Turska nakon napada u Ankari

Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u Turskoj ide u korist je duga (Reuters)

Piše: Muhamed Jusić

U posljednjih nekoliko godina Turska se našla u središtu brojnih svjetskih kriza. Ovaj geografski i civilizacijski most između Azije i Evrope se našao na prvoj liniji regionalnog i globalnog sukoba koji se prelama preko leđa prije svega nedužnih građana u susjednoj Siriji.

Nadalje, ona je jedina NATO-članica koja ima granicu sa tzv. Islamskom državom. Ona je ponijela i najveći teret izbjegličke krize. Na prvoj je liniji i sukoba između Zapada, odnoso NATO-a i Rusije. Oštrica tog sukoba se čak nakon ruske intervencije u Siriji i obaranja njihovog aviona u zračnom prostoru Turske, pomjerila sa Ukrajine. To je od nje načinilo ključnog globalnog igrača ali i metu. U takvom vrtlogu teško je sačuvati stabilnost bez koje nema ni ekonomskog, a ni bilo kojeg drugog prosperiteta.

Ali od svih sukoba koji se vode oko „turskog jorgana“, onaj sa terorističkom PKK je za Tursku najduži i možda najteži. Dokaz ovome je i posljednji teroristički napad koji se desio u srijedu (17.2.2016.) u Ankari. U napadu koji je izveden automobilom bombom u neposrednoj blizini zgrade Parlamenta i objekta vojnog štaba ubijeno je najmanje 28 osoba, a više desetaka ranjeno.

Turski sigurnosni zvaničnici navode kako postoje indicije da iza toga stoje kurdski ekstremisti iz Radničke partije Kurdistana- PKK (Partiya Karkeren Kurdistan) koju zemlje EU, NATO-a i SAD kao i Turska i brojne druge države u svijetu smatraju terorističkom.

U međuvremenu je premijer Turske Ahmet Davutoglu izjavio da su identificirani izvršioci napada i optužio Jedinice za narodnu zaštitu iz Sirije. Ove jedinice su vojno krilo PYD/YPG ili Democratic Union Party. YPG je sestrinska stranka, neki kažu produžena ruka, PKK u Siriji.

‘Jačanje terorista’

Napad u Ankari je ustvari pokazao zašto Turska insistira na tome da se borbom protiv ISIL-a ili režima predsjednika Bashara al-Assada ne smiju ojačati niti legitimirati organizacije koje i same nisu ništa manje sklone terorizmu. Iako su se PKK i YPG pokazali kao korisni vojnopolitički elementi u borbi protiv prije svega ISIL-a, ostaje činjenica da se radi o terorističkim organizacijama koje ne prezaju od napada u kojima će stradati nevini civili i koji nisu odustali od terorizma kao načina političke borbe.

Zapadni saveznici su u ovoj fazi očito spremni zatvoriti oči pred činjenicom da boreći se protiv jedne terorističke organizacije jačaju drugu. O Rusima da i ne govorimo. Dovoljan je apsurd da YPG podržavaju i Rusi i Amerikanci, odnosno Zapad, svaki zbog svojih razloga.

Prvi jer podržavaju režim u Damasku, drugi jer se na teritorijama koje kontrolišu suprotstavljaju ISIL-u. Pravdi na volju, i drugi su bili spremni na slične nemoralne kompromise sa principa kada se radilo o nekim elementima sirijske opozicije koji su se povezivali sa terorističkim organizacijama, poput recimo nekih elemenata i ogranaka Fronta Al Nusra.

Pitanje je sada koliko je ovakav odnos ne samo moralan, ako ima smisla u svom tom haosu i spominjati moral, nego i produktivan, odnosno kakve će posljedice imati ne samo na budućnost regiona nego i svijeta. Očito niko nije izvukao pouku iz nastanka Al-Qaide u sada već davnom afganistanskom ratu. Da li je uvijek naprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj?

Apsurdno je da kapitalistički Zapadi zaštitnik neoliberalnih oligarha oličen u liku predsjednika Putina podržavaju ekstremno ljevičarsku promarksističku PKK ili njen ogranak u Siriji okupljen oko YPG. Kada smo već kod apsurda, nedavno je u američkim medijima procurila priča o razočaranim pripadnicima američke radikalne desnice koji su otišli u Irak da „vode križarski rat protiv ISIL-a“.

Naravno, prateći zapadne medije stekli su sliku da su PKK dobri momci, prikaljeni gerilci i odlučili su se pridružiti njihovim jedinicama. Sada svi u čudu govore kako su otamo pobjegli „k'o opureni“ jer su ovi „crveni“. Vele, njima je veći neprijatelj zapadni kapitalizam nego ISIL.

‘Napadi na Kurde’

Malo je vjerovatno da su medijski izvještaji u kojima se napadi turske avijacije na položaje PKK u Iraku ili YPG u Siriji karakteriziraju kao „napadi na Kurde“ slučajnost. To je kao kada bi se o napadima saveznika na ISIL-ove položaje počelo izvještavati kao o napadima na muslimane.

Greška nije ništa manja, niti ništa manje pogrešno navodeća. Ni sukob Turske sa PKK-om nije sukob sa svim Kurdima, iako se tako pokušava predstaviti.

Bitno je posebno naglasiti da PKK i YPG nisu jedini predstavnici Kurda u tom dijelu svijeta. Bilo u Iraku, Siriji pa i u Turskoj postoje i druge političke, pa i vojne formacije Kurda na koje bi se moglo osloniti. Među Kurdima postoje i druge opcije koje ne opravdavaju terorizam. Turska je u više navrata pokazala spremnost da sarađuje sa vojskom iz iračkog Kurdistana, tzv. Peshmergama.

Ovako, bude li se definitivno dokazalo da iza napada u Ankari stoje YPG i njihova matična organizacija PKK, značiće to da je napad izvršila organizacija koju direktnim zračnim napadima podržava ne samo Rusija nego i Zapad. To će samo još više zakomplikovati ionako narušene međunarodne odnose u trenutku kada se postigao minimum saglasnosti globalnih centara moći oko brojnih otvorenih pitanja.

To znači da posljednji krvavi teroristički napad u Ankari, već šesti od prošlog ljeta, neće doprinijeti smirivanju stanja ne samo u uzavrelom svijetu nego ni prije svega u susjednoj Siriji u kojoj se humanitarna katastrofa samo produbljuje.

Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u Turskoj ide u korist je duga, ali dugoročno zbog njenog geostrateškog položaja to sigurno nikome neće donijeti dobro. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera