Tijana Grumić: Pozorišta moraju imati sluha za domaći tekst

Mlada režiserka Tijana Grumić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tijana Grumić, mlada dramska spisateljica, dobitnica je nagrade za dramsko stvaralaštvo “Borislav Mihajlović Mihiz”, koju dodeljuju Fond “Borislav Mihajlović Mihiz” i Srpska čitaonica u Irigu. Među dosadašnjim laureatima su Milena Marković, Olga Dimitrijević itd.

Sa Tijanom Grumić, čiju je dramu Kepler 452-b publika videla na Sterijinom pozorju, razgovaramo o značaju nagrade i poziciji mladog dramskog pisca na ovim prostorima, a dotičemo se ljubavi prema arheologiji, odrastanja i priča iz detinjstva.

  • Dobitnica si “Mihizove” nagrade. Nagrada, po osećaju, obavezuje, a daje i vetar u leđa. Šta ti znači?

Svakako da obavezuje i nosi sa sobom jednu dozu odgovornosti prema daljem radu, ali je istovremeno i vrlo motivirajuća. Uvek je lepo kada je rad i trud prepoznat, a kada imam u vidu da nagrada nosi ime Borislava Mihajlovića Mihiza, jednog od naših najznačajnijih dramaturga, dramskih pisaca, esejista i kada vidim ko je sve pre mene dobio ovo priznanje, onda je to zaista velika čast.

  • Zašto si se upisala na Dramaturgiju?

Kada sam bila mala uvek sam verovala da ću se baviti naukom. Jako me zanimala arheologija i celu srednju školu sam provela na seminaru arheologije u Petnici, međutim, sticajem okolnosti mišljenje mi se pred upis na fakultet potpuno preokrenulo. Jedne godine na dramskoj sekciji, čiji sam član bila u srednjoj školi, nismo znali koji ćemo dramski tekst da radimo, pa sam ja ponudila da napišem nešto misleći da to nije mnogo komplikovano. Naravno, bilo je komplikovano, ali je bilo i strašno uzbudljivo. Nikada pre nisam ništa pisala, ni poeziju ni prozu, i ja sam, u stvari, počela da pišem tako što sam napisala dramski tekst. Onda sam shvatila da za to postoji i fakultet i rešila da vidim kuda to vodi i, evo, dovelo me dovde. I dalje mi je uzbudljivo da otkrivam i istražujem taj svet i nalazim nove načine da se kroz pisanje izrazim.

  • Kako mlad dramski pisac nalazi svoje mesto na pozorišnoj sceni?

Neko vreme, tokom studija, mislila sam da se ipak neću baviti pisanjem, jer je u tom trenutku delovalo nemoguće ostvariti se u tom pogledu. Međutim, od tada se nešto, izgleda, ipak promenilo. Ono što su, u mom slučaju, bili presudni trenuci jesu konkursi za savremeni dramski tekst – regionalni konkurs Hartefakt fonda i konkurs Sterijinog pozorja (oba konkursa se i dalje održavaju na godišnjem nivou). Naravno, osim toga, važno je i što je nekoliko pozorišta (posebno protekle godine) pokazalo da ima sluha za nov domaći tekst i praizvedbe mladih dramskih pisaca i spisateljica. Nadam se da će se taj trend nastaviti.

  • U intervjuu koji je reditelj Jug Đorđević dao za sajt Before after, a povodom tvog komada koji je režirao Kepler 452-b, kaže da je priča o tri generacije angažovano pozorište u pravom smislu, parafraziram. Šta je za tebe angažovano pozorište?

Mislim da je ta dihotomija angažovano – neangažovano pozorište potpuno lažna jer verujem da je svako pozorište u nekoj meri društveno angažovano. Ono nastaje u određenom društvu i prave ga autori koji pripadaju tom društvu (i koji stvaraju želeći da o društvu nešto kažu), a za publiku koja je deo tog istog društva. Isto tako, angažovanost može biti u raznim oblicima, a ne najčešće tematski orijentisana, kako se to vrlo često kod nas percipira. Ona može biti u temi, ali i u formi, načinu, strukturi… Smatram da svako ko stvara (pozorište) i ima želju da o nečemu progovori, pokrene neka pitanja ili na neki drugi način reaguje na društvenu stvarnost kojoj pripadamo (ili u publici izazove reakcije na nju) samim tim stvara, između ostalog, i nešto angažovano.

  • U Ateljeu se sprema drama Stvaranje čoveka, na kojoj radiš, a koja se dotiče migrantske krize. Kako se odnosiš prema toj temi?

Prva teškoća sa kojom sam se susrela pišući Stvaranje čoveka jeste što sam imala zadatu temu budući da je komad nastao na jednom rezidencijalnom programu. Imajući u vidu da u tom trenutku, o trošku tog programa, odsedam u hotelu i imam tri obroka dnevno, a treba da pišem o migrantskoj krizi, osećala sam se kao licemer. To me nateralo da temi pristupim kroz preispitivanje sopstvene pozicije u kontekstu umetničkog stvaranja, ali i preispitivanje pozorišta, odnosno umetnosti i sredstava koja koristi pri reprezentaciji jedne globalne tragedije, a opet se trudeći da to postignem kroz intimne i lične ispovesti lica u drami.

  • Šta je ono što te inspiriše? Tvoje drame su jasno strukturisane, a opet vrlo krhke, lične, po mom doživljaju.

I dalje me najviše inspirišu detinjstvo i odrastanje. Imam osećaj kao da tek sada, sa određene distance, počinjem da shvatam kako su neke stvari iz mog odrastanja, ali i odrastanja cele jedne generacije uticale na ono što ću postati i u šta ću izrasti, a na kraju i na to o čemu ću pisati. U tom smislu moje drame jesu vrlo lične, ali onda u tim ličnim iskustvima neko drugi prepozna nešto svoje, učitava i pridaje im neka nova značenja, stvara od njih jedno deljeno iskustvo i to je za mene magija pozorišta, ali i umetnosti generalno.

  • Uzori?

Što se tiče uzora – Sara Kejn. Rekla bih pre svega zbog istraživanja forme, ali i poetičnosti jezika koji koristi dok se bavi teškim i mračnim temama.

  • Omiljena priča kad si bila mala?

Kad sam bila mala, imala sam jednu knjigu sa grčkim mitovima, čini mi se da ju je izdao “Kreativni centar”, sastavljenu tako da prvu polovinu knjige čine priče bez kraja (obično je na kraju stajalo neko pitanje ili zagonetka koja treba da čitaoca natera da razreši misteriju ili problem koji se kroz mit provlači), a drugu polovinu knjige su činili pravi završeci tih priča. Osim što sam uživala u svakoj od tih priča i učila iz njih, najuzbudljiviji deo je što sam mogla da razmaštavam na koje bi sve načine priče mogle da se završe. Ne znam da li bih mogla da izdvojim jednu omiljenu, možda ona o tome kako je Egejsko more, zbog jednog tragičnog nesporazuma, dobilo ime.

  • Kako projiciraš svoju budućnost?

Oduvek imam problem sa tim što ne mogu ni da zamislim šta bih volela da se sa mnom desi u budućnosti, a još manje da to isplaniram. Jako cenim svaki sadašnji trenutak. Ipak, nadam se da u nekoj neodređenoj budućnosti, ako ništa drugo, i dalje pišem.

Izvor: Al Jazeera