Turska i demonstracije u Iranu – regionalne i lokalne računice

Protestna okupljanja u Iranu privukla su veliku pažnju na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Smatraju se regionalnim događajem par excellence zbog uloga koje Teheran ima u regiji, ali i zbog toga što mnogi povezuju dešavanja u Iranu s vanjskom politikom te države. Demonstracije u Iranu izbile su 28. decembra prošle godine i zahvatile su značajan dio države. S ekonomskih parola, prešlo se na političke zahtjeve, naročito kad je riječ o pitanjima koja se tiču vanjske politike i uloge Irana u događanjima u regiji.

Turska veoma rano stupa u kontakt s Iranom, kada je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu telefonski razgovarao s iranskim kolegom Javadom Zarifom još drugog dana protesta, a zatim nastavljaju telefonski komunicirati i tokom sljedećih dana. Ministarstvo vanjskih poslova Turske izdalo je pismeno saopćenje 2. januara. Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Republike Turske, nazvao je iranskog kolegu Hassana Rouhanija sljedećeg dana, dok su brojni turski zvaničnici nastavili izdavati i zvanična saopćenja u vezi s događanjima u Iranu u proteklim danima.

Zvanični turski pristup prema susjedu Iranu u ovom slučaju može se sažeti u nekoliko glavnih tačaka, od kojih su najvažnije sljedeće: prvo, Turska brine o stabilnosti i društvenom miru Irana i zabrinuta je zbog razvoja događaja; drugo, podržava mirne demonstracije, uz potrebu izbjegavanja nasilja i provokacija; treće, žestoko se protivi bilo kakvim vanjskim intervencijama, imajući u vidu da je ono što se događa unutrašnja stvar Irana; četvrto, stabilnost Irana važna je njegovim susjedima, a posebno Turskoj; peto, pozitivna ocjena izjava Rouhanija i zvaničnog odnosa Irana generalno prema tim događajima.

‘Jasno da postoji vanjska intervencija’

Turske izjave nisu dolazile samo od vladajuće stanke i Vlade, s obzirom na to da je i Ozturk Yılmaz, potpredsjednik Narodne republikanske partije, najveće opozicijske stranke, izjavio da uzroci protesta nisu isključivo unutrašnji, već je “jasno da postoji vanjska intervencija” u tim dešavanjima. Dvije susjedne države, Turska i Iran, ponose se time što stoljećima dijele najstabilnije granice u regiji. Njihove bilateralne veze tokom proteklih stoljeća imale su plime i oseke, nadmetanja i saradnju, ali su utemeljene na međusobnom poštivanju suvereniteta i izbjegavanju direktnog sukoba.

Postoje jasni razlozi i faktori koji doprinose oblikovanju turskog stava prema protestnim okupljanjima, a prije svega je riječ o posvećenosti stabilnosti velike i utjecajne susjedne države, kao što je Iran, koji u posljednje vrijeme ima dobre odnose s Ankarom. Izgleda da je taj stav uveliko dosljedan turskom stavu prema arapskim revolucijama iz 2010. i 2011. godine, kad su na početku pozvali vlasti da uvaže zahtjeve naroda i obuzdaju društvenu srdžbu kako bi se spriječila eskalacija situacije i vanjske intervencije. Možda je to povezano i s filozofijom Partije pravde i razvoja, koja je svoje iskustvo izgradila na mekoj moći i dopunjavanju s prijateljskim i susjednim državama, kao i ekonomskoj saradnji s njima, što zahtijeva mir i stabilnost u regiji. Takav stav Turske, po prirodi stvari, odgovara skorašnjim demonstracijama i nepoznatom toku događaja.

Međutim, glavno opravdanje koje trenutno formira turski stav zabrinutost je zbog potencijalnog haosa u susjednoj i velikoj državi, poput Irana, te njegovih reperkusija na unutrašnje događaje u Turskoj, pogotovo ako se uzme u obzir da je Ankara svjedočila sličnom valu demonstracija u maju 2013. godine te da se još nije u potpunosti riješila posljedica propalog pokušaja vojnog udara iz ljeta 2016. godine. U državi je i dalje na snazi vanredno stanje u kontekstu nastavka borbe protiv paralelnog sistema, grupe imama Fethullaha Gulena, u državnim institucijama.

Ankara posvećuje veliku pažnju konstantno rastućoj saradnji s Teheranom zbog toga što turski pokušaji, sve do 2015. godine, da izgradi jak savez sa Saudijskom Arabijom, kao protivtežu iranskoj ekspanziji u regiji, nisu dali nikakve rezultate. To se počinje mijenjati nakon određenih dešavanja u regiji, od kojih se najviše ističu dvije krize nastale kao posljedica blokade Katara i referenduma u Iračkom Kurdistanu te dinamičan razvoj događaja u Siriji. Pojavili su se brojni znakovi i indicije o suprotstavljanju interesa i nastojanja Ankare i Rijada, što se odrazilo na tursko-iransko približavanje, za razliku od ose koju predvodi Saudijska Arabija. Turska to, naravno, nije činila javno, zbog jasne posvećenosti tome da se izbjegne neprijateljstvo s Rijadom i zadrži čvrsti odnosi s njime.

Međunarodna zajednica i ‘dvostruki aršini’

Zatim, tu je i rizik od kurdskog pitanja u regiji, konkretno za Tursku, u slučaju da se situacija pogorša i pretvori u haos, te oslabi sposobnost Vlade Irana da kontrolira granice i periferiju države, što se opet bliži crvenim linijama kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti Turske. Naravno, postoji i tursko uvažavanje iranskog stava prema pokušaju vojnog prevrata, što Turska neće zaboraviti, osim toga što se Turska odveć često uzima za metu u okviru agresivnog narativa.

Ankaru u posljednje vrijeme muče napete relacije s tradicionalnim saveznicima u zapadnoj osi, odnosno Sjedinjenim Američkim Državama, državama Evropske unije i NATO-om. Stoga često povezuje mnoge krize s kojima se suočava s tim državama, kao i s različitim razvojem događanja na lokalnom i regionalnom planu, a demonstracije u Iranu nisu izuzetak od tog pravila. U zvaničnom turskom diskursu jasno se može vidjeti potpuno i nedvosmisleno odbijanje bilo kakvog stranog uplitanja u iransku krizu, kao i poziv međunarodnoj zajednici da se odrekne “dvostrukih aršina” u odnosu prema iranskim vlastima, kako je to spomenuo ministar vanjskih poslova Turske.

Cavusoglu je podsjetio na stav međunarodne zajednice prema vojnom prevratu u Egiptu, usporedivši to s izabranom Vladom u Teheranu, koja ne bi trebala “pasti izuzev na izborima”, ako to iranski narod želi. Također, ministrova procjena situacije aludira na mogućnost vanjske intervencije, ili, u najmanju ruku, na pokušaje da se događajima upravlja izvana, ali je izbjegao o tome decidno govoriti bez uvjerljivih dokaza za navedeno.

Jedan od pokazatelja turskih strahova od uloge vanjskog faktora na demonstracije je i direktan govor ministra vanjskih poslova, koji je izjavio da otvorenu i neposrednu podršku demonstracijama u Iranu daju isključivo američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, čelnici dvije države s kojima su odnosi krajnje zategnuti tokom posljednjih sedmica nakon Trumpove odluke o Jerusalemu.

Da se ne pretvori u Siriju

Mediji bliski vladajućem AKP-u sve više potenciraju pitanje agresivnog narativa, gdje se veoma često mogu pronaći poređenja aktualnih dešavanja u Iranu s događajima iz Gezi parka 2013. godine, koji su počeli kao protesti zbog nekoliko posječenih stabala na poznatom istanbulskom trgu Taksim. Potom su prerasli u masovne demonstracije, praćene haosom i nasiljem. Ankara je tada optužila pojedine države da podržavaju takva događanja i miješaju se kako bi ih produžile i dodatno rasplamsale.

“Priča je o Rouhaniju, ali se misli na Erdogana” naslov je pojedinih vijesti i karikatura u nekim od turskih medija. Većina analiza i članaka povezala je događaje u Iranu s dinamičnim razvojem događanja u regiji i svijetu, počevši od blokade Katara, pa sve do pitanja Jerusalema, nadmetanja SAD-a i Kine, neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj, unutrašnje situacije u Saudijskoj Arabiji, pa sve do toka sirijske krize.

U konačnici, Turska je, izgleda, zabrinuta zbog demonstracija koje su počele spontano, izazvane ekonomskim ciljevima, a potom se pretvorile u proteste s političkim parolama usmjerenim protiv Vlade ili režima. Čini se da Turska računa na sposobnost teheranske Vlade da se iznese s njima na mudar i miran način, kojim bi se demonstracije stavile pod kontrolu te spriječilo da se “Iran pretvori u novu Siriju”. Stabilnost Turske vezana je za stabilnost Irana. Ankara se ne može suočiti s rastućom nestabilnošću u velikoj susjednoj državi kao što je Iran, jer bi se to moglo odraziti na regiju, ali i na unutrašnjost Turske, gdje se provode pripreme za uvođenje predsjedničkog sistema nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora krajem 2019. godine.

Čini se da je Turska, prema mišljenju nekih analitičara, izvukla pouku i poruku iz posljednjih sedam godina, posebno kad je riječ o Siriji. To ju je stavilo na stranu stabilnosti, uprkos principijelnoj podršci pravu na mirne demonstracije, zbog čega pažljivo osluškuje odjek događaja i razvoj situacije u Iranu, s pogledom uprtim na unutrašnju scenu u Turskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera