Tariq Ramadan i francusko sudstvo

Od 2. februara, Tariq Ramadan, jedan od najutjecajnijih muslimanskih intelektualaca u Evropi, nalazi se u preventivnom pritvoru i samici u francuskom zatvoru Fleury-Merogis, sve nakon optužbi dvije žene za silovanje, što on u potpunosti negira.

Pitanja o kojima ovdje govorimo nemaju ništa s navodnom Ramadanovom krivicom ili pretpostavljenom nevinošću. To su teške optužbe i Ramadan se treba s njima suočiti u sudu. Oni koji tvrde drugačije, s druge strane ovog supernapetog slučaja, mogu to raditi samo iz loše vjere, predrasuda ili neiskrenosti.

Budući da smo kod toga, rad francuskog sistema pravde na predsudskim uvjetima slučajeva pun je kontroverzi, optužbi za negiranje pravde, te kršenja predviđenog procesa.

Stepen do kojeg je sistem došao u izvrtanju od normalne prakse iznenadio je čak i Ramadanove kritičare, kao što je francuski advokat Regis de Castelnau, koji je za negiranje predviđenog procesa kazao da je “ozbiljno i stalno”.

Pravni problemi

Prvi je problem odbijanje odobrenja kaucije i odluka da Ramadan ostane u pritvoru. Ramadanov zahtjev za puštanje uz kauciju nikad nije razmatran. Zatvaranje je obično posljednja mjera kad druge opcije, kao što su kućni pritvor, elektronička narukvica ili nanožnica ili prijavljivanje u policijsku stanicu nisu ili dostupne ili realne.

Sudije tvrde da bi Ramadan na slobodi vršio pritisak na osobe koje ga tuže da odustanu od svojih tvrdnji. To je apsurd. Trebao bi biti imbecil svjetske klase da se to radi u ovakvom slučaju, znajući da bi takvo djelovanje bilo korišteno protiv njega.

Drugi je argument opasnost od bijega. Ramadan je državljanin Švicarske. Nema dokaza da bi Ramadan pobjegao u državu s kojom Evropska unija nema ugovor o izručivanju. Ramadan je u potpunosti sarađivao s francuskim sistemom i dobrovoljno se predao sudu.

Ramadan nije samo u pritvoru. On se nalazi u samici. Njegova žena i djeca nemaju pravo posjetiti ga. To predstavlja novu mjeru za koju sudije nisu ponudile neko objašnjenje.

Kad je predana prva pritužba protiv Ramadana, to se dogodilo u uredu javnog tužioca u Rouenu. Logično, Rouen je trebao imati prirodnu jurisdikciju za taj slučaj, no Rouen je od toga odustao kako bi slučaj stigao u ured tužioca u Parizu. To je omogućilo da Ramadanov slučaj bude prebačen tužiocu Francoisu Molinsu, koji se specijalizovao za slučajeve islamskog terorizma koji se događaju unutar francuske nacionalne jurisdikcije.

Molins je postao poznato lice u Francuskoj. Protekle tri godine često je na televiziji, često u drugim i dramatičnim intervencijama, daje nam novosti u svakom terorističkom slučaju koji je potresao francuski javni život – slučaj “Charlie Hebdo“, napad u Nici, te drugi napadi s manje žrtava, sve dok se oni događaju.

Za Francuze Molins je postao glavno lice protivterorizma. Neki mu tepaju kako je g. Islamski Terorizam ili “Tužilac francuskih džihadista”. Ako je neko želio povezati Ramadana i islamski terorizam, nije mogao naći boljeg čovjeka.

Izgubljeni alibi

Najnečuveniji primjer maltretiranja tek dolazi: 6. decembra Ramadanovi advokati formalno su predali dokument u uredu pariskog tužioca. To je bio čvrst dokaz alibija koji je Ramadan imao protiv jedne od dvije optužbe.

On je sadržavao dokumente o putovanju, uključujući avionsku kartu London – Lyon, koja je pokazivala da Ramadan nije bio državi u vrijeme za koje druga osoba koja ga tuži (anonimna “Christelle”) navodi da ju je silovao u njegovoj sobi u Lyonu tik prije konferencije.

No, postoji problem: dokument je “izgubljen” čim je predan i nema ga dva mjeseca, koliko traje istraga. Ramadanovi advokati shvatili su 1. februara da ključni dio oslobađajućeg dokaza nikad nije uvršten u sudske materijale, nikad nije prebačen istražiteljima i stoga nikad nije bio razmatran ni potvrđen.

To se sve događa uprkos činjenici da je ured pariskog tužioca formalno potvrdio advokatima 6. decembra (istog dana kad su predali dokument) da je on zaista proslijeđen nadležnima za uključenje u istragu (tako oni nisu mogli znati šta se zbilo). Kad su advokati shvatili da je dokument nestao i pitali gdje je i šta se s njim događalo posljednja dva mjeseca, dokument je odmah nađen 1. februara. Ponovo nije bilo drugog objašnjenja osim “Nismo znali”.

No, šteta je već napravljena: tada je bilo prekasno za formalno sudsko razmatranje tog dokumenta i potvrde Ramadanovog alibija. Sljedećeg dana, 2. februara, Ramadan je zatvoren. Do danas nije dato objašnjenje ureda pariskog tužioca za dugoročno “gubljenje” dokumenta. Što je još šokantnije, dokument o putovanju još nisu potvrdili policijski i sudski zvaničnici.

Da se ovo dogodilo u američkom sudu, gubitak i pronalazak takvog dokumenta vjerovatno bi doveo do hitnog oslobađanja optuženog na osnovu kršenja garantovanog procesa i negiranja osnovnih prava. No, tako nije u Francuskoj, gdje nikoga nije briga.

Sudije u ovom slučaju učestalo su govorile da su veoma svjesne da je to osjetljivo pitanje i da za to trebaju trojica sudija, a ne jedan, te da će raditi s najvišom brigom. Najviša briga? Nepotrebno je reći da je njegov alibi bio jedan i jedina stvar “izgubljena” u sudskom sistemu. No, to mora biti samo slučajnost. Nezgode se događaju.

Ugroženo zdravlje

Kako se navodi u izvještaju AFP-a, 17. februara urađen je prvi ljekarski pregled u zatvoru; izvršio ga je zatvorski ljekari on je procijenio da je Ramadanovo zdravlje “nepodudarno s pritvorom”. Tu dijagnozu potvrdila su još dva ljekara – Ramadanovi privatni ljekari u Londonu i Francuskoj. Uprkos tome, sudija kome su tri ljekarska dokumenta data produžio je Ramadanov pritvor, kao i boravak u samici.

U ponedjeljak je objavljen novi ljekarski izvještaj, koji je suprotan početnima i koji kaže da Ramadan nema zdravstvenih problema. Međutim, Ramadan je otad hospitalizovan.

Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja u zatvoru, Ramadan već tri sedmice ne može adekvatno raditi na svojoj odbrani, što je već jednako branjenju pristupa pravdi.

Parodija pravde

Kako sve više ljudi shvata da su svaka nova otkrića sve više uznemirujuća (a mi trebamo biti selektivni ovdje jer se svakog dana pojavljuju slična), izuzetak pravde u slučaju Ramadana više ne može biti negiran. Parodija pravde bila je tako neobična da su čak i neki Ramadanovi savjetnici zabrinuti da sve to može dugoročno pogoditi integritet pravde i vjeru ljudi u nju.

Za takav zaključak sasvim je dovoljno osloniti se na procjenu advokata De Castelnaua, koji s prezirom za Ramadana kaže da je “propovjednik” i “guru” i koji se postavio kao Ramadanov ideološki i politički protivnik.

Advokat je zabrinut da bi ekstremno branjenje osiguranog procesa u ovom slučaju zapravo moglo vratiti u lice onima koji, kao što je i on sam, žele i trebaju korištenje sudova da se bore protiv “radikalnog islamizma”. Njegova pravna analiza Ramadanovog slučaja također je otrežnjujuća, zaključujući na osnovu detaljne analize dostupnih dokumenata i podataka da je branjenje osiguranog postupka bilo “ozbiljno i stalno”.

De Castelnau je objavio svoje zaključke 9. februara, prije nedavnih događanja, kao što je pogoršanje Ramadanovog zdravlja, ljekarske dokumentacije koja pokazuje da ne može izdržati pritvaranje… De Castelnau je ustanovio da je cijela istraga, koja je dovela do preventivnog pritvaranja Ramadana 2. februara, izvedena u potpunosti i isključivo “à charge” (što znači isključivo protiv optuženog) i to “ozbiljno tako”.

Naročito, on dodaje, “tokom ispitivanja i suočavanja [s jednom od dvije žene] koje se dogodilo prije odluke da se zatvori”. Istakao je s iznenađenjem da nijednu od nepodudarnosti i kontradikcija u iskazu tužioca sudije nisu ispitale. Ramadanovi advokati u to vrijeme nisu imali pristup sudskim dokumentima, pa ih nisu mogli koristiti za njegovu odbanu.

Dvostruki aršini

Izuzetnost kojom je Ramadan tretiran, a koja je sama u suprotnosti s francuskim ustavnim obavezama da se garantuje jednakost pred zakonom, još je jasnija kad je uporedimo sa sličnim optužbama protiv drugih veoma poznatih osoba i time kako su ti slučajevi vođeni. 

U većem broju sličnih slučajeva optužbi za silovanje, a koji su se pojavili u Francuskoj (i drugdje) u vrijeme pokreta #MeToo, optužbe su bile zvanične, ali Ramadan je jedini koji je na ovaj način zatvoren. Naprimjer, dogodio se talas optužbi za seksualne napade i sa zvaničnim optužbama za silovanje protiv čelnika glavnog sindikata francuskih studenata.

Jasni primjeri različitog tretmana jesu odnosi prema dva vodeća ministra u kabinetu Emmanuela Macrona koji su optuženi za silovanje (i njih, kao i Ramadana, tuže po dvije žene).

Riječ je o “novom Sarkozyju” Geraldu Darmaninu, ministru finansija, te ministru okoliša Nicolasu Hulotu, bivšem ekološkom aktivistu, novinaru i sve popularnijoj TV-figuri, pravoj francuskoj kulturnoj ikoni od 1980-ih.

Osim poražavajuće medijske pažnje, koja je ograničena na duboko empatične i osjećajne intervjue tokom kojih su mogli braniti sebe, za razliku od Ramadana, oni su morali samo izdržati kratko policijsko ispitivanje, koje je obavezno u takvim slučajevima.

Čim su optužbe za silovanje postale javne i čim je počela normalna pravna procedura, cijela Macronova administracija, uključujući premijera Edouarda Philippea i samog predsjednika, skupila se uz Darmanina, a i Hulota.

Jedna od tužiteljica bila je maloljetnica u vrijeme navodnog zločina premda Hulot negira optužbe. Njega je tužila i Pascale Mitterrand, unuka preminulog francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda. 

Ključni trenutak u tim dirljivim i jednoglasnim prikazima podrške bio je kad je Darmanin ušao u Skupštinu Francuske dan nakon što je pokrenuta prva preliminarna istraga protiv njega.

Prije objave rezultata istrage parlamentarci iz Macronove većine pozdravili su ga aplauzom. Darmanin je zapravo priznao da je imao seksualni odnos s “kol-gerlom”, koja ga sad optužuje za silovanje, a u zamjenu za njegovu uslugu u njenom pravnom slučaju.

Pošteno suđenje?

Kako vidimo, u Francuskoj je sve relativno, fleksibilno i prilagodljivo u zavisnosti od toga ko je optužen. Isti dvostruki aršini mogu se vidjeti u odnosu medija prema Ramadanu i prema Darmaninu i Hulotu.

Dok je najbolje što je Ramadan dobio bila slaba i povremena uslužnost prema pretpostavci nevinosti, od objave Darmaninove afere mediji su odjednom promijenili način rada usvojivši onaj “posramljujući”, kao i novu temu priče, a to je da “medijska etika” mora biti istaknuta u izbjegavanju “previše” objava o slučaju “Hulot”.

Vodeći mediji u Francuskoj dirljivo su samokritični u vezi s “linčom” Hulota, a pokrivanje te teme objašnjavaju kao “dérapage” (“proklizavanje”) i nasilu, ovog puta, ističu pretpostavku o Hulotovoj nevinosti.

Sada se čak zalažu protiv “tiranije transparentnosti”, a senzacionalistički mediji pitaju se, svugdje u očitom protivljenju pokretu #MeToo, koji su do jučer slavili – “Trebamo li objaviti sve” u našim “medijskim tribunalima”?

Tako časno. Čudno je da Ramadan nikad nije spomenut u tim debatama i ostaje odsutan u krizi savjesti francuskih medija.

I isti nacionalni mediji koji su jučer prikazivali Ramadanove optužiteljice na najempatičniji, najsaosjećajniji (i, naravno, nekritičan) način sada se služe napadom na ugled žena koje su podnijele tužbe protiv dvojice ministara.

Ništa se ovo ne odnosi na činjenice iz Ramadanovog slučaja. On je ili kriv ili nedužan. Ali, to svakako pokazuje da su male šanse da dobije pošteno suđenje zbog takve zloupotrebe moći u njegovom slučaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Middle East Eye