Težak život izbjeglih u turskom Diyarbakitu

Reporter Al Jazeere Ivan Čorkalo donosi priču o izbjeglim Sirijcima koji su spas pronašli u turskom gradu Diyarbakitu.

Pikulanje je igra već pomalo zaboravljena. Dok se njihovi vršnjaci u zapadnom svijetu igraju pametnim uređajima, maleni, gotovo bosonogi Sirijci igraju se s onim što jedino imaju.

Ipak, osmijeh na licima odaje dojam kao da im ništa ne nedostaje. U školu ne idu jer ne govore turski i ne pišu latinicu.

Ovdje srećemo i Zeinu Korkmaz, izbjeglicu iz Halepa. Odvela nas je do svoje kuće. U Diyarbakir je s obitelji stigla prije pet mjeseci. Kronični je bolesnik.

“Boli me želudac, imam problema, ne mogu ništa jesti. Bila sam u bolnici 100-tinjak kilometara od grada. Dali su mi recept za lijekove, ali nisam imala novca. Izašla sam na ulicu i morala prositi i tako sam skupila novac da mogu kupiti lijek”, kaže Zeina.

Jedva izvukli živu glavu

Iako teško žive, zahvalni su turskoj vladi što im je otvorila vrata. U Halepu su jedva izvukli živu glavu. Najstariji sin nestao je u borbi, a izgubili su i dvije kćeri.

“Bombardirali su grad, bombe su pale na našu kuću i moje dvije male djevojčice su poginule”, svjedoči Cuma Korkmaz. 

Sličnu sudbinu dijele i ostale sirijske izbjeglice.

“Ovo je jedna od najsiromašnijih četvrti u Diyarbakiru. Uz lokalno kurdsko stanovništvo, ovdje se smjestilo 50-ak sirijskih obitelji koje su izbjegle iz svoje zemlje, ukupno 800-tinjak ljudi. No, oni uglavnom žive odvojeni od zajednice, sa svojim izbjegličkim problemima”, izvještava Ivan Čorkalo.

Posla nema, a djeca se šalju na ulicu kako bi zaradila ili isprosila pokoju liru.

Slična je situacija i u jednoj drugoj obitelji. Njih 15, od čega desetero djece, smjestilo se u dvije sobe.

Za njih dovoljno, ali samo jer su se uspjeli izvući iz pakla rata. 

U rodnom gradu dvostruka prijetnja

“Turska vlada nam nije ništa pomogla, ni lokalna vlast. Sami se snalazimo kako znamo i umijemo. Ni od koga nismo dobili nikakvu pomoć”, kaže Cahide, također izbjeglica iz Halepa.

U Siriji su, kažu, također živjeli skromno, ali neusporedivo bolje nego sad.

Povratku se nadaju, ali ne vjeruju da će se to brzo dogoditi jer u rodnom gradu imaju dvostruku prijetnju. 

“ISIL je puno veća prijetnja, oni su nas izravno napali. Ali i Assadov režim isto tako ulijeva strah u kosti. I njih smatramo odgovornim za izbijanje rata i sve strahote koje su se dogodile”, kaže Sulejman.

A sve će te strahote odraslima zauvijek ostati urezane u pamćenje, no ne i djeci koja bi u Turskoj mogla dobiti priliku da počnu neki novi, bolji život.

Izvor: Al Jazeera