Trump i Palestina: Šok stoljeća

„Sporazum stoljeća“ koji će, kako je predsjednik Trump obećao riješiti arapsko-izraelski sukob može biti lagano odbačen u pogledu sadržaja, uzimajući u obzir ekstremističke poglede svojih autora, ali njime će se, na ovaj ili onaj način, morati pozabaviti.

Proteklih 18 mjeseci, predsjednikov viši savjetnik Jared Kushner, zajedno sa svojom grupom, ambasadorom u Izraelu Davidom Friedmanom i specijalnim izaslanikom za Bliski istok Jasonom Greenblattom, pripremali su teren za veliku nagodbu između Izraela i „umjerenih“ arapskih režima, Egipta i Saudijske Arabije – onu koja će okončati palestinski problem, omogućiti normalizaciju odnosa i utrti put za novi strateški poredak protiv Irana.

Sudeći po njihovim osmijesima i izjavama, Kushner i kompanija su uspjeli zategnuti omču oko Palestine u saučesništvu sa egipatskim i saudijskim liderima i sada čekaju pravi trenutak da oslobode diplomatski blitzkrieg.

Ali kako bi takav trio podržavatelja izraelskog širenja naselja mogao smisliti sporazum koji zaslužuje nadimak „sporazum stoljeća“? Sporazum koji je sveobuhvatan i prihvatljiv i za Izrael i za Arape, koji insistira na dvodržavnom rješenju koje uključuje Istočni Jerusalem?

Odgovor leži u tajmingu, pakovanju i isporuci.

Palestinci se trebaju pripremiti za dan kada će Trumpova administracija ponuditi da bude prva zapadna sila koja će priznati „palestinsku državu“ dok istovremeno prepoznaje izraelski suverenitet nad blokovima naselja i prihvata njihove sigurnosne crvene linije.

SAD će osigurati da Palestina postane punopravna članica Ujedinjenih Naroda sa svim zamkama nezavisnosti, iako joj nedostaje puna kontrola nad svojim granicama, lukama i nebom, i imigracijom. Washington bi također mogao poslati ambasadora tamo, ohrabriti izraelske i arapske vlade da razmijene ambasadore i sponzoriraju zajedničke projekte sa dvije države.

SAD bi mogao prepoznati palestinski glavni grad u Istočnom Jerusalemu sa specijalnim statusom za sveta islamska mjesta, ali ostavit će ovim dvjema stranama da povuku granicu između Istočnog i Zapadnog Jerusalema. Izrael je ponovo iscrtavao i širio granice metropolitskog Jerusalema nekoliko puta od početka okupacije prije pet decenija, i složit će se samo da se povuče iz istočnog dijela Istočnog Jerusalema, ako i to.

Ni SAD ni Izrael se neće protiviti ako Palestinci budu koristili velika imena i titule koje konotiraju autoritet i prestiž sve dok se ne prevode u stvarnost na terenu. Što se njih tiče, Palestinci mogu svoj entitet nazvati „Republika velike Palestine“ sve dok ima malo više od kvazi ekonomije. Oni boljeg pamćenja će se sjetiti kako su SAD i Izrael prihvatili da se predsjednik Palestinske samouprave Yasser Arafat naziva sebe palestinskim „reisom“ ili „predsjednikom“ sve dok se njegova jurisdikcija nikada nije protezala dalje od Palestinske samouprave.

Ovo izgleda kao pametan potez. Ili bolje rečeno veoma pametan. Odgovara i na arapske i na izraelske zahtjeve za državljanstvom i sigurnošću. I računa na arapske i zapadne nacije da zaslade sporazum za Palestince sa milijardama dolara kada za to dođe vrijeme.

A to vrijeme se približava, iako sa začkoljicom.

Šok diplomatija

Ova vrsta šok diplomatije najbolje funkcioniše u najgorim vremenima, što objašnjava zašto je Trumpova administracija pokrenula sadistički napad na Agenciju UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama, UNRWA-u, koja brine za opstanak i obrazovanje 4-5 miliona izbjeglica i njihovih potomaka.

Dok Izrael širi svoja ilegalna naselja, guši Pojas Gaze i donosi nove zakone koji legitimiziraju jevrejsku nadmoć u zemlji Izrael tj. po cijeloj historijskoj Palestini, dok se strana pomoć smanjuje, političke potrebe produbljuju i arapski svijet implodira u sukobu, Palestinci svaki dan imaju sve manje rješenja. U ovakvoj okolini, svaki recept koji obećava novi horizont za zdraviju budućnost može izgledati kao nužni lijek, bez obzira koliko gorak.

Uistinu, cijela logika iza ovog novog diplomatskog nastojanja zasnovana je na iskušanoj ali propaloj ideji da ekonomska sigurnost nadoknađuje nacionalnu nesigurnost i da ekonomski mir garantuje politički mir.

Nije slučajnost da Kushner i kompanija zaobilaze Palestinsku samoupravu i počinju sa nevjerovatno osiromašenim Pojasom Gaze. U nedavnom članku u Washington Postu, ovaj trio je ponudio američku pomoć Pojasu ako bankrotirani i politički satjerani u ćošak Hamas pristane da odstupi ili prihvati dugoročni sporazum o prekidu vatre sa Izraelom.

Na scenu stupa egipatsko posredovanje za odvojen sporazum između Hamasa i Izraela, koji obećava pomoć i prosperitet, baš kada Izrael blokira, izgladnjuje i ukida gorivo za više miliona stanovnika Pojasa Gaze.

Sve to povlači za sobom pitanje: šta će Palestinci uraditi?

Izolacija, odmazda ili zamjena

Ne mogu se žaliti jer nisu konsultovani, jer je predsjednik Abbas prekinuo svaki dijalog sa Trumpovom administracijom nakon što je priznala Jerusalem kao glavni grad Izraela.

A ne mogu se samo protiviti ili suzdržavati se kao što je Palestinska samouprava radila ranijih godina. Američke diplomate su već upozorile predsjednika Abbasa da ili istupi ili odstupi. Da bi stvar bila još gora, de facto saudijski lider Mohammed bin Salman je također upozorio Palestince da ili prihvate američki prijedlog ili „ušute“. Uprkos nedavnim uvjeravanjima od svog oca kralja Salmana, saudijski lider, baš kao i njegove kolege u Egiptu i Emiratima, vjerovatno će nastaviti koordinaciju sa Izraelom, sve i ako to znači ostavljanje Palestinaca iza sebe.

Dakle, palestinski lideri bi trebali odlučiti kada za to dođe vrijeme: prihvatiti i pregovarati za još iako u novom, užem okviru, ili odbiti i trpjeti posljedice – izolacija, odmazda ili gore, zamjena.

Ali kako bi palestinsko vođstvo moglo prihvatiti demilitariziranu polovicu države na polovini Zapadne obale i izolovani Pojas Gaze, kojoj nedostaju blizina i suverenitet – državu koja više liči na švicarski sir od Švicarske Federacije? I kako mogu uskratiti fer rješenje za milione izbjeglica?

Palestinski i arapski pragmatičari tvrde, kao što su tvrdili u prilog Mirovnom sporazumu u Oslu prije četvrt stoljeća, da nedjelovanje znači izolaciju i nerelevatnost, i da nema izbora nego da prihvate i grade, da se uključe i pokušaju izvući koliko je moguće kompromisa.

Realisti se suprotstavljaju i kažu da je logika iz Osla dovela Palestince u trenutne teške okolnosti, i da se pristrasnoj Trumpovoj administraciji ne može vjerovati kao sponzoru bilo kakvog sporazuma.

Ali dok se nastavlja debata o zaslugama i sprdnjama Trumpovog „sporazuma stoljeća“, Palestinci se prije svega moraju ujediniti i ostati čvrsti dok se politički šok talasi onoga što izgleda kao šokantno loš sporazum smire. Držimo fige, Trump i kompanija bi mogli otići za dvije godine.

Decenijama Palestince vidimo kao lučonoše u borbi protiv kolonijalizma širom svijeta. Danas, njihova borba za slobodu i pravdu simbolizira borbu protiv tiranije širom Bliskog istoka koju podržava SAD.

Ovo je njihov historijski poziv. Kako će odgovoriti?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera