Teatar ‘Za tri groša’: Ko je danas elita?

Lubarda: Cijena ulaznice od tri eura apostrofira ko danas predstavlja elitu (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Budvi je održan 31. Grad teatar, jedan od svakako najznačajnijih ambijentalnih pozorišnih festivala u ovom delu Evrope. Osnovan nakon zemljotresa, imao je za cilj da oživi grad. Ušao je u četvrtu deceniju postojanja i već dugo, zapravo, organski pripada gradu.

Njegovo 31. izdanje održano je pod motom “Za tri groša’’ u brehtovskom stilu, zbog loših finansijskih uslova. Čak je i cena ulaznice bila nerealno, gotovo apsurdno niska – tri eura. Sve to, kako kaže v.d. direktora Milena Lubarda, sa ciljem da se skrene pažnja na festival i da se, naravno, glasno i jasno postave prava pitanja. Festival je ove godine bio posećen više nego nekoliko godina unazad, predstave su igrane bez da ih je remetila buka iz kafića, a u okviru likovnog programa otvoren je novi prostor u Budvi. Ponekad je, kaže Milena Lubarda, dovoljno biti odlučn i jasan u svojim namerama.

  • Ovo izdanje festivala nosi naziv “Za tri groša”. Vi ste ga uspeli organizovati u gotovo nemogućim uslovima. Festival je veoma dobro posećen ove godine. Na koji ste način teške uslove postavili kao izazov?

– Pošto mi u Crnoj Gori volimo da citiramo Njegoša, a naročito “Gorski vijenac”, tako ću sada i ja učinitil. On kaže na jednom mjestu: “Nove nužde rađu nove sile”. To se nama desilo ovog ljeta. Sreli smo se sa brojnim problemima na pragu ovog festivala i tu možete ili da ne održite jedan festival, ili da se suočite sa okolnostima i probate da nešto iz njih izvučete. Onda ispada da kada se uhvatite u koštac i postavite pošteno, kada su vaše namjere očigledne, tada se pojave neki dobri ljudi na koje ne računate.

Aktivno pratim festival od 1994. godine i generalno me ova godina podsjeća na neke ranije godine na kojima je bila vrlo dobra energija. Publike ima puno, ali su to ljudi koje stvarno interesuje teatar, koja ne dolazi tu da bude viđena. Upravo smo to i htjeli da apostrofiramo tom nevjerovatno niskom cijenom karte od tri eura – to je trebalo da bude prst u oko i da otvori pitanja: Ko danas jeste elita? Za koga mi pravimo festival? Tu je i pitanje ko je naša ciljna grupa, ili na primjer da li pravimo festival za turiste i, ako da, za koju grupu turista? Da li pravimo festival za naše sugrađane? Festival lakih ljetnih nota? Ili novih formi? Sve ovo što smo sad nabrojali ima svoje razloge i sve je dobro. Samo je pitanje šta je tu važnije, na šta stavljamo akcenat?

  • Prateći festivale u regionu i u Evropi, čini mi se da i sami festivali traže nove forme. Vi imate zaista negovanu publiku. Kako gledate na identitet festivala, pogotovo što je ovo festival koji je organski vezan za grad?

– To nam je svima jasno, da je festival dio grada i da nema bježanja iz grada. Opravdano je odlaženje u vrleti, ako vi tražite novi scenski prostor, ali bježanje u vrleti od buke u gradu ne dolazi u obzir. Ove godine, ako ništa drugo, to smo uradili, za vrijeme trajanja predstava se ne čuje muzika iz kafea. Za to je bila potrebna jaka, prije svega politička volja, to jedino tako i može, a godinama je za nas to djelovalo nerješivo. Prve večeri kada je predstava odigrana u tišini, osjećali smo se neprirodno. Festival se igra u srcu grada i prirodno je da se festival prilagođava gradu, ali bogami i grad njemu. Onda, ukoliko želi, može ići u neki alternativni prostor. Što se tiče velike promjene formi festivala, generalno za nas postoji pitanje – kako izaći iz te velike festivalizacije svega?

Grad teatar je specifičan lokalni resurs, on se može tražiti i kroz klasične tekstove i kroz nove tekstove… On bi morao, to je sigurno, ostati multižanrovski, to govorim u svoje ime, pošto ne odlučujem ja, nego savjet festivala. Voljela bih da se festival drži puta na kojem je već 30 godina. On jednim dijelom jeste produkcijski centar, te produkcije jesu ono što ostaje iza nas. Njih ove godine u pravom smislu nema, ali to ne smije da bude pravilo – ovo je smo rekonstruktivna godina. Važno je takođe da on bude revija najboljih programa iz regiona. Ostaje pitanje da li je moguće pomiriti ono što su autentične teme ovog kraja, sa novim formama.

  • To iskustvo festival ima…

– Naravno, samo festival je pokrenut nakon velikog zemljotresa, na ruševinama, kada je svaki prostor u gradu mogao da bude scenski prostor. Danas je malo javnih prostora kojima mi raspolažemo. Međutim, ova godina je pokazala brojne stvari. Pokazala je da ako je Vama jasno šta hoćete, onda je i sugrađanima to jasno, i potencijalnim sponzorima i gradu i Ministarstvu kulture… To je za mene bitan nauk koji uliva samopuzdanje, da mi nismo sami, ali ljudi čekaju da im jasno stavite do znanja, vrlo transparentno šta hoćete.

  • Čini se da su programi, kada je teatarski deo u pitanju, angažovani pomalo u Brehtovom duhu, kojim je i inspirisan moto festivala “Za tri groša”?

– Neću reći “ljevica” jer tim pojmom može da se manipuliše, ali je u umjetničkom pravcu taj termin ono što smo htjeli da promovišemo kroz “Tri groša” – analogiju sa Brehtom i angažovanost programa. Vi ćete vidjeti da su na našem programu, prije svega, predstave koje otvaraju niz pitanja o velikim problemima koji nas se tiču.

  • Kako projicirate budućnost festivala?

– Budućnost je mirenje nekih suprotnosti u korist kvalitetnih programa. Istovremeno treba crpiti ono što jeste resurs Budve i njene okoline, tog bogatog naslijeđa, a sa druge strane baviti se novim oblicima i promišljanjima, i njima uvjek davati šansu. Publika treba da nastavi da očekuje da bude iznenađena. Da bude u mogućnosti da vidi i velike produkcije, ali i istraživanja. Mi imamo druge segmente festivala, uzmite književni – tu ništa ne bih mijenjala. Književni program je nešto što je kontinuum, ima svoju publiku. Trg pjesnika je do sad otkrio mnoge pisce koji su se tu predstavili regionu i Evropi.

Kada je likovni program u pitanju, mislim da je opravdano tu ići u performativnu sferu. To je ove godine  prepoznalo i Ministarsvo kulture. Otkrili smo novi prostor u kojem smo predstavili jedan konceptualni likovni projekat. Kada je muzički program u pitanju, neophodno je sačuvati odličan akustički prostor crkve Santa Maria koji je izvrstan za kamerne programe, a istovremeno njegovati džez i alternativne multižanrovske programe.

Izvor: Al Jazeera