Teorija velikog praska u Hrvatskoj: Idi u Srbiju!

Ilija Srpak
Ilija Srpak (treći s lijeva) smatra da gotovo svi problemi proizlaze iz previše govora i premalo konkretnih postupaka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ilija Srpak, 19-godišnji maturant Prve gimnazije u Varaždinu, oduševio je javnost svojim govorom prilikom primanja najznačajnijeg hrvatskog priznanja u obrazovanju, Oscara znanja, kada je pred mnogobrojnim auditorijem – kolegama, ali i dužnosnicima poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak – bez ‘dlake na jeziku’ kritizirao hrvatski sustav školstva i obrazovanja

Ustvrdio je kako on i brojni njegovi uspješni kolege nisu produkt, nego nusprodukt hrvatskog školstva koje forsira prosječnost i gasi izvrsnost te da su znanje i obrazovanje u Hrvatskoj ‘zadnja rupa na svirali’, navevši da su Srbiji veće daleko veće nagrade za medalje učenika na međunarodnim natjecanjima, pa se teško o Hrvatskoj može govoriti kao o ‘zemlji znanja’.

Svoju su ‘porciju’ dobili i mediji, za koje je rekao da ne posvećuju dovoljnu pozornost obrazovanju, napretku, uspjesima mladih na međunarodnim i drugim natjecanjima, ali se zato ističu priče o, kako je rekao, časnim sestrama koje igraju nogomet.

Među njegovim su uspjesima bročana medalja na Međunarodnoj kemijskoj olimpijadi, gdje je bio prvi i zasad jedini hrvatski učenik koji se u prvom razredu kvalificirao na to natjecanje te prvo mjesto na eksperimentalnom ispitu na Međunarodnoj kemijskoj olimpijadi 2017.

Tu su i medalje s astrofizičke olimpijade, privlači ga kozmologija, no kemija mu je ‘broj jedan’. Svakako se, kaže, namjerava istraživački baviti nekim od tih područja, a tek će odlučiti kojim.

Za Al Jazeeru pojašnjava na što je želio ukazati svojim govorom, koji su problemi sustava i posljedice postojećeg stanja te kako biti izvrstan unatoč njegovim manjkavostima.

  • Kurtoazno ste i sa smješkom primili nagradu, a potom priredili ‘hladan tuš’ okupljenim dužnosnicima i medijima, ali i oduševili ostatak okupljenih – na što ste konkretno željeli ukazati, je li bilo reakcija dužnosnika na vaše poruke?

– Političarima sam želio poručiti da naprave nešto po tom pitanju, da se poboljšaju uvjeti za učenike koji nisu prosječni ili ispodprosječni. Profesorima da postave učenike na prvo mjesto, a ne sebe. Medijima da se interesiraju oko onih važnih vijesti, a ne popularnih, ali beskorisnih. To također utječe na stanje u školstvu. Školstvo će se bolje razvijati ako su ljudi koji rade na tome pod povećalom javnosti i ako se na njih obraća pozornost. Predsjednica i ministrica su čestitale i pohvalile govor. Predsjednica je rekla da smatra da ima ljudi kojima je stalo do obrazovanja, a ja sam odgovorio kako pozdravljam trud ministrice Divjak. Nadam se da će ove kritike shvatiti ozbiljno i da će promijeniti nešto.

  • U čemu se najbolje ogledaju Vaše tvrdnje da su uspješni učenici nusprodukt, a ne produkt školskog i obrazovnog sustava te da sustav potiče prosječnost i gasi izvrsnost?

– Ponajviše u tome da ja i ostali “nusprodukti” znamo mnogo više nego što bismo ikad naučili na nastavi, da to razumijemo bolje i da imamo planove kako to znanje iskoristiti dalje u životu. Da bi se pobjedilo na nekom natjecanju – državnom ili olimpijadi – morate znati gradiva iznad ‘normalnog’ kurikuluma, nekad i gradivo fakulteta. Dalje, samo gradivo koje se uči u školi nije dobro povezano i bez dodatnog znanja ne postoji ni pravo razumijevanje. Učenici kojima je stalo do toga da određeno gradivo stvarno i razumiju, moraju raditi i izvan škole jer ono što se nauči u školi nije dovoljno.

  • Kako u tom sustavu, govoreći Vašim ocjenama,  postati ‘nusprodukt’, dakle izvrstan, te o kome i čemu to ovisi, čija je odgovornost da sustav funkcionira bolje i može li on to bez kurikularne reforme koja nikako da zaživi? Također, spomenuli ste da su nagrade u Srbiji daleko veće, no dojam je da sve zemlje ove regije ipak dijele dobar dio problema obrazovnog sustava…

– Nusprodukti su istaknuti pojedinci koji to mogu postati samo velikom voljom, trudom i radom. Takvi ljudi imaju veliki potencijal. Imaju velike mogućnosti i oni su vrhunac ove države. Uspjeli su pobijediti sustav koji ih koči. Međutim, kočenje najčešće tu ne staje. Uvijek se prijeko gleda na one koji su drugačiji i većina se osjeća napadnuto pa se takvi učenici često i vrijeđaju i napadaju. Međutim, vidim, i to mi je jako drago, da isto tako jako puno ljudi vidi prednosti nadarenih i podržavaju ih, shvaćaju da kolika je njihova potencijalna važnost.

Tu se nadovezujem na komentare vezane uz Srbiju. Čitajući komentare vidi se neki generalni mentalitet ljudi koji to čitaju i komentiraju. Umjesto da se motiviraju i kažu: E, ukazao nam je na to, idemo to popraviti i biti bolji. Ne, ljudi kažu, ako ti je tamo bolje, idi tamo. Ja sam samo izrekao činjenicu, a ljudi su pokazali da nemaju niti želje potruditi se ili podržati neku inicijativu da poboljšamo uvjete ovdje. Naravno da nam treba temeljita reforma, ali najgore što se može napraviti je uvesti loše stvari koje ćemo sljedećih 10 godina ispravljati. Čitajući nove kurikulume našao sam i dobrih i loših stvari. Dakle, smatram da kurikulum još nije usavršen i da se treba još na njemu raditi. Naravno, niti jedan sustav nije savršen. Nisam u potpunosti upoznat sa svim pojedinostima ostalih školskih sustava u regiji, ali mislim da su općeniti problemi s kojima se mi susrećemo prisutni i u ostalim zemljama.

Ja sam spomenuo nagrađivanje nadarenih učenika, samo kao primjer. Ipak, jedini i pravi recept za uspjeh nije htjeti biti kao i ostali, već biti bolji od ostalih. Tako nastaju “nusprodukti”. Nikad ne smijemo gledati one ispod sebe – kao premijerova izjava vezana uz Afriku; nije bitno od koga smo i koliko bolji, nego koliko nam treba da budemo još bolji. Moramo gledati samo naprijed. Zašto jedna takva zemlja ne ulaže više? To i mene zanima. Imamo dobre preduvjete poboljšati naše školstvo, zašto to ne radimo? Ako je ljudima stalo, trebaju se više potruditi. Rekao sam, zadnja rupa na svirali, nemam drugo tumačenje.

  • Koji su ključni poblemi sustava školstva i obrazovanja, proizlaze li oni iz samo načelnog, ne i konkretnog djelovanja političara i pritiska društva i fraza o potrebi promjene te koje su posljedice takvog stanja za društvo i mlade, posebno za mlade s visokim ambicijama?

– Problem je znanje, razumijevanje naučenoga i uvjeti za nadarene učenike. Gotovo pa i svi problemi proizlaze iz previše govora i premalo konkretnih postupaka. Kad ja imam neki problem, ja se tome posvetim, tražim okolo, zovem, pitam dok se to ne riješi. ne odgađam to i ne mirim se s tim da nema rješenja. Informatika kao obavezan predmet morala se već davno uvesti. Već dugo je očito da to tako treba biti. Zašto se tek sad uvodi?

Treba naći svaki problem i riješiti ga u najkraćem roku, najkvalitetnije moguće. Za to se treba potruditi, naravno, ali to je posao tih ljudi. Isto tako, postoje određeni ljudi kojima je posao riješiti problem mladih ljudi koji odlaze. Prema statistikama vidimo da se baš to i ne rješava dobro, dakle, netko ne obavlja dobro svoj posao. Ne možete kriviti nekoga tko odlazi nekamo gdje je bolje, ako se ovdje nije dovoljno napravilo kako bi se osigurali potrebni uvjeti. To je uostalom i predsjednica spomenula u svojem govoru.

  • Osobno želite ostati u Hrvatskoj, kako kažete, ali razmišljate o obrazovanju u inozemstvu, primjerice Engleskoj te potom povratku – što bi trebao sustav učiniti da Vama ili bilo kome drugome uspješnom mladom čovjeku da povratak učini poželjnim?

– Nakon rezultata mature ću znati gdje ću studirati, a što se tiče kasnijeg zaposlenja, važno je koje ću mogućnosti imati ovdje u odnosu na one koje ću imati vani. Ako vani mogu imati svoj vrhunsko opremljeni laboratorij sa uređajima o kojima ovdje trenutno mogu samo sanjati, a ovdje ni pet posto toga, nema sumnje kamo bih išao. Ali ako bi ovdje imao iste takve uvjete, pristojnu plaću – nikad nisam mario za novac, uostalom, bavit ću se znanošću, nisu tu velike zarade, ali bar da živim normalno – i društvo kojem bi bilo stalo do mog rada i mog truda, vratio bih se ovdje, naravno. Nitko ne kaže da je lako privući ljude, pogotovo kvalitetne. Ali neuspjeh i krivnja u tome ponajprije leže na ljudima odgovornima za stvaranje tih uvjeta, a nakon toga na medijima i cjelokupnom društvu. Ne na ljudima koji odlaze.

Izvor: Al Jazeera