Turska vizija i razvoj dešavanja u regiji

Stranka pravde i razvoja (AKP) naslijedila je 2002. godine državu u kompleksnoj i složenoj političkoj i ekonomskoj krizi (Arhiva)

Govoreći pred parlamentarnim blokom svoje stranke prije nekoliko dana, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je rekao da “dešavanja u regionu nisu slučajna, već da je u pitanju scenarij koji će odrediti oblik i sudbinu regiona u narednom stoljeću”.

Veoma kratka rečenica, ali dubokog i sadržajnog značenja, koja gotovo sumira tursko viđenje brzih promjena u regionu u posljednje vrijeme.  

Preispitivanje politika

Stranka pravde i razvoja (AKP) naslijedila je 2002. godine državu u kompleksnoj i složenoj političkoj i ekonomskoj krizi. Zemlja je uglavnom bila zatvorena u sebe i tražila je svoje mjesto u svjetskom poretku koji je bio u nastajanju nakon završetka hladnog rata.  

AK partija je ušla u vanjsku politiku s jasnom vizijom u kojoj se pažnja usmjerava na neposredne susjede kako bi se osigurao odgovarajući regionalni i međunarodni položaj (strategijska dubina), riješile brojne krize sa susjednim državama u cilju osiguravanja aktivne i efikasne vanjske politike (nula problema) i oslonilo na princip dobiti za sve u ekonomskoj i trgovačkoj saradnji, te kulturnom i intelektualnom približavanju (meka moć).  

To su bile najvažnije teorije koje je iznio Ahmet Davutoglu, arhitekta turske vanjske politike dugi niz godina, u svom poznatom djelu ”Strategijska dubina”. Tokom prvih devet godina vladavine AK partije Turska je ostvarila značajan iskorak u svojoj vanjskoj politici i dobro je prihvaćena od javnosti i zvaničnih krugova u regionu, kao i od dvije istaknute ose u to vrijeme: ose “otpor” i ”umjerenosti”.    

Međutim, arapske revolucije, koje su došle u momentu kada je Turska bila na vrhuncu ostvarivanja uspjeha na unutrašnjem planu i dobijanja regionalnog i međunarodnog statusa, nagnale su ovu državu da se odrekne opreznosti i krene usvajati aktivnu politiku koja je polagala nade u promjene u regionu, što je uvelo ovu državu u široke okvire polarizacije na tom prostoru.  

Još od 2015. godine vanjska politika Ankare potčinjena je procesu reevaluacije i preorijentacije, i to zbog više razloga i faktora. Među najvažnijim su promjene u regionu i vanjski pritisci na ovu državu, napetost u njenim odnosima sa Evropom i SAD-om, unutrašnji planovi za vršenje pritiska koji su kulminirali neuspjelim vojnim udarom u ljeto 2016. godine.  

Kao rezultat političkog preispitivanja, Turska se okreće prevazilaženju sporova sa pojedinim državama, izgradnji regionalnih i međunarodnih partnerstava poput razumijevanja i saradnje sa Rusijom, Iranom i Katarom, kao i kombiniranju čvrste i meke moć, što se očituje u povećanju domaće vojne proizvodnje, izgradnji vojnih baza u Kataru i Somaliji te sprovođenju vojnih operacija izvan granica države (Štit Eufrata).  

Pokušaji uvlačenja u regionalna pitanja

U proteklih nekoliko godina tursku vanjsku politiku je karakterizirao izraziti oprez i zabrinutost. U Ankari je vladao strah da će država biti ”uvučena” u pitanja regiona mimo svoje volje, o čemu su otvoreno govorili i brojni turski zvaničnici u to vrijeme. Možda je to jedan i od najvažnijih razloga sporog i suzdržanog odnosa Ankare prema različitim dešavanjima u regionu, a naročito u Siriji, zbog čega je propustila brojne prilike za intervenciju i ostvarivanje utjecaja. 

Turska je pratila kako se arapske revolucije pretvaraju u regionalne i međunarodne sukobe uz lokalne instrumente, odnosno u posredničke ratove prema sistematskom i progresivnom planu u kojem je sudjelovalo više snaga. To je ojačalo želju Turske da izbjegne uvlačenje u sukob s nepredvidivim posljedicama, konkretno u Siriji i Iraku, pogotovo ako se uzme u obzir da nije imala efikasne instrumente te da se oslanjala isključivo na meku moć, zaokupljena izazovima, krizama i pritiscima na unutrašnjem i vanjskom planu.

Historija je uvijek prisutna u umu turskih donositelja odluka i stalno ih vraća na sporazum Sykes-Picot koji je odredio granice nekih država u regionu. Međunarodne sile pokušavaju oživjeti ovaj sporazum na njegovu stogodišnjicu kroz dijeljenje već podijeljenog i dalje fragmentiranje izrazito fragmentiranih teritorija. Turska je svjesna da podjela Sirije i Iraka danas predstavlja uvod u njenu podjelu u budućnosti. Ključ za to predstavlja kurdsko prisustvo u regionu u čije su se osjetljivo pitanje umiješale međunarodne sile, što je bio alarm za Ankaru.   

Prema turskom pristupu, osnivanje države i državice na temelju etničke pripadnosti, na sjeveru Sirije ili Iraka, izazvat će haos i međusobne sukobe na nacionalnoj osnovi, pogotovo ako ovaj projekt bude vodila Stranka demokratske unije (PYD), sirijski ogranak Kurdistanske radničke stranke (PKK). Prema tome, ovo pitanje se tiče turske nacionalne sigurnosti i to je unutrašnja stvar Turske prije svega.  

Izgleda da je neuspješni pokušaj vojnog udara i ekspanzija kurdskog projekta na južnim granicama Turske navela ovu državu da se odrekne opreznosti i započne s politikom inicijative. O tome govori operacija ”Štit Eufrata”, sporazumi sa Rusijom, pregovori u Astani i trilateralni okvir pod čijim se pokroviteljstvom odvijaju ovi pregovori.

Način na koji Ankara danas gleda na dinamični razvoj dešavanja je bez presedana, s obzirom na to da se radi o krizama koje su međusobno povezane i pažljivo isplanirane zbog poznatih ciljeva, te da se one ne dešavaju slučajno, kao što je to naglasio turski predsjednik. U Turskoj se desio neuspjeli pokušaj vojnog udara, nakon toga blokada Katara, referendum u Iračkom Kurdistanu, dešavanja u Saudijskoj Arabiji i Zaljevu, sektaške i vjerske napetosti, pored brzog razvoja događaja u Siriji i Iraku. 

Ono što je zajedničko za sve ove krize jeste činjenica da se radi o lokalnim/međusobnim sukobima koje su potakle, podržale ili isplanirale vanjske sile koje žele zapaliti kompletan region ili ga opteretiti unutrašnjim konfliktima nulte sume koji će dovesti do masovne destrukcije, kako to vidi Ankara. Druga zajednička karakteristika ovih različitih dešavanja u regionu, sa turskog stanovišta, jeste to da je i Turska postala njihova meta i da se nastoji ugroziti njena sigurnost, na način da se pokušava oslabiti, uvući u ova dešavanja, vrše se pritisci na nju i planira njena podjela.

Među dokazima ili indicijama koje ukazuju na navedeno može se spomenuti i to da se ovakva dešavanja u regionu javljaju u vrijeme kada Turska počinje voditi vanjsku politiku koja je samostalna, fleksibilna i uravnotežena koliko god je to moguće, što je bio i jedan od najznačajnijih razloga za zaoštravanje veze s njenim tradicionalnim zapadnim saveznicima u Evropi i SAD-u.

Vizija budućnosti

Ovo je navelo Tursku da reevoluira svoju vanjsku politiku i poreda prioritete, a zatim se osloni na svoje vlastite snage što je više moguće, i izgradi partnerstva i dogovore sa pojedinim akterima uključenim u različita pitanja u regionu. Erdogan je kazao da ”Turska, možda po prvi put nakon rata za nezavisnost, ulazi u osjetljiv period vlastitom voljom”, kako je to precizirao ”a ne u skladu sa ulogom koja joj je bila predviđena u ranije pripremljenim scenarijima”.     

Vezano za Siriju, Ankara je odredila tri prioriteta: okončati sukob postizanjem rješenja koje će biti prihvatljivo za sve strane kako bi se zaustavilo iscrpljivanje svih učesnika; spriječiti ostvarivanje ideje o uspostavljanju kurdske države; osigurati jedinstvo sirijske teritorije. Anakara radi na ostvarivanju ovih ciljeva kroz svoje odnose sa sirijskom opozicijom, kao garant mirovnih pregovora u Asatani i svojim direktnim prisustvom na sirijskoj teritoriji.    

S druge strane, Turski kompas se sve više usmjerava prema istoku, a nade se polažu u predsjednički sistem, koji će stupiti na snagu krajem 2019. godine, što bi trebalo da osigura jači politički sistem i donošenje ažurnijih i efektivnijih odluka koje se tiču pitanja vanjske politike.

Kombiniranje čvrste i meke moći dozvolilo je Turskoj da uspostavi svoje vojne baze u Iraku, Somaliji i Kataru. Baza u Kataru, nakon odluke turskog Parlamenta da pošalje svoje trupe u tu državu i drugih faktora koji su se dešavali, doprinijela je tome da se spriječi realizacija vojne operacije na samom početku zaljevske krize, što je kasnije postala opcija kojoj se veoma teško moglo pribjeći. 

Možda su inicijative i konfrontacije s organizacijama uvrštenim na listu terorističkih organizacija u Turskoj izvan granica ove države, a koje su pokretne iz predostrožnosti, postale jedan od temelja njene vanjske politike odnedavno, bez obzira da li se radilo o borbi protiv paralelne države (Gulenove grupe) ili konfrontacije sa borcima PKK-u na teritoriji Turske ili borbe protiv organizacije Islamska Država Iraka i Levanta (ISIL) i drugih izvan države.

Turska vizija budućnosti govori o potrebi da se očuva jedinstvo sirijske i iračke teritorije te poziva na zaustavljanje međusobnih sukoba u regionu. Također, teži postizanju sporazuma koji će joj pružiti dovoljno fleksibilnosti i više izbora, kao i kombiniranje čvrste s mekom moći i smanjiti pritisak istovremenih kriza na Tursku i njene odluke.   

Direktan utjecaj

Glavni faktor u svemu tome jeste da Turska više nije država koja ostaje po strani zatvorena u svoje probleme, već preuzima inicijativu u svoje ruke, djeluje brže i aktivnije nego ikad prije. Uključuje se u različita pitanja u regionu bez obzira da li se ona dešavala daleko ili u neposrednoj blizini Turske. Na pojedina dešavanja utječe direktno, kao što je slučaj u Siriji i Iraku, ili indirektno preko svojih saveznika i prijatelja, kao u Kataru. To znači da Turska više neće biti daleko od bilo kakvog radikalnog razvoja događaja ili opasnosti koje mogu proizaći iz ovih pitanja. 

Turska smatra da su historijski događaji rijeka čiji je tok nemoguće zaustaviti. Prema tome, potrebno je stalno prilagođavati taktike u skladu sa zahtjevima vremena i interakciji drugih aktera. Takav turski pragmatizam je dao svoj doprinos kontinuitetu iskustva AK partije, bez obzira na nagomilane izazove. Turska smatra da ovom vizijom štiti svoje interese i sprječava da država postane meta kojoj će biti nanesena šteta u regionu.  

Uprkos pritiscima koji se vrše na Tursku i gubitaka koje je imala i može imati, ova država na sve to gleda kao na sastavni dio ”Drugog rata za nezavisnost”, kako ga naziva AK partija, stoga će Ankara svim svojim neprijateljima i protivnicima uzvratiti dvostrukom mjerom. 

Možda je upravo na to i mislio turski predsjednik Erdogan u svom govoru u kojem je spomenuo poznate riječi Mehmed-paše Sokolovića kako je ono što su neprijatelji osmanske države uradili, u jednom od ratova, bilo poput “brijanja brade”, dok je odgovor na to “otkidanje ruke”, te da će brada ponovo izrasti i to jača nego što je bila, što nije slučaj i sa rukom.    

Erdogan smatra da je javno i tajno uvođenje zabrana Turskoj i okovi koji joj se stalno nameću kroz dvostruke standarde u odnosu prema ovoj državi, jednako “brijanju brade”, dok se tursko razbijanje planova predviđenih za region može uporediti sa “otkidanjem ruke”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera