Tuga u SAD-u

Ubijena su djeca od pet do 10 godina starosti i tuga je zavladala u cijeloj Americi uz pitanje – zašto?

Piše: Ivica Puljić

Koliko samo sličnih tragedija u Americi. Od 1999. godine nakon masakra u Columbineu, izveden je 31 napad na američke škole, a u cijelom svijetu 14.

U petak, u Osnovnoj školi Sandy Hook u Newtownu, u Saveznoj državi Connecticut, ubijeno je 27 ljudi, od čega 20 djece.

Predsjednik Obama je, u svom emotivnom obraćanju naciji, rekao da se to mora spriječiti bez obzira na političku pripadnost, a pri tome je mislio na one koji su protiv nošenja oružja i onih koji se ne žele odreći tog američkog ustavnog prava.

Ubijena su djeca od pet do 10 godina starosti i njihova učiteljica Nancy Lanza, inače majka ubojice.

Pitanje bez odgovora

Među odraslim žrtvama je i direktorica škole.

Tuga je zavladala u cijeloj Americi uz pitanje – zašto?

Odgovor se ne zna i pitanje je može li se ikada naći odgovor na njega.

Sjećam se jednog aprilskog dana 2007. godine kada smo čuli da su na sveučilištu Virginia Tech u masakru ubijena 32 studenata.

Sjećam se tog mučnog puta do mjesta zločina: bezbroj novinara, izbezumljenih studenata, njihovih roditelja, profesora...

Ubijena su djeca od pet do 10 godina starosti i njihova učiteljica Nancy Lanza, inače majka ubojice.

Pomislio sam – valjda neću više nikada pokrivati ovakve tragedije.

Ali, evo sada, pet godina kasnije opet ista scena.

Mrtva djeca, užas cijele nacije i svijeta, čeka me teško putovanje do Connecticuta, još teže jutro u kojem ću nastaviti svoj novinarski posao.

Zovem svoju djecu, dobro su, želim ih čuti, zagrliti, supruga i ja se čujemo svakih pet minuta, ne možemo vjerovati, kao roditelji, da se još jedna svemirska tragedija dogodila.

Kako je moguće da netko puca u djecu iz vrtića?

Sjećam se debata među Amerikancima nakon tog masakra. Sve se zaustavilo na debatama, nije učinjeno gotovo ništa da se spriječi olaka nabavka oružja, osim što je uvedeno da svi koji imaju psihološke probleme ne mogu kupovati oružje.

Znam, sada će psihijatri govoriti svoje, ali zauvijek će ostati pitanje – zašto u ovoj moćnoj zemlji, koja kada se nakašlje uzdrma cijeli svijet, nitko ne može ovo zaustaviti?

Zašto ja mogu otići i kupiti sve što hoću od oružja – od pištolja do automatske puške i bombi, a da me nitko i ne upita smijem li ja to kupiti? Što će mi to oružje?

Ja, vjerojatno, kao i vi, postavljam pitanje – kome normalnom uopće treba oružje?

E, na to pitanje često odgovaraju oni kojima je pomoć psihijatra potrebna kao i onima koji ga kupe i onda ubijaju.

Sjećam se debata među Amerikancima nakon tog masakra. Sve se zaustavilo na debatama, nije učinjeno gotovo ništa da se spriječi olaka nabavka oružja, osim što je uvedeno da svi koji imaju psihološke probleme ne mogu kupovati oružje.

No, što to vrijedi, ako ja mogu kupiti oružje u svojoj saveznoj državi, gdje živim sa svojom obitelji i onda to oružje prodati nekome i to bez ikakvih dokumenata.

Sjedinjene Američke Države zaista trpe teške posljedice zbog takve politike, ali ogroman broj Amerikanaca kaže – ne ubija ljude oružje, nego drugi ljudi.

Zastave na pola koplja

To je točno, osim što ti ljudi mogu tako lako doći do naoružanja.

U Americi su zastave spuštene na pola koplja, ponovno teku suze, ponovno se postavljaju pitanja, opet će se razgovarati.

Predsjednik Obama je u obraćanju naciji rekao:

„Reagiram prvo kao roditelj. Ta su dječica imala cijeli život pred sobom, naša su srca slomljena, žalimo za žrtvama i njihovim obiteljima.“

Kako je moguće da netko puca u djecu iz vrtića?

Ovo ovo pišem na brzinu, pred javljanje u vijesti, novinarski instinkt mi ne dopušta da žalim za ubijenima kao svi drugi ljudi. Zato postavljam i pitanje samom sebi – zašto ja i moje kolege ne možemo plakati kada i svi drugi?

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.