Turska i EU: 25 godina zamajavanja

Proces prijema Turske u EU započeo je još dalekog 31. jula 1959. godine

Piše: Enver Ibrahimkadić

Uzme li se u obzir da je Turska 1959. godine podnijela zahtjev za prijem u EU, odnosno u Evropsku ekonomsku zajednicu, onda se može reći da su Turci doista strpljiv narod. Ja ne bih imao snage za toliko strpljenje”, kazao je predsjednik Češke Republike Vaclav Klaus, prilikom posjete Ankari početkom tekuće godine i dodao: “Ja sam, kao predsjednik vlade, januara 1996. godine proglasio kandidaturu za prijem u EU, a u maju 2004. prihvaćeni smo kao njen punopravni član. Prošli smo, dakle, kroz osmogodišnji proces, koji se nekima od nas činio veoma dug. Ja doista izražavam svoje veliko divljenje tom vašem strpljenju. Budite sigurni da će Češka Republika biti uz vas.” 

Da, sapunica zvana prijem Turske u EU započela je još dalekog 31. jula 1959. godine, kada je Turska podnijela zahtjev za pridruženo članstvo u tada Europskoj ekonomskoj zajednici.

Četiri godine poslije, 12. septembra 1963. godine, u Ankari je potpisan sporazum o savezu između Turske i Evropske ekonomske zajednice, koji ujedno predstavlja i pravnu osnovu odnosa dvaju strana. Dugi niz godina nakon tog sporazuma nije zabilježen nikakav napredak.

U periodu od 1999. do 2005. godine, 80% turske populacije je davalo potporu pristupanju Turske u EU, danas se taj procenat kreće jedva oko 50%. 

Nakon vojnog udara 12. septembra 1980. godine, članice Zajednice su, zbog narušenog demokratskog režima, zamrzle sve pregovore s Turskom. Takvo stanje potrajat će narednih šest godina, do 1986., odnosno do okupljanja Združenog Savjeta Turske – EEZ-a.

Neposredno nakon toga, 14. aprila 1987. godine, Turska, koja je željela ponovno oživjeti proces i čiju je vladu tada predvodio veliki vizionar i moderni reformator Turgut Özal, podnosi zahtjev za punopravno članstvo u Evropskoj zajednici. No, pregovori počinju tek 2005. godine, odnosno 18 godina poslije. 

Sada, na 25. godišnjicu datuma podnošenja zahtjeva, koji simbolizira krucijalnu prekretnicu u procesu turskog punopravnog učlanjenja u savez europskih zemalja, nemoguće je ne uočiti kako je – i u europskim zemljama, a isto tako i u Turskoj – sve manje onih koji na punopravno tursko članstvo gledaju blagonaklono.

Turci više ne vjeruju EU

Kada su ju 1999. godine lideri EU prihvatili kao “zemlju kandidata”, Turska je, nakon ubrzanog procesa reformi, 2005. godine otpočela sa svim pregovorima o pristupanju. I dok je, u periodu od 1999. do 2005. godine, 80% turske populacije davalo potporu pristupanju Turske u EU, danas se taj procenat kreće jedva oko 50%.

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju i činjenicu da velika većina žitelja galopirajuće ekonomske sile ne vjeruje u pouzdani i iskreni odnos EU prema Turskoj. Na čelu ključnih zemalja u procesu turske kandidature nalazi se Njemačka za koju se može reći da predstavlja lokomotivu Unije, a u kojoj živi približno 3 miliona turskih doseljenika.

Nakon procesa pregovora, koji su 2005. godine počeli uz podršku tadašnjeg njemačkog premijera Gerharda Schrodera, danas je uočljivo da se znatan broj članica EU, a ponajprije Njemačka i Francuska, protivi turskom pristupanju Uniji, ili da se to odloži za neki neodređeni datum.

Predsjednik Savjeta turskih udruženja u Njemačkoj Tacettin Yatkin kritizira odnos Njemačke prema Turskoj i podsjeća kako u EU već živi 5 miliona turskih državljana.

Nastupi aktualnog njemačkog premijera, gospođe Angele Merkel, koji počinju riječima: “Mi smo privrženi stavljenim potpisima, ali…” i koji neskriveno stavljaju do znanja kako je “EU zajednica kršćanskih vrijednosti i da stoga Turska nema mjesta u njoj!” i njeni prijedlozi o Turskoj s “specijalnim statusom” nedvojbeno upućuju na zaključak da – bez pristanka Njemačke – Turska nikada neće biti punopravni član EU.

Predsjednik Savjeta turskih udruženja u Njemačkoj Tacettin Yatkin kritizira odnos Njemačke prema Turskoj i podsjeća kako u EU već živi 5 miliona turskih državljana.

Glede rezultata obimnije ankete koju je 2010. proveo Centar za europska istraživanja pri Ankarskome sveučilištu (ATAUM), 32,8% turske populacije misli kako “Turska nikada neće biti primljena u EU”, a njih je 83,9% uvjerenja kako se EU prema Turskoj ne odnosi kredibilno i iskreno.

Prema stručnjaku za pitanja EU, službeniku ATAUM-a Erhanu Akdemiru, takvo stanje pokazuje da je “Tursko javno mnijenje i zbunjeno o pitanju EU, a isto tako i obuzeto osjećajem izdaje”.

Pojedine izjave europskih zvaničnika koji se protive turskoj kandidaturi odigrale su veliku ulogu u odnosu turske javnosti prema EU.

Stručnjak za pitanja EU Akdemir naglašava kako je, unatoč problemima koji su se javljali, proces pristupanja EU u posljednjih 10 godina Turskoj osigurao velike koristi kako s aspekta ekonomskog razvoja, tako i u kontekstu demokratizacije.

Da bi postala punopravnom članicom EU, Turska u svoj sistem mora uvesti norme i standarde, naslovljene kao pravna stečevina.

“No, to nije dovoljno”, kaže Akdemir i dodaje: “I dalje se pred nama nalaze golemi problemi poput visokog izbornog praga od 10%, imunitet parlamentaraca, neovisnost i funkcionalnost sudstva, sloboda štampe i izražavanja.”

Bez posebnog utjecaja

Profesor na prestižnom, privatnom Bahčešehir sveučilištu u Istanbulu, prof. dr. Džengiz Aktar misli kako EU više nema nekog posebnog utjecaja na Tursku i da su reformski procesi u toj zemlji ponajprije vođeni unutarnjopolitičkim dinamikama: “Nažalost, Turska je sada sve dalje i dalje od EU. Ili, pak, polovično obavlja ono što se zahtijeva od nje. Ona više ne vodi računa o onom fiksnom meniju, odnosno o cjelokupnoj pravnoj stečevini EU”, kaže dr. Aktar.

Da bi postala punopravnom članicom EU, Turska u svoj sistem mora uvesti norme i standarde, naslovljene kao pravna stečevina i koje su navedene na preko 30 hiljada stranica i pod 35 različitih naslova – od zdravstva do školstva, od energije do vanjske politike.

Turska je, tijekom pregovaračkog procesa, do danas uspješno uskladila samo jedan od naslova iz pravne stečevine. Pregovori o 8 naslova odgođeni su zbog ciparskoga problema, a uz obrazloženje da predviđaju punopravno članstvo, Francuska blokira pokretanje pregovora oko pet naslova.

Dok je gotovo zamrzavanje procesa pregovora znatno umanjilo zanimanje turske javnosti za prijem u EU, dotle su, s druge strane, ekonomski uspjesi koje u posljednje vrijeme postiže Turska, te pretenciozni potezi u vanjskoj politici uzrokovali formiranje jedne sasvim nove percepcije u kontekstu EU.

“Budući da se otvara i prema drugim horizontima, može se, zapravo, reći da Turska sada živi u jednom sasvim novom periodu. Veoma samopouzadno. Štoviše, rekao bih i previše samopouzdano”, kazao je prof. Džengiz Aktar za Deutsche Welle i iznio slijedeću procjenu:

“Nema više one reformske odlučnosti da bi se to svidjelo Europi, ili da bi se ponovno oživjeli odnosi s Europom. Sve ono što se dešava u Turskoj sada je vođeno jedino i isključivo unutarnjom dinamikom. To treba vidjeti. Više EU nema efekat poluge, kao što je to bilo u periodu 2000. – 2005. godine. Nestao je taj efekt. Što god da se radi, vođeno je ovdašnjom dinamikom.”

Eurosarkazam je u tolikoj mjeri vidljiv i očit da se naprosto doima kao svojevrstan trend.

Profesor Aktar nastupa s tvrdnjom kako se, u turskoj javnosti vidljivi, euroskepticizam sada preobratio u nešto što bi se moglo nazvati eurosarkazmom:

“Ta je nova tendencija u apsolutnoj vezi s novostečenom samopouzdanošću. I sama vlada to, nažalost, povremeno potiče. Sve se češće u javnosti mogu čuti neuobičajeni, eurosarkastični komentari poput ‘Europa u teškoj situaciji’, ‘pomozimo Europi’, ‘ma, kakva Europa’… To se ne smije gubiti iz vida, ali ja još uvijek vjerujem kako, unatoč svemu, Turci misle da norme, standardi i principi Europske unije uopće nisu loši, da su to, naprotiv, korisni i vrijedni standardi za njihovu budućnost i budućnost njihove djece.”

Eurosarkazam je u tolikoj mjeri vidljiv i očit da se naprosto doima kao svojevrstan trend… Taj trend i kampanja imaju dvije osobenosti: jedna je ta da se onima koji se oštro protive EU, koji ju čak i ismijavaju, sada priključuju i visokopozicionirani zvaničnici, od predsjednika države do ministara. A druga je odlika ta što izjave protiv EU sada imaju stil poprilično drukčiji od ranijeg.

Najpozorniji s time u vezi jeste izraz “miserable”, odnosno “bijedan, jadan, ubog, mizeran…”, kojim je u jednom govoru u Londonu, prilikom posljednje posjete Engleskoj, predsjednik Abdullah Gul okvalificirao EU.

Nakon toga u Turskoj započinje trend prikazivanja EU kao organizacije koja se raspada i propada. Među onima koji djeluju vođeni tom idejom, ima i onih koji iznose konstataciju kako sve moćnija Turska više i nema potrebu za EU, koja je na rubu katastrofe. Kao uostalom i onih što koriste laskave formulacije poput: “Oni su bijedni, mi smo moćni!”

Ne treba pridavati osobitu pozornosti onima što su se oduvijek i sistematski protivili turskome uključenju u EU, ali je sasvim neuobičajeno što se takvo raspoloženje i stav širi i među državnim velikodostojnicima… A osobito je cijela javnost bila iznenađena terminom “miserable” što ga je za EU koristio predsjednik Gul, poznat po vanjskopolitičkom znanju i iskustvu, a koji u svojim istupima i saopćenjima inače koristi uravnoteženi i odmjereni jezik.

Ta je jedna riječ izazvala mnoštvo pitanja: Da li se to možda mijenja državna politika prema EU? Ako je već EU “bijedna” organizacija osuđena na propast, zašto onda Turska i dalje navaljuje da uđe u njen sastav? Je li se briše taj cilj i vizija? Ako je EU bijedna, zašto bi Turska – koja užurbanim korakom ide ka svijetloj budućnosti – pristupala u taj klub i zajedno s ostalima igrala “jadnike”? Ili je, pak, postrijedi pomijeranje strateške ose?

Svima upućenim u situaciju i dešavanja na relaciji Turska-EU vrlo dobro su poznati razlozi što su čak i umjerenog predsjednika Gula ponukali na ovakvu kvalifikaciju. Negativni stav koji o pitanju turskog punopravnog članstva već izvjesno vrijeme zauzimaju ponajprije Francuska i Njemačka, a potom i Austrija i Holandija, stvorili su atmosferu krajnjeg razočarenja, bijesa i ugasile sve nade i to ne samo među turskim žiteljima, već i među najvatrenijim zagovaračima pristupanja Uniji.

Ovakvo raspoloženje uveliko je pospješio i osjećaj kako su se “oni” najedanput našli u ozbiljnom socijalnom i ekonomskom metežu, a nasuprot tome “mi” sve više dolazimo u poziciju političke i ekonomske sile.

Izjave uperene protiv EU u izvjesnom su smislu izraz samopouzdanja, koje je nadomjestilo staru opresivnost. No, prekomjerno samopouzdanje izraženo kroz nipodaštavanje EU i korištenje neprimjerenih epiteta uz njeno ime neće imati nikakve koristi osim što će vizija EU u turskoj javnosti biti diskreditirana i što će osigurati novi materijal onima u EU što su anti-turski raspoloženi.

Sve navedeno se, naravno, ne može otrgnuti od dojma da se turska zvanična politika i vizija u kontekstu EU nije promijenila i da se nastojanja za punopravno članstvo odvijaju s istom odlučnošću i dinamikom. Zapravo, zvanična Ankara do danas nije dala nikakav signal koji bi upućivao na suprotno.

“Članice EU čine sve što je u njihovoj moći da nas ne prime. Mi, pak, činimo i činit ćemo sve što je u našoj moći da nas prime…”, rekao je proteklog vikenda premijer Recep Tayyip Erdogan novinaru Corriere Della Sera, potvrđujući kako Turska nije odustala od punopravnog članstva u EU.

Na istom je fonu i Egemen Bagiš, ministar za Europsku uniju i glavni pregovarač, koji kaže kako je članstvo u EU strateški cilj Turske i više od pola stoljeća sastavni dio državne politike.

“Mi nećemo odustati od naših strateških ciljeva samo zbog kratkovidnih i neodgovornih istupa nekih europskih političara”, izjavio je proteklog mjeseca za Deutsche Welle ministar Bagiš, očito aludirajući na pojedine europske političare poput Nicolasa Sarkozyja, sada već bivšeg predsjednika Francuske, i njemačke kancelarke Angele Merkel.

I EU na velikom gubitku

Na press-konferenciji koju je prije nekoliko mjeseci upriličio u Helsinkiju sa svojim domaćinom, finskim premijerom, gospođom Mari Kiviniemi, turski je premijer Recep Tayyip Erdogan bio dočekan s novinarskim pitanjem: “Kako teku pregovori za članstvo u EU i da li ste do sada doživjeli razočarenje?”, na koje je dao sljedeći odgovor: “Šta znači razočarenje? Među državama članicama EU nema one koja je 50 godina držana u čekaonici.

Kada sada u 27 država članica EU napravimo analizu u kontekstu zakonodavstva Europske unije, vidjet ćemo da je o pitanju demokracije, sloboda i ekonomije, većina njih daleko iza nas. Unatoč tome, političkim su odlukama, nažalost, te države primljene u Uniju. (…) Turska je zapravo država koja ima odliku mosta između islamskog svijeta i Zapada i mnogo je toga korisnoga što bi ona unijela u EU.”

Značaja Turske svjesni su i lideri država članica Unije, te zato niko od njih nema namjeru, a očito ni hrabrosti zalupiti vrata pred Turskom, tom najbrže rastućom ekonomijom u Europi i sve izražajnijim liderom u islamskome svijetu.

Čelnici EU dakle neće reći: “Tursku ne želimo vidjeti među nama kao punopravnu članicu!” A to znači da ne treba očekivati direktan i otvoreni odgovor na poziv koji je protekle godine, neposredno prije zvanične posjete Njemačkoj, uputio premijer Erdogan: “Ako Tursku ne želite vidjeti kao svog punopravnog člana, onda to otvoreno recite; zvanično to proglasite, da onda i mi znamo šta nam je činiti…” Stoga, svi europski lideri (pa čak i oni skloni ograničenim i neodgovornim istupima!) i svi čelnici EU su za “nastavak pregovora za pristupanje”, a ako postoji pitanje oko kojeg su Europljani suglasni, onda je to nedostatak luksuza da izgube Tursku, koja u trenutnoj konjunkturi, a osobito u regionalnim dešavanjima, dobija na značaju i poziciji.

Ni Turska, kao što je to slučaj s EU, ne želi pokidati veze i do sada se uvijek krajnje strpljivo i odlučno trudila da ne dođe do prekida u procesu pregovora. To je nalik kakvoj uzajamnoj igri: niti EU Turskoj otvoreno kaže “mi vas ne želimo”, a niti Turska Europskoj uniji “mi odustajemo od ovoga”.

Takvo je trenutno stanje, no na pomolu je do sada najopasnije zatezanje odnosa između EU i Turske. Ankara je najavila zamrzavanje odnosa s Bruxellesom ukoliko južni dio Cipra dobije mjesto presjedavajućeg EU, što je najavljeno za period od 1. jula do 31. decembra tekuće godine. “Doći će do ozbiljne krize u odnosima Turske s EU”, rekao je turski premijer i naglasio kako Turska ne može pregovarati s državom koju ne priznaje.

Izvor: Al Jazeera