspešni na samom početku pregovaračkog procesa, da počnu od tema o kojima mogu da se dogovore. To ohrabrenje biće važno kada dođu do teških političkih tema.

Ukratko, ne slažem se s onima koji kažu – napišite novi ustav pa ćemo pregovarati sa vama. To smo imali prethodnih godina i dovelo nas je do ivice. Sada je na delu nova politika. Pregovarački proces sa EU-om doneće novi ustav Bosne i Hercegovine, to je neminovno, ali to nije tema u 2015. ili 2016. godini.

  • Kada se govori o Strategiji 2020, možete li kazati kako ide njena provedba, naročito  kada se radi o novim radnim mjestima (a tamo se spominje million u SEE), u različitim zemljama bivše Jugoslavije. Gdje je tu Bosna i Hercegovina, gdje Srbija, Crna Gora, Kosovo…

– Implementacija ne ide niti onim tempom, niti postiže rezultate kojima smo se nadali. Detaljne odgovore i Vi, kao i bilo koji građanin, ili neko iz poslovnog sveta, može naći na upravo aktiviranoj integrisanoj webplatformi RCC-a, http://rcc.int/seeds/.

Očigledno je, i to smo na upravo okončanom Godišnjem sastanku RCC-a konstatovali, da ćemo ambiciozne ciljeve morati da revidiramo, nažalost naniže. I nije samo do nas. Region je ozbiljno pretrpeo i zbog globalne, a i zbog krize unutar EU-a, koja je naš najveći spoljnotrgovinski partner i investitor. Za očekivati je da kao što se udar finansijske i ekonomske krize iz EU-a prelio na naš region, da će se tako i početak oporavka unutar EU-a postepeno osetiti i u našem regionu.

Veće ekonomije u regionu, Srbija, Hvatska i Bosna i Hercegovina imale su negativni rast, dok su manje ekonomije imale blagi rast. Mi smo doživeli tri udara krize, poslednji je bio prošle godine, očekujem da se prvi znaci oporavka vide do kraja ove i tokom naredne godine.

  • Koja zemlja  je najveći remetilački faktor u regionu, a zbog koje je nemoguć kolektivni napredak, ili svaka od njih ima svoj udio? RCC vjerovatno ima takvu analizu.

– Ne, RCC nema takvu analizu. Nije naš zadatak da se bavimo “svaljivanjem krivice” a posebno ne na “onog drugog”, ko god da je taj “drugi”. Naše je da gde god i kako god možemo pomognemo da se nesporazumi i nesuglasice razreše na najbolji mogući način po sve koji su u njih upleteni, kao i po susede, koji od opšte atmosfere takođe zavise.

  • U posljednje vrijeme se često spominje pitanje međunarodnog terorizma i ektremizma koji bi se sa Bliskog istoka mogao prenijeti i na Balkan. Budući da  ste ovih dana bili u Albaniji na konferenciji baš o tom pitanju, interesira nas koja je strategija RCC-a u sučeljavanju s ovim problemom i koliko je on alarmantan?

– Problem jeste alarmantan i nemamo pravo da se pravimo da je drugačije. Na konferenciji koju pominjete predstavljeni su zvanično istraživački podaci, po kojima, kada se ima u vidu broj stanovnika, veći priliv takozvanih boraca dolazi iz pojedinih delova našeg regiona, nego iz Francuske ili Libije.

Recimo, na primeru Kosova, radi se o mladim ljudima, između 18 i 30 godina. Jasno je rečeno upravo od strane analitičara koji odatle dolaze da je to ozbiljan problem, koji ne objašnjavaju sukobima u prethodnim decenijama, već velikom uticaju nove razorne ideologije.

Međunarodni terorizam i problem takozvanih stranih boraca jeste nešto što muči i još dugo će mučiti čitav svet. Ni naš region ga ne može izbeći, odavde je, takođe, nažalost, otišlo raznih dobrovoljaca u razne ratove. To je problem kojim se moramo baviti i sastanak u Tirani je bio samo početak rada i zemalja, a i Saveta za regionalnu saradnju po ovim pitanjima.

Ministri inostranih poslova traže od RCC-a da napravi regionalnu platformu koja bi omogućila razmenu informacija i redovnu komunikaciju između eksperata. To bi doprinelo jačanju poverenja i mnogo većoj efikasnosti ne samo posebnih službi koje se ovim problemom bave, nego i uključivanju civilnog sektora, koji bi trebalo da nam pomogne da sprečimo odlazak mladih ljudi u ratove i da im olakša socijalizaciju.

Izvor: Al Jazeera