Tihi izdisaj Sarajevske ulice u Beogradu

“Hvala mojoj Sarajevskoj ulici što me je naučila da budem čovek, dala mi mnogo lepih uspomena. Odrastao sam tamo gde je bilo važno kakav si čovek, a ne koliko novca imaš, gde su se svi znali i međusobno uvažavali. Nadam se da će prestati da ruše one divne kuće i zidaju ružne zgrade na njihovim mestima”. Tako je jedan beogradski bloger nedavno opisao ulicu u kojoj je odrastao i “postao čovek”.

Reklo bi se da je na spisku beogradskih ulica Sarajevska tek jedna od mnogih u kojima su vremešne kuće postale meta bagera i buldožera, a nove višespratnice staništa starih i pridošlih žitelja. Ipak, ona nije poput većine gradskih sokaka, ucrtanih na mapi Beograda. Sarajevska je, naime, ostala “spomenar” generacijama kao ulica sa dušom u kojoj su, ne tako davno, poređani jedan do drugog, zanatlijski dućani činili posebno zajedništvo ulice i ljudi u njoj. Danas se na prste jedne ruke mogu izbrojati naslednici i baštinici nekadašnjih zanatlija. Zaluta katkad i neki oldtajmer, poput nekad popularnog “tristaća”, danas ofarbanog u boje srpske zastave.

Geografski, Sarajevska ulica udaljena je svega nekoliko stotina metara od centra Beograda, pruža se od parka Gazela (ili Parka tri ključa), pa do podnožja Balkanske ulice koja vodi do Terazija. Decenijama je bila jedinstveno “sokače” po zanatskim radionicama – krojačkim, limarskim, sajdžiskim, jorgandžijskim, obućarskim, tašnerskim, vunovlačarskim, bravarskim, koradžijskim, saračkim dućanima, staklorescima i knjigovescima, pa po majstorima u susedstvu – vodoinstalenterima, automehaničarima, električarima… ko bi ih danas još nabrojao … I po kafanama, naravno. A na mestu nekadašnje kafane ‘Sarajevo’, uz Durmitorsku ulicu, danas je kafana – ‘Kraljevo’. Nekoliko desetina metara dalje Sarajevsku “seče” još jedna ulica iz bivše Juge – Višegradska, a simbolici prošlosti pridružuje se Drinska, na početku, koja Sarajevsku odvaja od Parka tri ključa.

U Srbiji nekad bio 50 Sarajevskih ulica

Na teritoriji Grada Beograda postoje dve Sarajevske ulice – jedna u centru grada, druga u Zemunu. Prema podacima objavljenim u medijima pre dve godine, u gradovima širom Srbije bilo je 50 Sarajevskih ulica, 16 Zagrebačkih, 17 Ljubljanskih, 24 Skopske i 20 Podgoričkih ulica. Ostale su, moglo bi se reći, više kao navika koja podseća na nekadašnju zajedničku državu.

Niko od retkih starosedalaca ili njihovih naslednika danas ne pamti kako je Sarajevska ulica dobila to ime. Jer, otkad znaju za nju – tako se i zvala. Neki tvrde da je “Ulica Sarajevska takvog naziva od samog nastanka (o čemu službenih zabeleški nema) i da je bila je nadaleko čuvena po kuplerajima i kafanama sa ženskinjama, a među njima najpoznatija je bila ‘Crven fesić’”. Drugi se sećaju samo brojeva ulice u kojoj su selili dućane, ali ne i da je njeno ime menjano.

Menadžer Grada Beograda Goran Vesić, pak, tumači da je “bilo normalno da glavni grad bivše zajedničke države i po imenima ulica predstavlja tu ‘državu u malom’, pa je, valjda, tako i Sarajevska dobila ili možda zadržala pređašnje ime. Slično obližnjim ulicama koje se u nju “ulivaju”: Drinska, Višegradska, Durmitorska, Balkanska…

Iako ne znaju kad je “krštena”, naši sagovornici, mahom potomci starih zanatlija, koji još drže do nekadašnjeg duha u Sarajevskoj, tvrde skoro jednoglasno da je ime dobila “sasvim zasluženo” jer je u njoj živela prava raja, kao ona – u Sarajevu.

Katanac na prošlost

“Ma, bilo je to baš – baš druženje, prvo na kaldrmi, a posle i na pločnicima ispred radnji. I babe i dede i naši roditelji i mi deca- đuture. Novac tada uopšte nije bio tema, nije se pitalo ko je ko, pričalo se o sportu, porodici, pomalo o politici, ko je umro, ko je rođen. Ali i o napretku svakog dućana, delili smo savete kao i Sarajevsku, od jutra do večeri. Danas se samo o novcu priča, svi se žale..”, kaže Radomir Đinđić, doskorašnji vunovlačar u Sarajevskoj i godinama unazad jedini u Beogradu.

Pre tri godine i sam je bio prinuđen da stavi katanac i iseli se iz skromnog prostora, negde u sredini Sarajevske, zajedno sa ogromnim valjkastim mašinama koje su decenijama grubu ovčju vunu pretvarale u meko predivo. Vunovlačarski zanat, veli Radomir, započeo je njegov deda Miloš još 1927. A kad su se iz Podujeva preselili u Beograd otac Cvetko nastavio je 70-tih godina prošlog veka sa tim poslom sve do penzije.

“ I tako sam ja napustio preduzeće i preuzeo radnju od oca. Ta naša vunovlačara bila je prava atrakcija u Sarajevskoj, svi prolaznici zavirivali bi bar na časak. Mušterije su bili ili jorgandžije ili seljani iz okoline Beograda. Jedno vreme se na vlačanje čekalo u redu, od ranog jutra. Onda su stigle devedesete, inflacija i grozota… Niko para nema, a ja kažem ovima sa sela: dobro, kad nema novca može i plaćanje u naturi, sir, kajmak, krompir – šta ko već ima…”, priča Radomir.

Iz Sarajevske skoknemo u Mostar

“Ja bih, kad bi se moglo, vratio za mene najbolje dane Sarajevske ulice. Živelo se mirnije, dečja graja posvuda, igrali smo fudbal po dvorištima. Ponekad bi skoknuli do obližnjeg Mostara (kraj u opštini Savski venac gde je danas tzv. Mostarska petlja na autoputu Beogrd-Zagreb), u park. Bilo je mangupluka i mangupa, pala bi po koja “čvrga” klincima, ali su ih lokalni mangupi čuvali kao svoje, znao se neki red I fer-plej”, priča koradžija Dejan.

Iz godine u godinu mušterija sve manje, a tačku na “i”, setno priča naš sagovornik, stavila je restitucija pa su stari vlasnici dobili natrag svoju kuću, sa sve vunovlačarskim dućanom. I u njoj otvorili vinoteku simboličnim nazivom zadržavajući duh prehodnika -“Vinovlačara”.

Radomira smo, inače, slučajno sreli u jorgandžijici gospođe Ruže Radosavljević. Iako su po starosti između njih decenije, vezuje ih slična struka jer bez dobre vune nema poštenog jorgana ni madraca, a ceo proces njihovog nastanka mora se znati u prste. Tako je svojevrsna zanatska simbioza, ali i ljudsko razumevanje, Radomiru pomoglo da ispomaže gospođi Ruži. A ona, iako u poznim godinama, održava porodičnu firmu koju su još pre Drugog svetskog rata utemeljili roditelji njenog supruga.

“ U ovom poslu sam od 1956. Selili smo dućan nekoliko puta, ali uvek do pre par godina bili u Sarajevskoj. Nekad je u njoj bilo pet jorgandžinica, a sada su još samo dve – tri u celom Beogradu”, kaže gospođa Ruža i sa uzdahom primećuje da je sve manje kupaca i da i ovaj zanat neumitno izumire.

“Samo vam se kaže činjenicom da su moje poslednje učenice na ovom zanatu u penziji već 4-5 godina”, veli naša sagovornica. I dodaje da se u Sarajevskoj nekad starijima pristojno javljalo sa “dobar dan”, da je svako svakog znao a “sada nedelje prođu da sretneš nekog poznatog”.

Kafana zvana ‘ministarstvo’

Kad je Teofio Božinović još pre Drugog svetskog rata osnovao Samostalnu zanatlijsku trgovačku radnju, nekadašnji SZTR, “Vardar” a posle rata došao u Beograd pa njeno sedište smestio u kućerak upravo u Sarajevskoj, verovatno nije slutio koliko dugo će potrajati zanat koji se i doslovce  “peče rukama”. Dejan, njegov praunuk, i dan-danas ručno razvija sva moguća testa za pite, gibanice, lazanje, a naročito se rado seća da je “pradeda prvi došao u Beograd sa kornetima za sladoled, drugde ih nije bilo”.

Posle je radnju preuzeo Dejanov otac, a danas on “gazduje”, pomažu mu majka i sestra, ponekad supruga. Nema ko ne zna za ovaj dućan gde se stari postupak mešenja testa ne menja, kao ni uobičajeno ćaskanje sa mušterijama o svemu i svačemu. Dejan, kaže, da opstaju jer su 1955. kupili lokal pa ne moraju plaćati kiriju i objašnjava da nije laka industrijska konkurencija u kojoj se kore prave “na industrijski štanc” i zato su jeftinije. Jedino ne mogu biti kvalitetnije. Ipak se ne žali već veli da ju tu od malih nogu i da je bilo normalno baviti se onim što najbolje zna.

Prvi sam koji bi da sačuva tradiciju, veli on, ponosno pokazujući požutele fotografije stare Sarajevske, uramljene na zidu nasuprot ulaza, da se vide čim kupac kroči u radnju.

Jedan od “poslednjih Mohikanaca” po svom zanatu u Sarajevskoj je i Aleksandar Novaković, majstor u kožarskoj radnji, koja na istoj lokaciji postoji već više od tri decenije, a otvorio ju je njegov otac Ratko. Ali, zakupljeni lokal i kuća prešli su u privatne ruke, nove gazde odredile su paprenu kiriju, mušterije mu sve ređe prelaze prag, a od računa se više ne može ni disati pa će, jada se Aleksandar, uskoro morati da zakatanči.

“Ovde sve stare zanatlije tavore ili su pozatvarali. Evo, nedavno je zatvorio i sajdžija, Velkovski, silom prilika je otišao u penziju jer posla skoro da nije ni bilo. Neće više niko satove, mobilni ih pretekli – časovnik više nikom i ne treba”, objašnjava Aleksandar.

Sležući ramenima, kao da se pravda što je stalo vreme u komšijskoj sajdžinici i što ne može protiv vremena i novih prilika, sa ulaza svoje radnje pokazuje na novi komšiluk. A okolo, duž ulice, novonikle kockarnice, radnje sa brzom hranom, lokale sa jeftinim krpicama polovne robe. U Sarajevskoj je otvoreno i jedno ministarstvo. Šta god da ste pomislili – Ministarstvo je ime novog kafića. Aleksandar zaključuje: “ništa nije kao što je nekad bilo, niti više može biti”.

Sada se prošlost neumitno miri sa prolaznošću, svuda pa i u Sarajevskoj. Visoke zgrade bacaju u senu stare kuće oronulih fasada. Mnogi starosedeoci su već umrli, drugi se preselili, a novi doselili. I opet još ima onih koji se, za sada, ne daju, žive ili rade na istom mestu kao i njihovi dedovi i pradedovi. Nove generacije, sada već sredovečnih, rado u razgovoru „putuju“ kroz ta vremena.

Urbani razvoj ili brisanje gradskog jezgra, njegove istorije i zanatske tradicije? Nekima „ruglo“, drugima „spomenar“. Kako za koga. Ulica Sarajevska zadržala je ime, ali iz dana u dan gubi svoju dušu.

Izvor: Al Jazeera