Tragedija Ukrajinaca i Rusina iz Vukovara

Grkokatolička crkva u Mikluševcima (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Boris Varga

Trećina Rusina i Ukrajinaca iz istočne Hrvatske bila je proterana 1991-92, dok su ruski mirotvorci tada „nadgledali“ njihov egzodus. Hrvatski sud za ratni zločin počinjen nad Rusinima bio je manjkav, a jedini koji su na njemu osuđeni i kažnjeni bili su – Rusini.

Malo je poznat slučaj apsurdne tragedije Rusina i Ukrajinaca iz okolone Vukovara, nakon pada tog grada i prelaska tih teritorija pod kontrolu Republike Srpske Krajine sredinom novembra 1991. godine. Zbog malobrojnosti te manjinske zajednice, deportacije Rusina ostale su u senci stotine hiljada izbeglica i poginulih u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, iako su Hadžićeve snage bezbednosti tu zajednicu u jednom momentu doveli u stanje ugroženosti od potpunog nestanka.

Prema popisu iz 1991. godine Rusina i Ukrajinaca je bilo nešto manje od 6.000  (Rusina nešto više od polovine), da bi po popisu iz 2011. ta populacija bila za trećinu manja –  oko 4.000, podjednako jednih i drugih.

Rusini su se u Bačku sa etničkih teritorija današnje Slovačke i Ukrajine (tada sa jedinstvenog prostora Austrougarske monarhije) naselili sredinom XVIII veka, da bi se sredinom XIX veka jedan deo naselio u Srem i okolinu Vukovara. Najbrojnije zajednice su bile u selima Mikluševci i Petrovci, kao i samom gradu Vukovaru. Rusini i Ukrajinci su uglavnom grkokatolici, ali kao dva posebna naroda jugoslovenska statistika ih prepoznaje tek od popisa 1971. godine.

„Dobrovoljna“ deportacija

Za vreme raspada bivše Jugoslavije Rusini su se politički podelili. Veći broj te zajednice ostao je lojalan Hrvatskoj, te su na referendumu, koji je srpska zajednica uglavnom bojkotovala, u Mikluševcima i Petrovcima u velikoj meri Rusini i Ukrajinci podržali nezavisnost Hrvatske sa više od 70 odsto glasova. Za vreme borbi za Vukovar, manji deo Rusina pridružio se srpskim snagama bezbednosti i srpskoj Teritorijalnoj odbrani (TO).

Nakon pada Vukovara, usledila je odmazda. Rusini iz sela Mikluševci i Petrovci su prognani u dva talasa. Prvi je bio odmah u novembru 1991, da bi se drugi odigrao na proleće 1992. godine za vreme uspostavljanja i sprovođenja mirovne misije UN u Hrvatskoj.

Spiskovi za proterivanje pravljeni su odmah nakon pada Vukovara, a nedeljni list vojvođanskih Rusina Ruske slovo u decembru 1991. preneo je direktno reči političkog komesara štaba TO Mikluševaca Jakima Bučka i komandira štaba TO Momira Anđelića, da će se organizovati „iseljenja“ onih koji su bili na strani „HDZ-a“ i onih koji su učestvovali u hrvatskim snagama bezbednosti, odnosno njihovih bliskih i rodbine koji su ostali u tom selu.

I s kraja 1991. i početkom 1992, za vreme trajanja mirovnog sporazuma, civili i cele porodice Rusina i Ukrajinaca bili su proterivani bez prethodnog upozorenja. Pripadnici srpskih paravojnih formacija upadali su u kuće i izvlačili ljude da bi ih autobusima deportovali u regione pod kontrolom Zagreba. Civili su prvo bili opljačkani u autobusima, jer su jedino sa sobom mogli poneti dokumenta, gotovinu i nakit. Zatim su im opljačkane kuće, a imanja po tadašnjim „zakonima“ Krajine bila su konfiskovana, odnosno – oteta. Iz okoline Vukovara najviše su proterani Rusini koji su bili imućni paori, a mnogi su bili primorani da potpišu izjavu da „dobrovoljno“ napuštaju Krajinu.

Rusinske organizacije u susednoj Srbiji, poput Saveza Rusina i Ukrajinaca, obratili su se tada srpskim vlastima i ambasadi Ruske Federacije u Beogradu, koja je zastupala interese međuostalom i novoproglašene države Ukrajine, da izdejstvuje kod srpskih vlasti da obuzdaju separatističke snage u Krajini u vezi proterivanja nacionalnih manjina. Beograd je dao obećanje, posebno ruskim diplomatama, da će reagovati i ceo taj slučaj preispitati. O deportacijama Rusina, čija su se kompaktna naselja našla više na udaru, govorilo se u aprilu 1992. i u Narodnoj skupštini Srbije. Posebno su predstavnici opozicije (DS, LSV, SPO, Reformisti) u svojim sredinama tražili da se zaustavi egzodus Rusina i Ukrajinaca u Krajini.

Blizak saradnik Slobodana Miloševića i predsednik SPS-a, Borisav Jović, obratio se početkom maja 1992. godine ambasadoru Ruske Federacije Gendiju Šikinu i izrazio žaljenje zbog incidenta i nasilnog proterivanja Rusina i Ukrajinaca sa prostora pod upravom Republike Srpske Krajine, te je obećao da će se tadašnje vlasti u SR Jugoslaviji pobrinuti za taj slučaj i utvrditi odgovornost.

Izdejstvovano je i raspoređivanje ruskih mirotvoraca u sastavu UMPROFOR-a u takozvani „Sektor E“, gde su se po tom mirovnom planu nalazili Mikluševci i Petrovci.

Najpoznatiji i najdrskiji slučaj deportacije Rusina u Mikluševcima odigrao se upravo za vreme povlačenja, u skladu sa mirovnim planom UN, JNA i paravojski iz tog regiona. Ruski mirotvorci u sastavu UMPROFOR-a su 15. maja 1992. preuzeli kontrolu nad „Sektorom E“. Međutim, tri dana kasnije snage lokalne TO su naočigled ruskih mirotvoraca proterali još oko sto osoba uglavnom rusinske nacionalnosti. Ruski mirotvorci nisu reagovali na te deportacije. Kako je za britanski javni servis izjavio bivši sekretar Saveza Rusina i Ukrajinaca Jugoslavije Simeon Sakač, mirotvorci iz Rusije i bivših sovjetskih republika bili su novoprispeli i malo upozanti sa situacijom, te su ih srpske paravojne snage lako ubedile u prilično providnu priču da „Rusini žele sami i dobrovoljno da odu kod svojih porodica“ koje su bile na teritorijama pod kontrolom Zagreba.

Međutim, malo ko je u tu priču poverovao. Očevici su u privatnim razgovorima svedočili da su ruski mirotvorci zaista bili na novom terenu, ali da ih nije mnogo zanimala sudbina civila, bez obzira što su bili tu poslati da brane narod koji je na neki način bio sa njima blizak po poreklu. Svedoci su medijima govorili da su se mirotvorci iz bivšeg SSSR-a, uz podršku vlasti Krajine, tada aktivno bavili švercom. Časopis Rusina i Ukrajinaca u Hrvatskoj Nova dumka pisao je da su ruski mirotvorci još i obezbeđivali njihovu deportaciju autobusima do Vinkovaca.  

Cinizam ovog slučaja je da je na dan te deportacije u Beogradu boravio ruski ministar spoljnih poslova Andrej Kozirjev, koji je imao u planu da organizuje mirovni proces i dijalog između bivših jugoslovenskih republika. 

Beogradski časopis Vreme objavio je tada intervju sa novosadskim profesorom i građanskim aktivistom dr Julijanom Tamašem pod naslovom „Surovost i licemerje“, gde se tvrdi da su deportaciju Rusina i Ukrajinaca učinile vlasti Krajine i pored tvrdih obećanja koje su dali Beogradu da će tu manjinu štiti. U intervjuu Tamaš ocenjuje da su JNA i Hadžićeve vlasti primenjivale politiku dvostrukih standarda, a da Srbija nije sasvim kontrolisla situaciju u Krajini.

Zločin i bekstvo

Prema „Izveštaju o ratnim razaranjima i stradanju vjernika Srijemskog i Slavonskog dekanata Križevačke eparhije”, koji je 1992. objavio Ordinarijat Križevačke Eparhije Grkokatoličke crkve u Zagrebu, skoro tri četvrtine grkokatoličkih vernika, većinom Rusina i Ukrajinaca, našlo se na teritoriji zahvaćenoj konfliktima, odnosno na teritoriji samoproglašene Republike Srpske Krajine. Prema tim infomacijama rat je na razne načine naneo štetu polovini predstavnika te zajednice, trećina njih bila je deportovana na teritorije pod kontrolom Zagreba. Preko dve stotine ih je uhapšeno.

U izveštaju Ordinarijata Križevačke Eparhije navodi se da su od ratnih dejstava bili veoma oštećeni objekti Grkokatoličke crkve u Mikluševcima i Petrovcima, a da su pojedini sveštenici bili u zarobljeništvu. Podaci o žrtvama koje je tada objavila Grkokatolička crkva generalno se poklapaju sa informacijama koje je prošle godine u knjizi pod naslovom Stradanje Rusina u Domovinskom ratu 1991./92., koju je objavio Nikola Pap iz Vukovara, ali je u njoj analizirana samo rusinska zajednica.

Prema neobjavljenom rukopisu ispovesti pod naslovom Tragovima sudbine, rusinskog novinara iz Vukovara Danila Hardija koji je i sam bio u zatočeništvu u Srbiji, veliki broj zarobljenika srpska vojska je prebacivala u zatvore u Sremsku Mitrovicu, Aleksinac i Niš, gde su nad njima bile vršene torture. Do februara 2015. godine, kada je Haški tribunal odbacio međusobne optužbe Zagreba i Beograda za genocid, ova tema u Srbiji za mnoge je bila neka vrsta političkog tabua. Pojedini urednici rusinskih medija su se plašili da istina o proterivanju ponovo može još više da okrene srpske nacionaliste protiv rusinske manjine u Vojvodini. Drugi su se plašili od novih podela i podizanja strasti unutar rusinske zajednice, jer su oni koji su činili zlodela pobegli u Srbiju. Uz to, oslobađanje Vojislava Šešelja iz Haškog tribunala krajem marta ove godine bio je jasan znak da pravda za progone i pritiske, koje su osetili i Rusini iz Šida i okolnih sela, neće biti zadovoljena, a da zbog nekažnjenog zločina manjine u Vojvodini u bilo kom momentu ponovo mogu postati laka meta srpskih radikala…

Kada je reč o suđenju zločinima počinjenim u Mikluševcima, hrvatske vlasti bile su jako ambiciozne. Verovatno i zato jer je to bio jedan od većih procesa za ratne zločine, koji je posle suđenja za ratne zločine u Hagu, pred domaćim sudovima i nacionalnim državama trebao da ukaže na dobru reputaciju hrvatskog pravosuđa za vreme integrisanja Zagreba u EU.    

Jedan od poznatijih u javnosti sudskih procesa bio je „Mikluševskoj grupi“ ili „Zločin u Mikluševcima“, upravo protiv onih koji su na proleće 1992. iz Mikluševaca deportovali 98 i ubili četiri osobe. Na optužnicama se našlo 35 optuženih, najviše srpske, ali je trećina optuženih bila rusinske nacionalnosti. Istražne radnje su započete 1993. godine, još dok je ovaj deo Hrvatske bio pod kontrolom srpskih separatista, da bi optužnica bila podignuta 1996. godine, nakon mirne reintegracije.

Sudski proces je bio veoma manjkav, bio je apsurdan jer je teretio pripadnike rusinske nacionalnosti za krivično delo genocida nad Rusinima, čiju je nameru inače veoma teško dokazati.

Organizacije za ljudska prava u Hrvatskoj objavile su izveštaj “Praćenje suđenja za ratne zločine, izvještaj za siječanj/lipanj 2008”, odnoso “siječanj/svibanj 2009”, gde su izneli sve slabosti ovog procesa. Pre svega, sud je trajao neprimereno dugo 12 godina, optužnica je menjana sedam puta, a najdrastičnija je bila promena zakonskog naziva kaznenog dela iz kvalifikacije za krivično delo genocida u krivično delo ratnog zločina, pa onda opet za krivično delo genocida. Proces „Mikluševskoj grupi“ je iz Osijeka premešten u Vukovar. Za to vreme od 35 optuženih, 13 je preminulo. Krajem februara 2009. godine Županijski sud u Vukovaru osudio je 12 osoba za počinjenje krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na od 4 do 15 godina zatvora i oslobodio 10 optuženih krivice zbog nedostatka dokaza. Međutim, većini se sudilo u odsustvu, jer su pobegli uglavnom u susednu Srbiju i nisu bili dostupni sudskim organima Hrvatske. Za ratni zločin protiv Rusina zatvorsku kaznu od po četiri godine izrečeno je samo dvojici osuđenih koji su bili u sudnici i koji su po etničkoj pripadnosti – Rusini.

Izvor: Al Jazeera