Tekstilna industrija Srbije u blagom rastu

Srbija je u prethodnoj godini zabilježila umjereni privredni rast, a prognoze su slične i za 2014. godinu. Poslije godina propadanja, tekstilna industrija također ostvaruje blagi rast od blizu dva posto, što je gotovo 700 miliona eura prihoda od izvoza u prošloj godini.

Istovremeno, blizu 800 miliona eura država gubi godišnje zbog uvoza tekstilne robe koja se prodaje “na crno”. Nezadovoljni su i domaći proizvođači, jer se strani investitor za svako novootvoreno radno muesto subvencioniše sa 9.000 eura, dok domaći mogu da računaju na samo 1.500 eura.

Više od 70.000 tekstilnih radnika u posljednjih deset godina ostalo je bez posla, a trenutno ih je zaposleno blizu 32.000. Al Jazeerin reporter Vladimir Bobetić posjetio je jedan od nakadašnjih centara tekstilne industrije – Novi Pazar, u kojem se 90-ih godina proizvodilo gotovo 20 miliona pari farmerki godišnje.

Danas tek 50-ak proizvođača vodi borbu za opstanak na tržištu na kome dominiraju strani brendovi i proizvodi iz Turske i Kine, kojima oni mogu parirati jedino kvalitetom i niskom cijenom.

Dvostruki standardi države

Novi Pazar je grad s najmlađom populacijom u Srbiji, ali i grad koji mladima trenutno ne nudi dobru poslovnu perspektivu, jer statistika kaže da je nezaposleno gotovo 24.000 ljudi, od toga više od 3.000 tekstilnih radnika.

“Konkurentni smo jer su cijene izuzetno povoljne, a materijali koji se koriste pri izradi tih odevnih predmeta su na nivou koji koriste najveći svetski brendovi, kao što su Diesel, Replay i ostali”, kaže Muzafir Bejtović iz Nesal Jeansa.

Situaciju dodatno pogoršava dvostruki standard koji država ima prema domaćim i stranim proizvođačima – dok italijanski Benetton, kao strani ulagač, dobija 9.000 eura podsticaja od države za svako novo otvoreno radno mjesto, domaći proizvođači dobijaju mnogo manje.

“Moja kompanija je u prethodne tri godine dobila 30.000 eura subvencija za radnike, a zaposlili smo 20 radnika. Dobijamo, ali u odnosu na strane investitore daleko manje”, dodaje Bejtović.

Novopazarski tekstilci veliki novac uložili su u uvoz vrhunskih mašina, prije svega da bi ispunili zahtjeve “evro 3” standarda kvaliteta, potrebnog za izvoz na evropsko tržište. Ipak, tu nije kraj borbe za tržište.

Kinezi kao glavna konkurencija

“Glavna konkurencija su Kinezi, čija roba veoma lako dolazi na naše tržište sa jako malim carinama i porezom na dodanu vrijednost”, žali se Edin Emrović iz firme Conto Bene.

Nakon što se odjeća uvezena iz Kine ocarini, 90 posto se proda na “buvljim” pijacama i kineskim radnjama za gotovinu bez knjigovodstvenih zaduženja. Obim prodaje takve robe godišnje iznosi 800 miliona eura.

Farmerke proizvedene u Novom Pazaru prodaju se najviše u zemljama regiona, ali zahvaljujući sporazumu o slobodnoj trgovini s Evropskom unijom, sve češće nalaze svoje mjesto u Italiji, Nemačkoj i Austriji.

“Do prije 15-ak godina u Novi Pazar su se godišnje uvozila 24 miliona metara teksas platna, od koga su pravili 20 miliona farmerki. Samo novopazarska pijaca biležila je mjesečni promet od 50 miliona eura. Danas se na novopazarskoj pijaci prodaje roba iz Kine i Turske”, javlja Bobetić iz Novog Pazara.

Ipak, u Sandžaku ne odustaju. Oni koji ne mogu da imaju veliku fabriku i svoj brend otvaraju male radionice, u kojima šiju po narudžbini od velikih proizvođača.

“Osnovali smo malu firmu. Imamo 20 radnika. Planiramo da proširimo firmu, da povećamo broj radnika i proširimo proizvodnju”, kaže Hasan Muhović iz firme Ursula Tex, koja u Sjenici šije donje rublje za poznatu firmu iz Italije.

Vlasti u Novom Pazaru i Srbiji traže investitore kako bi spasili od propasti nekadašnje tekstilne gigante poput kombinata Raška, a podršku očekuju i vlasnici malih firmi, jer bez razvoja malih i srednjih preduzeća ekonomija neće krenuti uzlaznom linijom.

Izvor: Al Jazeera