Tufik Softić, novinar: Tužio sam državu Crnu Goru

Ostao sam, jer nemam rezervnu državu, ali i da se borim da bude bolja, demokratičnija i slobodnija, poručuje Tufik Softić (Screenshot)

Razgovarao: Veseljko Koprivica

Prema najnovijem izvještaju Human Rights Watcha, od avgusta ove godine u Crnoj Gori registrovano je 25 prijetnji i napada na novinare, od čega 15 fizičkih. Samo su tri slučaja razjašnjena.

Među onima koji su mnogo ranije napadnuti, a napadači su još nepoznati, dopisnik je Monitora i Vijesti iz Berana Tufik Softić. Nakon serije tekstova o narko i kriminalnim grupama, dvojica napadača pokušali su da ga 1. novembra 2007. godine ubiju ispred njegove kuće u Beranama. Softić je ponovo napadnut prije tri godine, kada je u dvorištu porodične kuće aktivirana eksplozivna naprava.

Softić je prvi novinar iz Crne Gore koji je, zbog nedjelotvorne istrage, tužio državu. To velikim dijelom može zahvaliti činjenici da je ovaj slučaj kao važan prepoznao londonski MLDI (Media Legal Defence Initiative), inicijativa koja pruža pravnu pomoć novinarima širom svijeta. On je, uz podršku MLDI-ja i Akcije za ljudska prava iz Podgorice, podnio Osnovnom sudu u Podgorici tužbu protiv države tražeći naknadu štete od 100.000 eura.

U tužbi se navodi da Softić “živi u kontinuiranoj neizvjesnosti i strahu za sigurnost sebe i svoje porodice, zbog činjenice da su nalogodavci i izvršioci dva napada na njega nekažnjeni i na slobodi”. Softićev slučaj se uklopio u crni niz napada na novinare u Crnoj Gori – po pravilu, na one koji nisu skloni da hvale vlast.

U istrazi su napravljeni propusti kao što su: policiji nije naloženo da izvrši blokadu grada da bi se spriječilo bjekstvo izvršilaca; državni tužilac i istražni sudija nisu izašli na lice mjesta, iako su obaviješteni o napadu; DNK analiza uzorka sa bejzbol palica kojima se sumnjalo da je Softić pretučen izvršena je tek šest godina kasnije. Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava navela je kako u periodu od čak pet i po godina policija i tužilaštvo nisu preduzimali baš nikakve radnje u fazi izviđaja.

Softića su prije devet godina pretukle dvije maskirane osobe. Mirno su odšetali, a on je ostao da leži krvav i polumrtav pred svojom kućom u Beranama. Našla ga je maloljetna kćerka, koja je doživjela traumu…

– To je nešto što bih najradije zaboravio, kada bih mogao. Nešto čega ne volim da se sjećam. Psihijatrijski vještak se jednom prilikom, na suđenju u radnom sporu, koji sam vodio na početku, izjasnio da ću neprijatnosti i nelagodnost kada se o tome priča imati čitavog života. Kako vrijeme prolazi, sve se vše uvjeravam da je to zaista tako. To je nešto što je defeinitivno promijenilo život i meni, i mojoj porodici. Nikada neću zaboraviti vrisak kćerke koja me je pronašla. Nikada i nikome neću moći oprostiti njene suze i njenu bol i strah koje je osjećala i zbog čega je dvije godine posjećivala psihoterapeuta.

Budući da smo mi država koja ima samo jednog psihoanalitičara u Podgorici, dvije godine smo moja supruga i ja putovali sa kćerkom jednom sedmično za Podgoricu i vraćali se istog dana. Trista kilometara crnogorskim vrletima sa starim automobilom… To su sve problemi sa kojima se suočavaju novinari koji su bili izloženi nasilju, a o kojima se malo zna ili ne zna ništa.

  • Da li je tačno da je istraga otvorena tek sedam godina poslije napada, 2014. godine?

– Da, zatvorena je godinu i po kasnije, kada je Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju donijelo akt kojim je obustavilo sprovođenje istrage, zbog nedostatka dokaza. Osnovni državni tužilac u Beranama prvi put me saslušao tek sedam godina poslije napada, 2014. godine. Sedam godina je prošlo i prije nego što je tužilac saslušao osobe koje sam iste večeri kada se napad dogodio označio policiji kao sumnjive, odnosno kao osobe koje su mogle imati veze sa napadom. Od osoba koje sam policiji naveo kao sumnjive nijedna do danas nije saslušana.

  • Šta su istražni organi radili sedam godina tokom predistražnog postupka?

– Praktično ništa, proizilazi iz spisa državnog tužioca. Niti su istražni sudija i tužilac izašli na lice mjesta, kako nalaže zakon, dvojica muškaraca koje sam označio kao sumnjive saslušani su tek poslije sedam godina, a treći nikada. Njihovi stanovi nisu pretreseni, a meni je DNK analiza urađena tek 2013. godine, nakon sljedećeg napada, a saslušan sam tek 2014. godine. Između 2008. i 2013. godine nije rađeno ama baš ništa, a to sam naveo i u tužbi.

  • Podnijeli ste tužbu protiv države Crne Gore zbog devetogodišnje neefikasne istrage, jer još nisu pronađeni napadači, ni nalogodavci pokušaja Vašeg ubistva. Kakvu presudu očekujete?

– Upravo ovih dana država je odgovorila na tužbu, tražeći u svega nekoliko rečenica da se odbaci kao neosnovana. Pripremno ročište u tom sporu, koji će se voditi u Podgorici, zakazano je za kraj februara. Ovo je prvi spor takve vrste u Crnoj Gori i vidjećemo koliko su sudovi nezavisni. Vidjećemo koliko Crna Gora, koja teži Evropskoj uniji, ima kapaciteta. Moj advokat je u tužbi ponudio niz primjera iz prakse Suda za ljudska prava u Strazburu u procesima koji su presuđeni protiv država iz regiona u mnogo lakšim slučajevima nego što je  moj. Sudu, dakle, ne bi trebalo da bude teško, ali ja pred domaćim sudovima ne očekujem ništa.

  • U januaru ove godine uputili ste vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću pismo, zahtijevajući da pokrene istragu i utvrdi odgovornost nadležnih tužilaca i službenika policije zbog nedjelotvorne istrage…

– Do sada je Specijalno državno tužilaštvo odgovorilo da u radu državnih tužilaca i drugih službenih lica nema elemenata krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, kao ni drugih krivičnih djela iz nadležnosti tog tužilaštva. Advokat je onda 6. septembra 2016. ponovo pisao vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću, apelujući na njega da obezbijedi da državno tužilaštvo smogne snage i objektivno sagleda propuste u istrazi napada na novinara.

  • Je li tačno da za to vrijeme niste znali kako napreduje istraga, jer ste tek u novembru prošle godine, kada je istraga obustavljena, dobili priliku da vidite spise?

– Upravo tako. Znate šta mi je najteže od svega palo? Prvi put sam tada u policijskim spisima vidio izjavu koja je uzeta od mog oca. Nisam ni znao da ta izjava postoji. Otac je u međuvremenu preminuo, a ja sam saznao kako mu je mjesec-dva prije nego će se dogoditi napad ispred kuće jedan poznanik “prijateljski” savjetovao da utiče na mene da ne pišem o kriminalcima. To je faktički bila opomena i najava zločina. Otac mi to nikada nije rekao. Otišao je u grob sa brigom za moj život. Da li i to treba da zaboravim državi koja je stvorila takav ambijent i omogućila da kriminalci koji su to učinili prođu nekažnjeno?

  • Da li bi bez pomoći sa strane bio moguć ovakav sudski proces u Crnoj Gori?

– Definitivno ne bi. Nijesam imao mogućnosti da sâm bilo šta uradim. Tek kada su se zainteresovali Akcija za ljudska prava iz Podgorice i MLDI iz Londona stvari su počele za mene da se pomjeraju sa mrtve tačke. Mislim čak da nije bilo međunarodnih pritisaka sve bi bilo možda i zaboravljeno. Prošlo je devet godina. Pokušaćemo u ovom sporu da kaznimo državu za nečinjenje.

  • Ukoliko crnogorski sudovi i dalje budu odugovlačili ovaj proces, da li ćete se žaliti Evropskom sudu u Strazburu?

– Sasvim sigurno. Osim ako se desi čudo, pa da se slučaj okonča pozitivno za mene u Crnoj Gori. Po prirodi sam strpljiv. Čekao sam do sada, čekaću još neko vrijeme. Strazbur ne bježi, ako država odluči da se bruka pred međunarodnim sudom. Mislim da Strazbur neće dozvoliti da ovaj slučaj ostane nekažnjen.

  • Imate li podršku medijske zajednice u Crnoj Gori zbog svega ovog što ste doživjeli?

– Mislim da je upravo medijska zajednica učinila sve da se slučaj interanacionalizuje i da ga ne pokrije prašina zaborava. Mojim kolegama dugujem veliku zahvalnost na podršci, koju su mi pružali od prvog dana i koju mi i dalje pružaju. Medijska zajednica u Crnoj Gori vrši veliki pritisak da slučajevi napada na novinare, napada na medije i imovinu medija budu u fokusu. To nama koji smo žrtve nasilja daje snagu da istrajemo.

  • Već tri godine danonoćno Vas čuvaju policajci. Kako je živjeti u takvim uslovima?

– To je posebna priča, ali odavno sam prošao težak period navikavanja na to da ne mogu poći ni do kioska za novine, ni na kafu bez pratnje. To nije lako. Imao sam dvije mogućnosti – da se zatvorim u kuću, kao što je to učinila moja koleginica Olivera Lakić, kada je dobila policijsku pratnju, ili da nastavim da živim i radim pod takvim uslovima. Sjećam se na početku kako me je moj urednik u Vijestima Mihailo Jovović molio da ne učinim što i Olja, da nastavim da radim koliko god mogu normalno. Poslušao sam ga i sada mogu reći da sam se na to navikao.

  • Kako to preživljava vaša porodica?

– Supruzi i djeci nije lako, ali mogu reći da sam sa jedne strane mirniji od kada imam policijsku pratnju. Djeluje vam čudno, ali je to fakat. Prije toga svako malo zvonio mi je mobilni telefon i zvali su me da vide gdje sam i kada dolazim kući. Tako je bilo do prvog napada. Godinama. Danju i noću. Naveče sam čak bio prestao da izlazim, jer su supruga i djeca ostajali u brizi. Jeste teško sa policijskom pratnjom, ali smo nekako mirniji. Navikli smo se i na to da nam je policijski automobil čitave noći ispod prozora. Zamislite da vam to postaje normalno. Nije normalno da to postaje normalno.

  • I pored svega što ste preživjeli, niste prestali da pišete o organizovanom kriminalu na sjeveru Crne Gore i o moćnim bossovima podzemlja poput Darka Šarića…

– Kada sam ovo što sada Vama pričam, i mnogo toga drugog, pričao na jednom skupu u Njemačkoj, pitali su me iz publike šta čekam, zašto ne odem iz Crne Gore. I to je, dakle, bila stvar izbora. Mogao sam sasvim sigurno i bez problema da odem na neko mirno mjesto i da sadim cvijeće, ili da ostanem i nastavim da radim ono što najbolje znam. Ostao sam jer nemam rezervnu državu. Volim Crnu Goru kakva kod da jeste.

Ostao sam da se sa Vama i drugim kolegama borim da bude bolja, demokratičnija i slobodnija. Na kraju krajeva, povući se uvijek možete, ali tada prestaje borba i prestajete da postojite kao ličnost. Trudim se da kroz ovu tešku profesiju ostvarim ono što se zove autentična egzistencija, a to podrazumijeva da ne ćutite i ne žmurite. Na neki čudan način to je ljepota novinarstva.

Izvor: Al Jazeera