Troglava Vlada i obezglavljene institucije

Dačić je u prošlosti pokazao izrazite kameleonske sposobnosti kada su politička prestrojavanja u pitanju (AFP)

Piše: Marko Matić

Obeležavanje prvih 100 dana aktuelne Vlade Srbije proteklo je u senci afere prisluškivanja najviših državnih funkcionera, koja je, po svoj prilici, uzdrmala same temelje Dačićevog kabineta i otvoreno pokazala da se politički procesi u Srbiji odvijaju pod snažnim uticajem sivih centara moći i paradržavnih struktura pod njihovom kontrolom. Uprkos različitim tumačenjima, pa čak i dovođenju u pitanje istinitosti javno iznetih informacija o nezakonitom prisluškivanju ključnih srbijanskih političara, afera koja je u široj javnosti već dobila naziv “srpski Watergate” definitivno je dovela u pitanje kapacitete državnih institucija i legitimno izabranih organa vlasti da sprovode politiku koja je dobila većinsko poverenje građana.

Iako se, nakon dolaska bivših Miloševićevih i Šešeljevih sledbenika na vlast, govorilo o povratku Srbije u devedesete godine prošlog veka, ukoliko se sa personalnih asocijacija fokus usmeri na stanje državnih institucija, situacija mnogo više podseća na period koji je prethodio ubistvu prvog demokratskog premijera Zorana Đinđića. Repriza tog perioda još jednom pokazuje da su političke i koncepcijske razlike prisutne u najvišim krugovima vlasti pogodno tle za delovanje sivih centara moći i njihovo infiltriranje u samo jezgro otuđenih državnih struktura, pre svega onih bezbednosnih.

Tri tabora

U magli višestruko ispresecanih linija podela unutar aktuelnih vladajućih struktura mogu se nazreti bar tri grupe aktera koje se bore za sticanje kontrolnog paketa akcija nad ključnim polugama moći i što povoljnijih pozicija za neka buduća odmeravanja snaga, do kojih će izvesno doći u narednom periodu. Unutar vladajuće koalicije jasno se vide konture tri politička tabora – jednog okupljenog oko prvog potpredsednika Vlade i lidera najjače srbijanske partije Aleksandra Vučića, drugog skoncentrisanog oko aktuelnog predsednika Tomislava Nikolića i trećeg, čiji je stožer premijer Ivica Dačić.

U borbi za što bolje pozicioniranje u odnosu na svog dojučerašnjeg stranačkog šefa i političkog mentora Tomislava Nikolića, Aleksandar Vučić je, pomoću nekoliko veštih manevarskih poteza, sebi oslobodio značajan prostor za samostalno delovanje, kako u odnosu na aktuelnog predsednika Srbije tako i u odnosu na Ivicu Dačića, svog formalnog šefa u Vladi. Vučić je prvo, tokom izborne kampanje između dva kruga predsedničkih izbora, u trenucima otvorenog sukoba unutar Srpske napredne stranke, na svoju inicijativu izašao pred novinare i javno obećao da će Tomislav Nikolić u slučaju izborne pobede podneti ostavku na mesto predsednika Srpske napredne stranke.

Iako zatečen tim obećanjem i u trenutku kada ni sam nije verovao u izvesnost svoje izborne pobede, Nikolić je na neki način bio primoran da prihvati taj izazov, koji ga je nekoliko meseci kasnije koštao funkcije stranačkog lidera. To je Vučiću otvorilo put preuzimanja kontrole nad trenutno najjačom partijom na srbijanskoj političkoj sceni, što bi se, u slučaju otvorenog odmeravanja snaga sa aktuelnim predsednikom Srbije, moglo pokazati kao odlučujuća prednost.

U tom smislu posebno je poučan primer političkog uspona Mila Đukanovića, koji je upravo zahvaljujući kontroli izvršnih poluga vlasti i ključnih partijskih struktura porazio opciju Momira Bulatovića, do tada neprikosnovenog političkog lidera u Crnoj Gori. Pored preuzimanja kontrole nad najvećom političkom partijom, Vučić je uspeo da pod svoju kontrolu stavi i ključne institucionalne instrumente moći kojima raspolaže Vlada Srbije.

Srbijanska politička scena danas je vanredno složena jednačina u kojoj postoji mnogo nepoznatih činilaca i u kojoj se na površini nalazi mnogo promenljivih igrača, dok iza kulisa konce i dalje vuku oni čije su pozicije do sada bile nedodirljive i nepromenljive.

Usmeravajući svoje angažovanje i instrumente moći koje je prigrabio u pravcu u javnosti popularne, beskompromisne borbe protiv korupcije i omraženih ključnih tajkuna, prvi potpredsednik Vlade i lider najjače vladajuće partije privukao je i velike simpatije javnosti i srbijanskih glasača. O tome nedvosmisleno svedoče sve ankete urađene povodom 100 dana rada nove Vlade, koje bez izuzetka govore da je Vučić trenutno najpopularniji političar u Srbiji, ispred aktuelnog predsednika Nikolića i premijera Dačića.

Svojim zalaganjem za beskompromisni nastavak evropskih integracija, pragmatičniji pristup rešavanju kosovskog pitanja i čvršćem vezivanju Srbije za Nemačku naspram Rusije, kojoj naginju Nikolić i Dačić, Aleksandar Vučić, je uspeo da pridobije nepodeljene simpatije i podršku zapadnih diplomatija, koje u njemu više ne gledaju političara koji je ponikao u školi šešeljevskog radikalizma, već pre kao na mladog lidera, koji svojim proevropskim držanjem za sebe želi da obezbedi sigurnu političku budućnost.

Naspram Vučića stoje političke snage okupljene oko predsednika Nikolića, koje su stalnom inicijativom energičnog prvog potpredsednika Vlade naterane u potpunu defanzivu i kaskanje za događajima. Pored značajnih institucionalnih poluga moći koje mu pruža funkcija predsednika Srbije, Nikolić u eventualnom odmeravanju snaga može da računa i na podršku starih radikalskih kadrova koji su zajedno sa njim pretrčali u novu preobraćenu partiju, ali koji su, po svemu sudeći, zajedno sa sobom poneli i ideje koje im je Vojislav Šešelj svojom političkom indoktrinacijom trajno usadio u političku memoriju.

Nikolić je, međutim, svojim javnim nastupima namenjenim dodvoravanju svojim neoradikalskim pristalicama, izazvao veliko podozrenje zemalja regiona i međunarodne zajednice. Tome je posebno doprinela i njegova tvrdokornija pozicija u pogledu budućih odnosa sa Kosovom, ali i sve otvorenije sumnje da je na sebe preuzeo ulogu ključnog političkog eksponenta Rusije. Zbog koncepcijskih razlika u odnosu na ideje koje zagovara Vučić, nije isključeno da je afera prisluškivanja upravo njih dvojice, zapravo, rezultat sukoba koji tinja ispod površine, a u koji su se po njihovom nalogu ili na svoju inicijativu uključile i neke bezbednosne strukture.

S druge strane, ne treba ispustiti iz vida ni primere iz ne tako davne prošlosti, kada su u političkom vakumu nastalom političkim razlazom Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića upravo otuđene bezbednosne i obaveštajne strukture taj sukob sistematski raspirivale kako bi stvorile prostor za sopstveno nezakonito delovanje. U igru su se možda uključili i određeni centri moći, čiji su interesi ugroženi Vučićevom kampanjom borbe protiv korupcije, a izostanak glasne Nikolićeve podrške u tom poduhvatu govori da predsedniku Srbije, kao i nekim ljudima iz njegovog okruženja, akcije prvog potpredsednika Vlade baš i nisu previše po volji.

Pored pozicioniranja ključnog dvojca na političkoj sceni Srbije i paralelnih centara moći, na sceni je prisutan i treći politički blok čiji je stožer premijer Ivica Dačić, koji sa strane nastoji da popuni prostor koji nastaje u sudaru dva ključna tabora. Iako važi za političara pod dominantnim uticajem Moskve, čiji su stavovi po pitanju odnosa sa Kosovom bliži Nikoliću nego Vučiću, Dačić je u prošlosti već pokazao izrazite kameleonske sposobnosti kada su politička prestrojavanja u pitanju.

Zbog toga je posebnu pažnju izazvalo njegovo, donekle iznuđeno, angažovanje u pregovorima sa prištinskim institucijama pod pokroviteljstvom Brisela, u kojima je od početnih retrogradnih izjava o podeli Kosova, značajno reterirao i svojim novim pragmatizmom probudio velika očekivanja zapadnih partnera. Iako je možda samo reč o taktiziranju aktuelnog premijera, u diplomatskim krugovima se Dačićev najnoviji politički zaokret prepoznaje i kao posledica njegove želje da se izvuče iz zagrljaja svojih moskovskih mentora, ali i da se oslobodi balasta brojnih kriminogenih elemenata za koje se vezuje njegova Socijalistička partija Srbije.

Političko preživljavanje

Tome u prilog ide i najnovija blokada realizacije već dogovorenog ruskog kredita Srbiji, ali i afera prisluškivanja, koja kao da je imala za cilj da Dačića označi kao prvoosumnjičenog, čime bi se izazvalo dodatno nepoverenje između njega i Aleksandra Vučića, a što bi u krajnjem ishodu rezultiralo padom njegove Vlade. Dačićevi manevri su, međutim, najverovatnije izazvani strahom za političko preživljavanje, koji je dodatno pojačan obnovljenim nastojanjem zapadnih diplomatskih krugova u Beogradu da, nakon promena u opozicionoj Demokratskoj stranci, obnove ideju o stvaranju velike koalicije u kojoj bi iz vlasti bili istisnuti Dačićevi socijalisti.

S druge strane, neki tajkunski krugovi su toj ideji odmah suprotstavili ideju restauracije stare vladajuće koalicije, kojom bi se Vučić zaustavio u svom ličnom pohodu protiv korupcije i interesa nekih ključnih monopolista. Bez obzira na različita tumačenja posmatrača i analitičara glede aktuelnih zbivanja u političkoj i parapolitičkoj areni Srbije, jedno je sigurno – srbijanska politička scena danas je vanredno složena jednačina u kojoj postoji mnogo nepoznatih činilaca i u kojoj se na površini nalazi mnogo promenljivih igrača, dok iza kulisa konce i dalje vuku oni čije su pozicije do sada bile nedodirljive i nepromenljive.

Upravo od uspeha ili neuspeha njihovih nauma najviše zavisi kojim će se putem Srbija kretati u budućnosti, odnosno da li će evropske ideje napokon odneti prevagu nad sivim centrima moći ili će iznutra zarobljeno srbijansko društvo trajno ostati van svih tokova savremenih evropskih zbivanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera