U Crnoj Gori se raspada i opozicija i vlast

Piše: Andrej Nikolaidis

U ponedjeljak, nakon sastanka Predsjedništva Socijaldemokratske partije Crne Gore, biće jasno da li će ta partija srušiti Vladu Mila Đukanovića i tako raskinuti partnerstvo sa Demokratskom partijom socijalista, dugo gotovo dvije decenije.

Opozicioni Dan u subotu je objavio da je SDP odluku već donio i da će stvar na Predsjedništvu biti samo formalizovana. Pozivajući se na, je li, dobro obaviještene izvore, Dan je izvijestio da je SDP odbio ponudu opozicije o takozvanoj „prelaznoj“ ili „vladi nacionalnog jedinstva“. SDP se pobrinuo da neizvjesnost traje do posljednjeg trena: ta partija je preko svog portparola Mirka Stanića požurila da demantuje pisanje Dana. Ne, saopštili su – nismo odbili ponudu, a nismo je ni prihvatili.

To se zove smisao za dramaturgiju.

Oni koji prate crnogorsku političku scenu (jeste bizaran hobi, ali šta ćete, svašta ljudi rade: neko prati trke hrtova, neko posmatra ptice, a poneko frtalj vijeka čeka da padne Vlada Mila Đukanovića) sjetiće se da je isti komad, sa istim zapletom i akterima, igran i ljetos, nakon lokalnih izbora u Podgorici. Tada je opozicija SDP-u nudila koaliciju u glavnom gradu Crne Gore, što bi dovelo do pada Vlade i novih izbora, o čemu sam pisao za Al Jazeeru.

Bez dogovora

Nakon brojnih peripetija i obrta, opasnih za one sa srčanim smetnjama, SDP je odbio ponudu opozicije, a sa DPS-om dogovorio da probleme u funkcionisanju koalicije riješe aneksom koalicionog sporazuma. Kao kolateralna žrtva tog procesa, opoziciona Pozitivna Crna Gora se raspala.  

Od aneksa koalicionog sporazuma nije bilo ništa. SDP i DPS se, izgleda, ne mogu dogovoriti. U međuvremenu se raspala još jedna opoziciona partija, SNP Srđana Milića. Najbolje se, kako sam i predvidio u tekstu o izborima u Podgorici, ne osjeća ni Demokratski front, osovina opozicije. Partnerstvo između medijskog koncerna Vijesti i Demokratskog fronta je gotovo. Nebojša Medojević, Andrija Mandić i njihovi ljudi optužuju Vijesti da za račun vlasti razbijaju opoziciju. Vlast je, tvrde, tu uslugu platila otpisom preko 600.000 eura koje su Vijesti državi dužne za porez. Ističu kako medijski tajkuni osnivaju partije i svoje medije stavljaju u njihovu službu, zbog čega se Vijesti ne mogu smatrati nezavisnim medijem, nego partijskim glasilom. Ima smisla to što govore. Doduše, nisu imali zamjerke dok su to isto Vijesti činile za njihov i račun njihovog predsjedničkog kandidata, Miodraga Lekića.

U ovom trenutku, kao i nakon izbora u Podgorici, jedino što može spasiti opoziciju je – SDP, dakle vlast.

List je objavio mail Koče Pavlovića, prominentne figure u Frontu, u kojem on partijskim kolegama saopštava stav da Front treba novog lidera – da Miodraga Lekića treba nogirati i dovesti novog puppet-vođu. Pavlović je autentičnost maila demantovao sa mnogo buke i prijetnji – agresivno, no utoliko neuvjerljivije.

Miodrag Lekić za sada o tome nema stav. On, doduše, nema stav ni o članstvu Crne Gore u NATO-u, najvažnijem političkom pitanju države, zbog kojega se i dešava kompletna prekompozicija političke scene. Napokon, zašto bi i imao stav kada on samo glumi lidera – posve je jasno da su ključevi moći Fronta kod njegovih partija-konstituenata i njihovih lidera.

Alfred Hitchcock je, recimo, bio poznat po stavu da glumci ne smiju imati stav. Anegdota kaže da je glumici, koja mu je u pauzi snimanja prišla i pitala ga „Koja je moja motivacija u sljedećoj sceni?“ odgovorio: „Tvoja motivacija je tvoj honorar“.

U ovom trenutku, kao i nakon izbora u Podgorici, jedino što može spasiti opoziciju je – SDP, dakle vlast. Posvađana, usitnjena, uz najavu formiranja čak tri nove partije (jedna nastaje nakon raspada SNP-a, druga nakon raspada Pozitivne, treću, takozvanu „crnogorsku Sirizu“, osniva sindikalni aktivista Janko Vučinić), što garantuje rasipanje glasova, opozicija je već viđen gubitnik na sjedećim izborima, na koje će vladajuća koalicija, ne raspadne li se u međuvremenu i sama, izaći na krilima prijema države u NATO i ekonomskim benefitima početka rada na autoputu koji treba da spoji jug i sjever Crne Gore.

Bizarna ideja

SDP je, ujedno, i jedino što u ovom trenutku Đukanovićev DPS drži na vlasti. Zbog čega je jasno da je, ma kako da se razgovori o „prelaznoj vladi“ završe, istinski dobitnik SDP, koji je ponovo uvjerljivo demonstrirao svoju poziciju „tasa na vagi“. SDP je dokazao da ima praktično neograničen koalicioni potencijal. A upravo nedostatak koalicionog potencijala je ono što je, uprkos njegovoj ogromnoj snazi, Ahilova peta DPS-a. 

Da 2015. nije godina u kojoj Crna Gora treba dobiti pozivnicu za NATO, što je strateški cilj i SDP-a i DPS-a, vladajuća koalicija bi se po svemu sudeći već raspala.

„Vlada nacionalnog jedinstva“ koju je predložila opozicija je po mnogo čemu bizarna ideja. Najprije – kakvog crnog jedinstva? Partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata su odbile ponudu opozicije. Odbio je i DPS, za koji glasa većina Crnogoraca. Vlada bez njih je vlada nacionalnih podjela, ne jedinstva. U pregovorima o „Vladi nacionalnog jedinstva“ učestvuju posvađane i razjedinjene opozicione partije, a uz to i partija koja još niti ne postoji. Pregovore o vladi sa SDP-om vodio je, između ostalog, i Žarko Rakčević, čiji Građanski pokret još nije ni osnovan. Ali će ga osnovati, časna pionirska.   

Ne raspada se, rekoh, samo opozicija, nego i vlast. Nakon parlamentarnih izbora 2012. bilo je jasno da će vladajuća koalicija morati poduzeti ozbiljne reforme i postići takozvane „opipljive“ rezultate u borbi protiv kriminala. Nije se desilo ni jedno ni drugo. Pregovori SDP-a sa opozicijom su aneks na aneks koalicionog sporazuma sa DPS-om koji nije postignut.

Da 2015. nije godina u kojoj Crna Gora treba dobiti pozivnicu za NATO, što je strateški cilj i SDP-a i DPS-a, vladajuća koalicija bi se po svemu sudeći već raspala. Koalicija DPS-a, SDP-a i partija manjinskih naroda ima većinu da odluku o pristupanju NATO-u usvoji u Parlamentu. Za to je potrebna prosta većina. Opozicija, pak, SDP-u nudi da se odluka o pristupanju NATO-u donese na referendumu. Ta odluka na referendumu ne može proći.

Ulaskom u NATO Crna Gora trajno izlazi iz zone uticaja Rusije i Srbije. Za Mandića i njegove to je game over. Zato Mandić oštri nacionalističku retoriku i najavljuje ulične proteste. Da dobije prelaznu vladu, a da se odluka o pristipanju NATO-u donese prostom većinom u Parlamentu – čak ni to Mandiću nije prihvatljivo. On ima posve druge prioritete: bilo prelaznom vladom, bilo destabilizacijom spriječiti ulazak države u NATO. Jer: zašto pričao „prelaznoj vladi“ sad, osim da bi ta vlada spriječila ulazak u NATO? Ako je „NATO sporedan“, kao što tvrdi Goran Danilović, hajde da uđemo u NATO, pa neka se onda pravi „prelazna vlada“? Svako onaj ko je mislio i građane ubjeđivao da je „demokratizacija, borba protiv kriminala, evropske integracije“ istinski cilj političko-akademsko-crkveno-obavještajne strukture čije su Mandić i Demokratski front političko krilo, notorni je politički idiot. 

Nisam Milan Tarot. Jedan je Tarot. Dobre su šanse da promašim onda kada se usudim predvidjeti ono što donosi sutra. Ali… Ako SDP odbije ponudu Fronta o „prelaznoj vladi“, šta četnički vojvoda Andrija Mandić da čini ne bi li napokon došao na vlast? Evo ovako: da se Mandić, ili odabrana ličnost iz njegovog političkog savjeta, svaki dan, trideset dana zaredom, maže jajetom po glavi. Noću da spava u Whitesnake majici, koju ne smije prati dok traje ritual. Trideset dana po čitav dan da sluša četničku himnu ”Twist the Knife (slowly)” od Napalm Death, glasno, i obavezno tri puta dnevno, svih trideset dana, da pročita komunistički Manifest. 

Učine li tako, imaju ozbiljne šanse da pobijede na izborima 2016. i da Andrija Mandić postane prvi demokratski izabrani premijer u Crnoj Gori, državi-članici NATO-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera