U grobu s mrtvima

Munira Fazlić iz Kozarca kod Prijedora više nema nikakvih iluzija u vezi s time je li njen suprug Mirsad Fazlić, bivši logoraš logora Trnopolje u istoimenom prijedorskom naselju, živ ili nije.

Gleda posmrtne ostatke, hrpe kostiju, među kojima su možda, barem se nada, i kosti njenog muža, izvađene iz jame, nepristupačne uvale duboke 300 metara u Korićanskim stijenama… Kao da se cijeli svijet rastresao i ponovno pao na nju.

“Dvadeset i pet godina živjeli smo u nadi i čekali da nađemo bilo koji dio tijela i da ga ukopamo, da imamo doći gdje na mezar. Ne želim da se previše nadam, da se ne bih ponovo razočarala, ali vjerujem da ću konačno pronaći kosti svoga muža…”

I Prijedorčanka Hajrija Rozanić u hrpama kostiju tražila je nadu. Tražila zeta. “Već dvadeset i pet godina tragamo za njim. Nestao je u logoru Trnopolje, probrali su ih, uveli u autobus i više ih nismo vidjeli”, teške joj se riječi otimale.

I Teufik Kulašić, bivši logoraš Trnopolja, došao je na Korićanske stijene. Prije 14 godina ukopao je samo tri kosti mlađeg brata, koji je ubijen kao 18-godišnjak.

“Nije jednostavno ovdje dolaziti, i to već 20 godina, i čuditi se svirepom zločinu. Ovi su ljudi, ove žrtve, ovdje su padali sa litice. Neki su padali živi, neki mrtvi. Tražili su spas, pa makar i na taj način pokušavali da se spase… Mene emocije vuku i sve se nadam da ću ugledati bratove kosti”, govori dok mu suze klize niz lice, “svi se nadamo da ćemo ovdje vidjeti kosti prijatelja i komšija. Oni su odvedeni između nas iz Trnopolja i oni su tu, a i mi koji smo ostali tada tamo sada smo tu, ali živi”.

Suzama nije odolio ni Amir-ef. Mahić. U to je vrijeme bio desetogodišnjak, ali su mu u moždane vijuge urezane patnje članova njegove porodice i komšija.

Suze i jecaji

Suze pritišću i profesora Muju Begića, rukovodioca Područnog odjeljenja Bosanska krajina Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

“Suze i jecaji svakog dana od 7. septembra, kada smo počeli ekshumaciju, pa sve dok nismo završili  26. septembra, prolamali su se podnožjem Korićanskih stijena, baš kao i prije 25 godina, kada je 21. avgusta 1992. godine 200 muškaraca iz logora Trnopolje ubijeno i bačeno u provaliju duboku 300 metara.”

Profesor već godinama prebire po kostima, masovnim grobnicama. Gotovo svakog dana je među njima – kostima, kojima će se, kako kaže, svako od nas pridružiti. I tako danima sastavlja komadiće nečijih života.

“Ali”, uzdah mu se otima, “nigdje nije bilo ovako, kao ovdje na Korićanskim stijenama. Ekshumirali smo 137 posmrtnih ostataka – ‘slučajeva’, kako to mi kažemo, među kojima je 86 lobanja. I jedan broj je ostataka dijelova lobanja. Grobnica je pri dnu padine u prirodnoj uvali, na nepristupačnom terenu, a žrtve su pokrivene velikom količinom kamenja. Zbog nepristupačnosti terena iskopavanje smo vršili isključivo ručno. Ubijeni su bacani s litice, a onda su na njih bačena eksplozivna sredstva, pa velike količine kamenja. Žrtve su premještane, skeleti izmiješani, zbog čega će biti otežan proces identifikacije. I zbog toga je ovo jedinstvena masovna grobnica u Bosni i Hercegovini, prava kamena grobnica. Sve to samo potvrđuje plansko prikrivanje zločina. Desetak je pripadnika tadašnje policije iz Prijedora premještalo, pa zatrpavalo tijela ubijenih.”

I zato srce boli profesora

“Kada ovo gledam, kada čujem jecaj i suze onih koji traže te kosti… kada znam koliko su skrivali ovu masovnu grobnicu, 25 godina šutjeli, pokušavali sakriti… Tek smo 20. jula ove godine uspjeli otkriti lokaciju, pa onda odugovlačenje sa početkom ekshumacije, pa…”

Srce boli profesora i zbog činjenice da je ovdje, na Korićanskim stijenama, od 2003. do 2013. godine ekshumacija vršena u pet navrata i utvrđen identitet 65 osoba, i to u ekshumacijama 2009. godine.

“Ali, i 37 identiteta žrtava koje su ekshumirane i koje nemaju koštanih uzoraka koje bismo mogli predati obiteljima da ih ukopaju, sahrane, jer su pronađene samo sitne kosti, koje su iskorištene za DNK analizu, tako da zapravo obiteljima nismo imali šta predati. Da barem sada pronađemo još poneku, pa da možemo obiteljima predati barem nekoliko kostiju, da ih sahrane… Ovo je specifična grobnica i zbog činjenice da su u njoj žrtve gotovo iz tri-četiri obitelji, pa je slobodno možemo nazvati obiteljskom.”

I tu je odgovor zašto profesor i najbliži mu saradnici Zlatan Ališić i Senadin Ramić, koji i sami tragaju za članovima svojih porodica, odolijevaju ovim uvjetima rada.

“Mi ne napuštamo, bez obzira na sve. Kada počnemo, samo gledamo njih, kosti. Samo nas one interesuju… Padne li mrak, mi ne vidimo taj mrak. Cijeli život gurneš ustranu. Mi iz ovog tima za sebe kažemo kako smo živi u grobu: kisnemo, mrznemo se, znojimo, umaramo. I nije lako mome srcu. Kako odgovoriti suzama kada su suzama natopljene sve te kosti oko nas, ovdje u ovom kamenjaru? Kako odoljeti činjenici da smo pronašli kosti jednog profesora, koga je ovdje ubio njegov učenik? Kako pričaju svjedoci, u trenucima egzekucije govorio mu je da ga ubija jer mu je jednom prilikom dao jedinicu. I platio je to ovaj prijedorski profesor. Pronašli smo ovdje i kosti Emira Fazlića, usvojenog kozaračkog mladića, čija je životna subina bila povod za film Halimin put i čija je majka, pomajka, prije umrla nego je dočekala to.”

Posao pun tuge

I nastavlja profesor, dok mu saradnici Zlatan i Senadin nevješto pripomažu: “Teško je opisati osjećaj kada nekome u svem njegovom bolu i tuzi omogućite da barem može ukopati svog najmilijeg. To je jedan od rijetkih svijetlih trenutaka posla koji obavljamo. Često mučnina, nevjerica, ali i odluka da se moramo suočiti sa svim poteškoćama koje posao ekshumacija i identifikacija nosi.”

Ipak, kaže: “Najteži posao su tzv. sekundarne grobnice, u koje su bila smještena tijela iskopana iz drugih masovnih grobnica radi skrivanja zločina, poput Tomašice u Prijedoru, najveće dosad otkrivene masovne grobnice, pa Jakarine kose. Rad na ekshumaciji u tim je grobnicama oduzimao najviše vremena”, pojašnjava dok se prisjeća prikupljanja ostataka tijela s temelja jedne od kuća u kojoj je porodica živa spaljena.

Pojašnjava zašto ga srce još boli: “Majke Bosanske krajine su istinski heroji, koji i danas preživljavaju strahote. Zamislite situaciju, a bilo ih je na desetke, stotine i ovdje na Korićanskim stijenama, kada članovi našeg tima moraju otići na vrata jedne majke i saopćiti joj da su pronađeni posmrtni ostaci njenog muža i petorice sinova.”

Slike Bola

Profesor Begić u sebi nosi mjeru odnosa profesionalizma i ljudskosti: svih ovih godina ni u jednu grobnicu nije ušao nespreman i radi do iznemoglosti, a opet je imao vremena i snage posvetiti se ljudima koji, prateći ga, idu tražiti vlastite porodice.

“To su teški momenti, mi smo tu da pomognemo. I mrtvima i njihovim obiteljima. Nije obrnuto.”

Krug svakog iskopavanja, kako profesor kaže, zatvara se kad preda posmrtne ostatke tijela žrtava u Centar za identifikaciju i obdukciju Šejkovača u Sanskom Mostu, kako je i ovog puta nakon završetka ekshumacija na Korićanskim stijenama. Sada u Šejkovači čeka članove porodica.

Čovjek čije vrijeme prolazi među onima koji su ga izgubili noći čuva za pisanje, naučni rad. Piše, proučava, prikuplja građu o stradanju u Bosni i Hercegovini. Dosad je objavio sedam knjiga, desetke naučnih radova, istraživanja, pripremio dokumentarne izložbe sa stotinjak masovnih grobnica i mjesta stradanja i o stradanjima.

Petnaestak je godina na čelu tima za ekshumacije Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu. I dalje ga jedino zanima način nastavka rada i pomaganja porodicama ubijenih i nestalih.

I vjeruje da će proces identifikacija žrtava ekshumiranih na Korićanskim stijenama biti završen i da će biti sahranjene na zajedničkoj dženazi u julu sljedeće godine u Prijedoru, ali i da će ekshumacija i identifikacija zvjerski ubijenih Prijedorčana jednog dana biti završene.

Izvor: Al Jazeera