Trnavci: Osmansko pravo snažno je utjecalo na bh. građansko pravo

Stručnjak pravnih nauka Genc Trnavci karijeru je gradio godinama, a danas se nalazi u samom vrhu domaćih i regionalnih pravnih krugova. Profesor Trnavci je ad hoc sudac za ljudska prava u Strazburu i redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Bihaću, a od 2009. godine imenovan je za edukatora sudija i tužilaca pri Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine. Objavio je šezdesetak članaka i rasprava u domaćim i stranim časopisima, kao i dvije monografije iz oblasti uporednog i međunarodnog prava objavljene u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Posebno se zanimao za osmanski i austro-ugarski pravni sistem, te njihov utjecaj na bosansko-hercegovačko građansko pravo. Dosta vremena je proveo istražujući tu oblast o čemu je napisao i nekoliko radova. U intervjuu govori o uticaju osmanskih izvora prava i austrijskog Građanskog zakonika iz 1811. godine na domaće građansko pravo.

• U kojim historijskim okolnostima je Habsburška monarhija odlučila reformirati bosansko-hercegovački pravni sistem?

– Nakon rusko-turskog rata, koji se vodio 1877/78. godine, te Hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine, vodeće evropske sile i predstavnici Osmanskog carstva organizovali su Kongres koji je održan u Berlinu 1878. godine. Nakon intenzivnih pregovora, samit velikih sila rezultirao je sporazumom i poznatim članom XXV, koji je Austro-Ugarsku ovlastio da može okupirati i upravljati Bosnom i Hercegovinom. Nakon okupacije, austrougarske vlasti upustile su se u veliki broj društvenih, pravnih i administrativnih reformi kako bi od Bosne i Hercegovine napravile model za buduće teritorije svoga carstva.

Uprkos tako velikom izazovu, austrougarske vlasti uspjele su očuvati ravnotežu između vjerskih, nacionalnih i političkih aspiracija različitih vjerskih zajednica i naroda koji su tada živjeli na području BiH. Imajući na umu ovako delikatan balans, katkad suprotstavljenih interesa, okupacione vlasti odlučile su da nije nužno odmah u potpunosti ukinuti osmanske zakone i građansko pravo, već da je bolje pokušati ih postepeno reformirati.

Milet sistem rani primjer religijskog pluralizma

Pod osmanskom vladavinom, kršćani i Jevreji bili su prepoznati u Kur'anu kao narodi iz knjige (millah). Zato im je bilo pravno dozvoljeno uspostaviti svoje samostalne zajednice, zvane mileti, u okviru kojih su primjenjivali svoje vlastito vjersko pravo (kanonsko pravo katolika, pravoslavaca i drugih kršćanskih denominacija, kao i jevrejsko halakha pravo), tradiciju i jezik, što je bilo zagarantovano šerijatskim pravom, pozitivnim pravom u Osmanskoj carevini, kao i autoritetom sultana. Miletima su upravljali vjerski poglavari.

Osmanski sistem mileta se smatra ranim primjerom modernog religijskog pluralizma, koji se u zapadnom svijetu prvi put pojavio tek osnivanjem Sjedinjenih Američkih Država, krajem 18. stoljeća.

Poznat je primjer u historiji da je Pećku patrijaršiju svojom poveljom obnovio sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine i da je u to doba bilo moguće da velikim vezirom postane Mehmed-paša Sokolović, rođak i možda rođeni brat Makarija Sokolovića, tadašnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve.

U sklopu tako složeno ustrojenog pravnog sistema, na snazi u Bosni i Hercegovini u momentu okupacije, austrijski građanski zakon (ABGB 1811) uspostavljen je kao pomoćni izvor prava. Habsburška administracija krenula je u najvažniju i najučinkovitiju reformu sistema zemljišnih knjiga (grundbuch) koji je i danas u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Uticaj ABGB 1811 vidljiv je u gotovo svim aspektima civilnog prava, njegov uticaj je ogroman u domenu važećih propisa u domenu o vlasništva i drugih stvarnih prava, obligacionog prava, nasljednog prava i parničnog postupka.

• Kakav je bio pravni sistem u Bosni i Hercegovini i izvori prava prije austrougarske vladavine?

– Okupacija na temelju odluka berlinskog Kongresa uslijedila je nakon perioda reforme Osmanskog carstva, takozvanog “tanzimata Fermani” (arb.: “Tanzimât” što na turskom znači “reorganizacija” koja je započela 1839. godine, a završila je prvom ustavnom erom iz 1876. godine). Cilj reforme bio je modernizacija Osmanskog carstva, kako bi se sačuvao teritorijalni integritet, naspram narastajućih nacionalnih pokreta pothranjivanih izvana.

Tanzimatski reformatori pokušali su ostvariti dva zadatka reformom materijalnih propisa i proceduralnih propisa: s jedne strane strane, učiniti osmansko pravo prihvatljivim za Evropljane i, s druge,  modernizirati i prilagoditi tradicionalne islamske propise. Njihovi napori su rezultirali proglašenjem Trgovačkog zakonika iz 1850. godine,  Kaznenog zakonika iz 1859. godine, Zakona o trgovačkom postupku iz 1861. godine, kao i Pomorskog zakonika iz 1863. godine. Promjene su uključivale opću vojnu obavezu, reformu obrazovanja, pokušaj sistemske eliminacije korupcije, kao i druge institucionalne i pravne reforme.

Ta politika je zvanično počela sa carskim Ukazom (Ediktom) iz đulhane 1839. godine, pod nazivom Hatt-i Şerif (Gülhane – carski vrt u kojem je prvi put proklamirana). Ovaj dokument promulgirao je jednakost pred zakonom za sve podanike, kako muslimane, tako i nemuslimane u Osmanskom carstvu. Odustajanjem od milletskog sistema, Osmansko carstvo pokušalo se modernizirati i tako umiriti sve svoje podanike. 

Naredna faza političke, društvene i institucionalne reforme Osmanskog carstva započela je donošenjem Hatt-i humayun (hatt-ı hümayun ili hatt-ı hümâyûn, Islâhat Fermânı, Ukazom o reformi iz 1856. godine, čiji naslov na turskom znači: “rukom napisano od strane sultana velikom veziru da pravilno izvršava njegove naredbe”). Tim Ukazom sultan Abdulmedžid jamčio je jednakost u obrazovanju, imenovanjima na administrativne pozicije, kao i pravdu za sve, bez obzira na vjeru i porijeklo. 

Erazi kanunnamesi (Ramazanski kodeks, s obzirom da je donijet tokom svetog mjeseca muslimana 3. maja 1858. godine) bio je kodificirani osmanski imovinsko-pravni, preciznije rečeno – Zakonik za agrarno-kmetske (feudalne) odnose. Kodeks je priznavao feudalcima pravo nasljeđivanja, pod uslovima koji su im ranije garantirani u okviru feudalnog, timarskog sistema. Medžella je građanski zakonik Osmanske imperije, napisan na različitim jezicima, koji je donošen u periodu od 1869. do 1876. godine, a stupio je na snagu 1877. godine. Pod uticajem ranijih paradigmatskih evropskih kodifikacija, ovim kodeksom nastojali su se kodificirati i modernizirati dijelovi šerijatskog prava, utemeljeni na tradiciji hanefijskog mezheba, koje je u to vrijeme uživao službeni status u Osmanskom carstvu kao Hilafetu. Povjerenstvo na čelu sa Ahmet Dževdet-pašom, poznatim osmanskim državnikom, historičarem, sociologom i pravnikom, pripremilo je Kodeks koji je izdan u šesnaest tomova i sadrži 1.851 paragraf. U većem dijelu obuhvatao je područje građanskog materijalnog prava i građanskog procesnog prava.

• Koji su najistaknutijih primjeri uticaja ABGB-a na pravni sistem i pravne koncepte u Bosni i Hercegovini?

– Iako ABGB 1811 nikada nije implementiran u Bosni i Hercegovini kao direktan i jedini izvor građanskog prava, već kao pomoćni izvor prava, kojeg su sudovi u BiH bili ovlašteni koristiti radi popunjavanja pravnih praznina, ova kodifikacija je, ipak, izvršila ogroman uticaj na formiranje mnogobrojnih pravnih koncepata građanskog prava u BiH. Taj uticaj postignut je na dva različita načina: 1) putem sudske prakse koja je kasnije kodificirana i 2) kroz direktnu recepciju (preuzimanje) prijem ili podražavanje pravnih koncepata iz ABGB-a.

Dakle, Austrijski građanski zakonik iz 1811. godine  izvršio je veliki uticaj na bosanskohercegovačko građansko pravo, posebno u domenu prava vlasništva i drugih stvarnih prava (prava na stvarima) i to u pogledu njihovog sticanja,  za koje se zahtijevaju dvije pravne činjenice: pravna osnova (iustus titulus – ugovor, neki drugi pravni posao, sudska presuda itd.) i način sticanja (modus acquirendi – predaja pokretne stvari i upis stjecanja nekretnine u zemljišne knjige – grundbuch). Tako je ABGB izvršio potpuni uticaj na strukturu pravnih ustanova kao što su: plodouživanje (usufruct), gradnja na tuđem zemljištu, priraštaj na aluvijalnom zemljištu (na latinskom: alluvio), davanje imovine u zakup.

U domenu obligacionog prava, ABGB je ostavio neizbrisiv trag na ustanove kao što su: prekomjerno oštećenje (oštećenje preko polovine – laesio ultra dimidum), otkazivanje ugovora, definicija štete itd. U nasljednom pravu: ustanova simultane smrti (komorienti): za razliku od francuskog Građanskog zakonika, naše pravo, koje baštini tradiciju ABGB-a, podrazumijeva da su svi komorienti umrli istovremeno, čime se onemogućava da jedni druge nasljeđuju.

Nemoguće je u potpunosti razumjeti strukturu i suština bosanskohercegovačkog građanskog prava, pa i sagledati mogućnost njegove reforme bez adekvatnog uvida u historijski utjecaj od ABGB-a iz 1811, kao i osmanskih pravnih izvora i tradicija na njegov razvoj i strukturu. Bez ove historijske i komparativne mudrosti, pravna doktrina su osuđena je biti degradirana na nivo lokalne ili provincijalne jurisprudencije (pravne teorije), kao što je to jednom rekao Rudolph von Jhering (1818-1892), bard njemačke pravne nauke.

Izvor: Al Jazeera