Trst: Pogled kroz ‘jugoslovenski prozor’

Trst, stari znanac miliona stanovnika bivše Jugoslavije, ugostit će 12. jula čelnike zemalja zapadnog Balkana na četvrtom Samitu Berlinskog procesa koji ima za cilj jačanje regionalne saradnje i produbljivanje ekonomske integracija na putu pristupanja Evropskoj uniji.

Slučajno ili ne odabran za mjesto održavanje Samita, Trst sa svojom burnom poviješću ima posebnu simboliku za zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije. Njegov status nakon Drugog svjetskog rata bio je problematičan i razmatran je na pregovorima i mirovnim konferencijama, nakon kojih su potpisivani sporazumi slično ratnim i poratnim pregovorima o BiH.

Do 1918. godine Trst je bio pod vlašću Austro-Ugarske monarhije ekonomski se snažno razvijajući u njenu glavnu luku. Stoga i danas Trst djeluje kao “mali Beč” ali na moru, s brojnim građevinama i kulturno-povijesnim spomenicima koji svjedoče o moći Habzburške monarhije.

U Trstu se carica Sisi oporavljala nakon smrti sina. Pečat otmjenosti daju mu ljetnikovci u okolini, dvorac Divine do kojeg vodi Rilkijeva staza nazvana po austrijskom pjesniku koji je tu napisao svoje Divinske elegije. Tršćanski zaljev krasi i dvorac Miramare izgrađen u 19. stoljeću za austrijskog nadvojvodu Maksimilijana i njegovu suprugu Charlotte od Belgije. Impresivne austrougarske građevine u Trstu podsjećaju na ” znakove” Bečke monarhije u BiH.

Međutin, nakon austrougarskog vremena nastavljaju se povijesne sličnosti Trsta sa onima na Balkanu.

Kozmopolitski grad

Početkom 20. stoljeća Trst bio je kozmopolitski grad u kojem je živjelo oko 90 posto Slovenaca, koji će nakon Prvog svjetskog rata, kada je ovaj grad pripao Italiji, emigrirati u tadašnju Kraljevinu SHS. I tokom i nakon Drugog svjetskog rata Slovenci će se iseljavati iz Trsta. Na završetku Drugog svjetskog rata kada su ga oslobodili jugoslovenski partizani, grad je stavljen pod kontrolu Jugoslovenske narodne armije (JNA), a potom je otvorena 1945. godine tršćanska kriza. Italija se odrekla Istre u korist Jugoslavije, ali je došlo do spora oko pripadnosti Trsta. Postojala je čak mogućnost izbijanja rata.

I tada nastaju slični politički sporazumu kakvi su potpisivani i u daytonskoj BiH. Sporazumom predstavnika Titove vlasti i tadašnji američkih i britanskih ambasadora u Beogradu uspostavljena je 1945. tzv. privremena uprava koja će kao područje latentne krize egzistirati do 1947. kada je potpisan Pariški mirovni sporazum, kakvog i BiH ima u novijoj povijesti . Tim sporazumom nastala je Slobodna teritorija Trsta koja je obuhvaćala gradsko područje, obalni pojas koji se danas nalazi u Italiji, i jedan dio Istarskog poluotoka, danas podijeljenog između Slovenije i Hrvatske. Na tom višejezičnom i višenacionalnom području živjelo je oko 330.000 stanovnika. Potom je 1954. potpisan Londonski sporazum kojim je Slobodna teritorija Trsta prestala da postoji, da bi konačna granica između Italije i Jugoslavije bila dogovorena 1975. Osimskim sporazumom.

Inicijativa Angele Merkel

Samit Berlinski proces nastao je na inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel kako bi se u zajedničkom dogovoru o jačanju regionalne saradnje na zapadnom Balkanu i u četvorogodišnjem okviru (2014-2018.) riješila preostala otvorena pitanja u regionu. Nakon konferencije u Berlinu 2014. uslijedio je naredne godine Samit u Beču i lani, treći po redu, u Parizu.

I upravo od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka pa do raspada bivše države bio je “jugoslovenski prozor” u svijet zapadnjačke mode, prijestonica schoppinga. Na obalama kanala Grande na Trgu Ponte Rosso bile su prodavnice, bezbroj tezgi u ogromnim halama prepunim farmerica, odjeće, obuće, zavjesa, kupovala se kafa, deterdžent, piće …U Trstu su yugovići tada po prvi put jeli čuvenu pizzu koja je na Balkanu bila misaona imenica, baš kao i jeans. Trgovci su govorili jezik jugoslovenskih naroda. Danas pak, zbog nižih cijena, u slovenačkom pograničnom pojasu dolaze Talijani u prehrambene tržne centre u kupovinu. I na slovenačkom primorju česti su gosti, dolaze nedjeljom na ručak s porodicom, kako je to uobičajeno kod Talijana ili na jahanje u konjičke centre, a najbliži je svjetski poznata Lipica. Za Ljubljančane je, pak, in odlazak na kafu i sladoled u Trst.

Nema carinskih kontrola

Na putu iz Slovenije ka Italiji na graničnom prijelazu kod Sežane nema više carinskih kontrola, i samo još prazni granični kontejneri podsjećaju na prošla vremena.

“Ponte Rosso se promijenio, i rijetki su Tršćani, izuzimajući one treće životne dobi, koji će znati da pokažu gdje su bili nekadašnje prodavnice. Danas je tu cvjetna i pijaca zdrave hrane. Duž kanala Grande sada su prodavnice odjeće, obuće i kozmetike svjetski poznatih marki i vrhunske talijanske mode, dizajnerski prepoznatljive u cijelom svijetu”, kaže ljekarka, Zlatica Šeherćehajić, koja je zaposlena u Bolnici u Sežani.

Slovenac iz Postojne, Ivan Anton Zorman, specijalist interne medicine, naglašava kozmolitsku strukturu stanovništva Trsta do Prvog svjetskog rata, a Slovenci su činili većinu stanovništva.

“A onda je Trst 1918. postao talijanski i to je bio uvod u njegovu propast u ekonomskom i nacionalnom smislu. Paradoksalno je da se baš tu rodio fašizam koji je fizički i selektivno uništavao stanovništvo koje je moralo zbog toga bježati iz Trsta. U dobra vremena bio je to grad biser koji se pretvorio u propast jer je postao predmetom prisvajanja sa različitih strana”, prisjeća se Zorman i dodaje kako se u susjedstvu Titove Jugoslavije, Trst dobro oporavio, ali više nije dostigao status nekadašnjeg kozmopolitskog grada.

Pamti vremena masovnih putovanja u Trst, ne iz ekonomskih razloga, već zbog toga što su tamo nalazili ostvarenje svojih predstava o dobrim stranama kapitalizma.

“Raspadom Jugoslavije i Trst se ugasio. Postao je uspavano mjesto staraca, grad koji živi u sjećanjima na svoju nekadašnju veličinu. Ipak, turista u Trstu može osjetiti dostojanstvenost i veličinu prošlosti koju bezobzirni nacionalizam i pokvarena međunarodna spletkarenja nisu uspjela potpuno uništiti”, završava reminiscenciju na zlatno doba Trsta dr. Zorman.

Shopping ture

Putovanja u Trst sjeća se Aida Midžić koja je s mužem iz Banja LukE nekoliko puta godišnje odlazila u Trst. Kupovala je isključivo za sebe garderobu, u Trstu su se kupovali Darvil ručni satovi, kozmetika Felce azzurra.

Sarajka Azra Hasanagić pamti jedno od brojnih putovanja u Trst, kad su u povratku iz prodavnica na parkingu zatekli obijenog “fiću” iz kojeg je ukradena sva kupljenu garderoba i obuća.

“Ali moja majka, kao i sve mudre žene srednje životne dobi , imala je štek u svojoj tašni, pa je mene i brata utješila tako što smo ponovo otišli u kupovinu”, priča Azra.

Fenomen shoppingiranja u Trstu ovjekovječen je u stihovima grupe “Zabranjeno pušenje”: “Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane, u auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke”. Ta zaboravljena nematerijalna kulturna baština bivše države kojoj je Trst bio “izlog kapitalizma” i danas bi bila prekrivena zaboravom da najavljeni Samit balkanskih zemalja u tom gradu nije kod mnogih oživio sjećanja na prošla vremena.

Danas je Trst moderan grad, koji pored ekonomskog pomorskog čvorišta i najveće luke na Jadranu, je i značajan obrazovni centar. Duh Trsta posebno je uočljiv na Trgu ujedinjenja Italije, kojeg nazivaju “dnevna soba Trsta”, a koji je najveći trg u Evropi i jedini trgu u većim evropskim gradovima koji izlazi na more. Smješten nasuprot Luke Trst, sa fontanom skulptora Macolenija koja priča o “stranama svijeta” Trg svjedoči još puno povijesnih događaja Italije. U spoju talijanske ležernosti i mediteranskog štiha na obalama kanala Grande su brojne picerije, restorani, kafeterije, barovi. I gotovo jedna do druge katolička crkva San Antonio i pravoslavna Sv. Spiridiona. Takva blizina vjerskih objekata različitih religija podsjeća na Sarajevo.

Usaglašavanje o zajedničkom romingu i priznavanju diploma

Generalni sekretar Vijeća za regionalnu saradnju (RCC) Goran Svilanović kaže kako Samitu u Trstu prethode brojni pripremni sastanci i tehnički dogovori, kakvi su već održani u Sarajevu i na visokom nivou u Briselu.

U RCC-u se nadaju da će u Trstu biti predloženi konkretni projekti i usvojen plan za njihovu realizaciju.

Svilanović precizira da predstavnici regiona treba da se usaglase oko konkretnih koraka ka daljem unapređenju primjene CEFTA sporazuma, o uklanjanju netarifnih barijera i potpunoj liberalizaciji trgovine u oblasti usluga, o zajedničkom romingu, interoperabilnosti ICT tehnologija, povezivanju broadband interneta regiona i EU, priznavanju diploma i standardizaciji pojedinih profesija, definisanju zajedničkih interesa u vezi sa privlačenjem investitora u region i zajedničkoj promociji regiona kao investicione destinacije.

Direktorica Vanjskopolitičke inicijative BiH Lejla Ramić Mesihović naglašava kako Berlinski proces znači povezivanje Zapadnog Balkana infrastrukturno, ekonomski, politički, a posebna pažnja se posvećuje i mladima i civilnom društvu.

Primjećuje da iako sve zemlje regiona u svom strateškom opredjeljenju imaju kretanje ka članstvu u EU, u posljednje vrijeme svjedočimo, kaže, sporadičnim prekograničnim komunikacijama koje su sve samo ne refleksija dobre saradnje i naznaka stabilnosti.

“Proces evropskih integracija ne ide u smjeru retrogradnih i isključivih etnocentričnih kolektivnih geopolitičkih ideja 19. vijeka, već predstavlja i zahtijeva nešto sasvim drugo – duh konstruktivne i iskrene saradnje. On podrazumijeva vrlo konkretnu ekonomsku i političku saradnju, te postizanje pune slobode kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala, jer upravo je to suština i same EU”, kaže vanjskopolitička analitičarka.

Grad koji spaja

Gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza uoči Samita balkanskih zemalja kaže kako je među značajnim događajima i kandidatura za Grad nauke za 2020, što bi također pomoglo u ulozi Trsta kao grada-mosta prema Balkanu i istočnoj Evropi.

Samit u julu će potvrditi ulogu koju Trst ima kao grad koji spaja, a također predstavlja važnu međunarodnu priliku u dostizanju tog izazova.

Naglašava kako nije slučajno da je Kina potvrdila “putem svile” strateški položaj Luke Trst. Drugu osovinu razvoja Trsta predstavlja Porto Vecchio, ogromna površina od 65 hektara, koja je sada u potpunom vlasništvu Opštine, dio grada koji će predstavljati ponovno pokretanje razvoja.

“Nekadašnji magacini s robom danas su magacini ideja i projekata, zgrade i oblast stare luke kroz privatne i javne investicije predstavljaju ekonomski, kulturni i komercijalni razvoj grada. Počeli smo da promoviramo ovo nasljeđe i već postoji velika zainteresiranost od strane međunarodnih fondova i privatnih investitora”, kaže gradonačelnik Dipiazza.

Izvor: Al Jazeera