Tepić: I da ne postoje ‘neprijatelji’, Vučić bi ih izmislio

Iskreno i duboko sam zabrinuta za bezbjednost oca Save Janjića i Rade Trajković, kaže Marinika Tepić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kao članica Kluba samostalnih zastupnika u Narodnoj skupštini Srbije, Marinika Tepić nije tek tiha opozicija i dio nijemog demokratskog, višestranačkog dekora. Naprotiv. I u parlamentarnim klupama, među građanima, u javnosti, na društvenim mrežama vrlo je oštra i u svojim kritikama vlasti argumentirana. Govoreći za Al Jazeeru dotaknula se aktualnog političkog i društvenog trenutka opterećenog pitanjem statusa Kosova, odnosima sa susjedima, ali i sve dubljem jazu vlasti i opozicije.

  • Između Srbije i Hrvatske vlada izvjesni ‘hladni rat’ koji svakim danom dobiva nove dimenzije. Svake godine, uoči i tokom obilježavanja godišnjice ‘Oluje’, tenzije se pojačaju. I prije i poslije tih događanja odnosi nisu bili idealni. Odgovara li takva priča vladajućim strankama u dvije države?

– Drugačije bih to rekla – ne između Srbije i Hrvatske, već između državnika i političara koji ne bi ni postojali da takve atmosfere nema, a na njoj su politički i ‘prohodali’. Dodatno, za šefa vladajuće partije u Srbiji, sve i da ne postoje ‘neprijatelji’, on bi ih izmislio. Poslušajte te monologe Aleksandra Vučića na obraćanjima novinarima: uvek dominiraju izrazi tipa ‘a oni koji misle’, ‘ima i nekih koji’, ‘ovima poručujem'… Ne ume drugačije, mora stalno da se svađa sa nekim makar i zamišljenim likom, da mu ‘skreše’.

Istovremeno, tokom svog ovog postradikalskog vremena-sa-naočarima, pokušava da svede svoje ratnohuškačko delovanje ‘90-ih na nekakve žuvenilne grehe. Podsećanje na to vreme ga najviše iritira. Podsećanje na govor u Glini 1995. godine, na iživljavanje nad kritičkim medijima u vreme njegovog ministrovanja informisanjem, na ubistvo Slavka Ćuruvije u isto vreme kome je prethodno pretio, kao i sreću da nismo svi podložni amneziji. Jedino je sada malo ‘mudriji’ u ličnoj zaštiti, pa za direktne napade pušta [ministra odbrane Aleksandra] Vulina da on da lošeg momka, a Vučić onda dolazi kao good guy

  • Zbog čega se o žrtvama ‘Oluje’ i teškom položaju u kojem se oni nalaze i 23 godine nakon rata u političkom vrhu Srbije ne priča i preostalih 364 dana u godini?

– Zato što su aktuelni donosioci odluka bili saučesnici politika koje su do ‘Oluje’ i dovele, kao i do svih drugih ratnih zločina širom bivših jugoslovenskih republika i pokrajina.

  • Jedno od pitanja koje opterećuje političku scenu u državi, ali i položaj Srbije u procesu eurointegracija, jesu odnosi Beograda i Prištine. Hoće li Aleksandar Vučić, bez obzira na sve priče kojima zbunjuje javnost, zapravo staviti točku na sve i priznati neovisnost Kosova?

– Neupitno je sada da Vučić to jeste garantovao još pre političkog obrta u zemlji 2012. godine i da mu je takvo obećanje otvorilo put podrške najznačajnijih članica Evropske unije, a sve potonje godine služile su tome da pripremi teren za to, domaću javnost.

E sad, ono s čim sam sigurna da nisu računali međunarodni zvaničnici jeste profil nekoga ko još jedino nije počeo propagirati da je bezgrešno začet, dok u isto vreme rastrže sve što znači evropska vrednost, vladavina prava, podela vlasti, socijalna pravda, ljudska i manjinska prava, sloboda medija i govora… On je samo iskoristio to obećanje da dođe na vlast, s koje ga, smišljao je još tad, niko neće oterati, jer će u međuvremenu privatizovati državu – daveći najpre medije, a potom javnu upravu, preduzeća i ustanove, niže sudove i, dakako, bezbednosni aparat kao ključni.

Stoga, uz sav kriminal i korupciju u kojima se valja ovo društvo, on neće izlaziti ni sa kakvim planom, niti rešenjem za Kosovu i Metohiju, dokle god ne istrguje slobodu za sebe i svog brata.

Ovo odugovlačenje je isključivo to – kupovina vremena za slobodu. A verovatno i pokušaj za još jedan mandat. Ukoliko mu to ne uspe, okrenuće se na drugu stranu, pokušati da izazove povod za uvođenje vanrednog stanja i slediti lekcije svog prijatelja [Recepa Tayyipa] Erdogana.

  • Posljednjih je dana zaoštrena retorika o kosovskom pitanju, a za podizanje tenzija optuženi opozicijski lideri (koji nikad nisu bili na vlasti) i vjerski službenici (koji sigurno na svojoj koži najbolje osjete probleme u komunikaciji Beograda i Prištine). Kako se uvijek pronađe dežurni krivac, a nikad ne prizna svoja greška?

– To nije politika, ne odgovorna politika. To je dijagnoza. Njome se može manipulisati kroz politiku, može se hraniti političkim resursima, štititi političkom klikom, ali sasvim izvesno vodi u prestrašnu kontaminaciju države i društva.

Mjesecima na meti krajnje desnice
  • Kratak je put koji prijeđu verbalne prijetnje pretvarajući se u stvarnu fizičku ugroženost. I sami ste bili suočeni s prijetnjama. Je li država, odnosno policija stala u Vašu obranu, jesu li prijetnje prestale i je li se ikad doznalo tko Vam je prijetio, odnosno je li adekvatno kažnjen?

– Mesecima sam bila meta strašne harange ultradesničarskih aktivista, njihovih tzv. novinara i medija, portala, od pretećih grafita usred centra Beograda ‘Marinika shvati, nećemo stati’, do javno objavljivanih tekstova kako me treba ućutkati snajperski, goniti kao stranog plaćenika, izdajnika i sl. Ako znamo da u tome najbrutalnije nastupa ‘Srpska desnica’ krivično osuđivanog Miše Vacića, koga je Marko Đurić zaposlio kao savetnika u Vladinoj Kancelariji za Kosovo i Metohiju još dok je Vacić bio na uslovnoj, dok joj osnivanje uveličava potpredsednik Srpske napredne stranke Milenko Jovanov, onda Vam je jasno odakle idu inspiratorski i nalogodavni vetrovi.

Nakratko je bio uhapšen i pritvoren Vacićev tzv. novinar Tomislav Lovreković, koji je propagirao moj linč i pozivao na likvidaciju. Znam da je Više javno tužilaštvo konačno pokrenulo postupak protiv njega po službenoj dužnosti, ali ne znam koliko je sve to efikasno ako, na primer, Lovreković i Vacić deluju sa parapolicijskim udruženjima, osuđivanim kriminalcima i ubicama, optuženim i za pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, prave legitimacije, značke, brendiraju automobile gotovo identično zvaničnoj policiji i tako ulaze u ustanove, vrtiće, škole… To je strašan problem, što režim braće Vučić uvodi u sistem ovakav polusvet, držeći ih na povocu da za njih laju na nas, za poneku ‘izložbicu’ ili bolji obrok. Sve je to deja vu za one koji se sećaju ‘90-tih

Moram da kažem i da sam iskreno i duboko zabrinuta za bezbednost oca Save Janjića i Rade Trajković, dok odbrojavamo sedmi mesec u neznanju ko je ubio Olivera Ivanovića. I Oliver, i Rada, i otac Sava bolje nego svi mi zajedno znaju kako se danas živi na Kosovu i Metohiji, ko i na koji način manipuliše tamošnjim Srbima, njihovom nesrećom, a strahom i ucenama ponajviše. Bolje od Marka Đurića i Aco-Srbine spikerfona. Mada se može čuti da je Vučić mlađi češće na severu Kosova nego na utakmicama.

  • Govor mržnje ne silazi s naslovnica novina i TV ekrana, a tome poseban dodatak daju političari, posebno oni iz vladajućih stranaka. Na koji način zaustaviti tu lavinu?

– Govor mržnje možete čuti dominantno od srpskih radikala i njihovih političkih derana, danas naprednjačkih pervertita. To je njihovo jedino lice – huškačko, opskurno, konfliktno, erodirano u svoj svojoj mržnji. Dovoljan vam je jedan dan u Narodnoj skupštini Srbije i isto biste zaključili čak i da ste apsolutni amater u politici. Naravno, nepogrešivo biste takođe zaključili da ih pri tom, što je još gore i opasno – sve to silno zabavlja. Zato je promena, zaustavljanje, eliminacija govora mržnje moguća samo promenom, zaustavljanjem i eliminacijom pripadnika današnjeg režima iz polja odlučivanja.

  • Vjerujete li u uspjeh inicijative, pokrenute iz opozicijskih redova u Skupštini Srbije, da se zastupnica radikala Vjerica Radeta zbog krajnje neprimjerenog tweeta o Hatidži Mehmedović udalji s dužnosti potpredsjednice parlamenta?

– Ne verujem, ali moramo na tome insistirati. Još krajem aprila sam upravo u Narodnoj skupštini tražila od republičke javne tužiteljke Zagorke Dolovac da inicira zabranu delovanja Srpske radikalne stranke, pošto joj je to u nadležnosti, i ni do danas nisam dobila odgovor, uprkos propisanoj obavezi da mi odgovori u roku od 15 dana. I Šešelj kao ratni zločinac, i Radeta kao potpredsednica Narodne skupštine, nisu iskazivali svoje mišljenje, politiku i delovanje kao komšija Voja i nana Vjera, već kao srpski radikali. Stoga sam smatrala da postoji pun osnov za zabranu delovanja ove partije kao organizacije čije je delovanje suprotno zakonu i Ustavu, usmereno protiv drugih ljudi zagovarajući mržnju na nacionalnoj, verskoj, političkoj osnovi. Tada niko nije reagovao, neki su čak smatrali da preterujem. Ne znam zašto ih je onda iznenadilo potonji postupak Radete?!

  • Opozicija u Srbiji bilježi poraz za porazom na izborima. Je li to potvrda slabosti razjedinjene opozicije ili dokaz snage Aleksandra Vučića, njegove stranke i koalicijskih partnera?

– Važno je precizirati – na neregularnim izborima, na kojima režim i njegovi pretorijanci kupuju glasove, gepekuju ljude, ucenjuju i uhode birače, zloupotrebljavaju izborne komisije. Što ne znači da je slabost opozicije manja, ali takva atmosfera obeshrabruje birače koji misle svojom glavom da njihov glas može nešto promeniti, i onda imamo porast apstinenata u opozicionom biračkom telu. Setimo se, 24. septembra 2000. godine, kada je Slobodan Milošević izgubio predsedničke izbore, izlaznost je bila 72 odsto! Zvuči neverovatno.

Vučić sa gomilom partija u koaliciji dobija polovinu od polovine glasova naših građana. Kada istraživanja kažu da ima 50 odsto, to ne znači 50 odsto do ukupnog broja građana, već samo od potencijalno izašlih na izbore, a njih je opet oko 50 odsto. Šta radi ostalih 75 odsto birača?! E to je naš zadatak u, nadam se, što širem zajedničkom savezu svih koji su do sada pokazali da su opozicija ovom režimu.

  • Savezu za Srbiju ipak ne pružaju podršku sve stranke opozicije, a sastav tog opozicijskog saveza prilično je ‘šaren’. Ipak, postoji li šansa da se zajedničkim snagama poljulja naprednjačka utvrda?

– Uverena sam da će tako biti i da je to jedini put. Znam da je teško prihvatiti štošta, i nekim drugima je verovatno teško da prihvate neke građanske ili liberalne principe, građanistima i  socijaldemokratama još teže da prihvate nekog ko pripada dešnjem bloku, ali moramo se okupiti oko minimuma sličnosti, ne da se fragmentišemo oko razlika, bar ne u ovakvim okolnostima. Najpre da se izborimo normalne uslove, za legalne, pravedne i fer izbore, oslobođene prorežimske propagande i ravnomerne zastupljenosti svih političkih aktera.

Podseća na nekadašnji DOS [Demokratsku opoziciju Srbije]? Da, pa? I mene ovaj režim podseća na svoje crveno-crno izdanje ‘90-tih, kada su u upravljanju državom bračnog para Milošević-Marković ministrovali Vučić, Šešelj, Gojkovićeva, Tabakovićeva… Danas je više je istih malih od radikala, nego malih od socijalista. I zato nemam nameru da sedim skrštenih ruku, gunđam na šta mi ujedinjavanje opozicije liči ili ne, proizvodim komentare na 30 početnih tačaka budućeg Saveza za Srbiju kao da se radi o programu, a ne tek o platformi koja je samo osnov za potonji detaljni program.

  • Na čelu spomenute utvrde jedan je čovjek. Stvara li se ili je već odavno stvoren kult ličnosti u Srbiji? I koliko tome pridonose mediji bliski vlasti?

– Ako me i dalje budete pitali o njegovoj partiji, njegovoj ličnosti, volji i samovolji, i nas dvoje ćemo doprineti toj nevolji kulta ličnosti.

  • Dobro poznajete političku atmosferu u državi. Čini li se i Vama da se retorika konstantno pogoršava posljednjih godina? I kako tumačite komentare analitičara, poznavatelja prilika, nevladinog sektora, ali i predstavnika oporbe da ‘sve podsjeća na ‘90-te’?

– Ako se vratite na početak ovog intervjua i sve dovde, videćete da upravo takav zaključak ‘krasi’ svaki moj odgovor.

Izvor: Al Jazeera