U ime istorijskog neprijateljstva

Piše: Andrej Nikolaidis

Te je noći na stadionu Partizana bilo nemoguće ne uvidjeti smisao istorije za ironiju. Svi ćemo se lako sjetiti stotina, hiljada viceva o Albancima, koji su ih, svi do jednoga, prikazivali kao neobrazovane, glupe, primitivne, one koji šegaju drva, mijese kifle i prodaju košpice dok ostali naši narodi i narodnosti ostvaruju podvige na kojima im zavidi čitava planeta. Brižljivo stvarani stereotip o Albancima na kraju je lapidarno izrekao “nobelovac” Dobrica Ćosić, kada je poručio kako su “Albanci talog Balkana”.

Te noći zastavu Velike Albanije na stadion Partizana nije unio Albanac-pekar, jedan od onih čije će radnje sutradan spaliti u Vojvodini, niti fizički radnik, niti tihi prodavac boze i košpica koji je, kao, smiješan jer umjesto “L” govori “Lj”. Zastavu je unijela nimalo primitivna, štaviše visokotehnološka spravica, takozvani dron, koja je bez poteškoća zaobišla svu silu obezbjeđenja koje je država Srbija postavila na i oko stadiona.

Ta je činjenica bacila sjenu i na beogradsku dugo pripremanu vojnu paradu u čast ruskog tiranina. Teško je biti impresioniran svom silom pokazanog oružja, kada ono noć prije nije moglo spriječiti najomraženijeg neprijatelja da nad Beogradom razvije svoju zastavu.

Srpski je igrač zgrabio zastavu Velike Albanije, albanski su se igrači bacili na njega da mu je oduzmu, baš kao da im je ukrao novčanik, onda je na teren uletjela bijesna publika koja je ionako samo čekala povod da udari po Albancima, sad kad su im pri ruci. Poslije se sve pretvorilo u priču po tome ko je kriv i ko je prvi počeo.

Sljedeći put Srbi će prefintati Albance

Drugo je ovdje poenta. Ako su neki Albanci radosni jer misle da su prefintali Srbe, nema razloga za slavlje: radost će im prisjesti, sljedeći će put Srbi prefintati njih. Pa onda opet sve ukrug, u ime istorijskog neprijateljstva, do kraja vremena… U sukobu nacionalizama nema pobjednika. Nacionalizam je kao ebola: na koncu, potpuno je svejedno ko je prvi počeo, stvar se nezaustavljivo širi. Zaraženi će i sam zaraziti. Na koncu, sve se svede na to da je kod nacionalizma, kao i kod ebole, smrtnost visoka.

Ne dođe li zbog ‘fudbalskog rata’ do dugo pripremanog susreta Vučića i Rame, sve će se nastaviti odmah, i čitav će region biti na gubitku.

Albanski premijer Edi Rama nakon utakmice izjavio je kako je “ponosan što su crveno-crni [albanski tim] pobijedili u fudbalskom ratu”. Istovremeno, “žao mu je što su susjedi [Srbi] poslali ružnu sliku u svijet”. Ni njegovi građani nisu poslali osobito lijepu “sliku u svijet” onda kada su, nakon utakmice u Beogradu, napali grčku manjinu kod Gjirokastre. No, to je neka druga priča.   

Pomenuti “fudbalski rat” završio je kao svi ratovi na Balkanu. Bez golova, neriješeno. Ovdje ionako nikada nema jasnog pobjednika. I uvijek su u opticaju više od jedne istorijske istine o tome ko je prvi počeo. A sigurno je samo jedno, da na kraju svakog rata stoji: nastaviće se.

Ne dođe li zbog “fudbalskog rata” do dugo pripremanog susreta Vučića i Rame, sve će se nastaviti odmah, i čitav će region biti na gubitku.

Projekti koji mogu jedino propasti

Nije pitanje postoji li albanski nacionalizam. Naravno da postoji. I nije pitanje postoji li ideja Velike Albanije – da, očito. Velika Albanija je manje-više isti koncept kao zloglasni projekt Velike Srbije – “svi Srbi/Albanci u jednoj etničkoj državi” – zbog kojeg je Balkan gorio prije dvije decenije. Kao što je propao projekat Velike Srbije, i projekat Velike Albanije može jedino propasti.

Postoji, međutim, i razlika. Država Albanija je više puta istakla kako Velika Albanija nije politika te zemlje. Država Albanija za sada ne čini ništa što je prijetnja teritorijalnom integritetu susjeda. Država Srbija je, naprotiv, učinila sve što je mogla ne bi li otcijepila i sebi pripojila dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Prema Wikipediji, koja navodi Gallup Balkan Monitor 2010 Report, “ideju Velike Albanije podržava 63 posto Albanaca u Albaniji, 81 posto na Kosovu i 53 posto u Makedoniji, iako isti izvještaj navodi da većina Albanaca misli da do stvaranja te države nikada neće doći”. 

Albance za iredentizam sumnjiče od 1945. naovamo, a ni u prvoj Jugoslaviji nije bilo drugačije. I evo još nisu učinili ono za što ih se neprekidno sumnjiči, evo je Ulcinj još u Crnoj Gori.

Jedan od lidera crnogorske opozicije, Nebojša Medojević, međutim, bolje od Gallupa zna šta Albanci misle i osjećaju. On je zavirio u njihove umove i srca pa srezao ovako: “Albanci su ujedinjeni oko projekta Velike Albanije. Imaju ozbiljnu podršku dijaspore, sjajne odnose sa SAD i napreduju ka EU. Rad na duge staze”.

Medojević ne kaže “neki Albanci” ili “dio albanske političke i intelektualne elite” želi Veliku Albaniju. On kaže kako su svi Albanci “ujedinjeni” oko tog projekta. Time je taj čovjek, praktično, rekao kako čitava albanska manjina u Crnoj Gori na duge staze radi protiv države u kojoj živi, sa namjerom da djelove te države pripoji Albaniji.

To su opasne, zapaljive teze. I svakako nisu nove. Albance za iredentizam sumnjiče od 1945. naovamo, a ni u prvoj Jugoslaviji nije bilo drugačije. I evo još nisu učinili ono za što ih se neprekidno sumnjiči, evo je Ulcinj još u Crnoj Gori.

Budući da su nam to prijatelji, kumovi i susjedi, ne bi li bilo elementarno fer prestati Albance sumnjičiti da su prikriveni neprijatelji? Šta misliš, većinska Crna Goro? Da se nikada više ne desi da neko, kao što je učinio toaletoid Informer, uvrijedi čitav jedan narod sa naslovnicom na kojoj piše “Šiptarska svinjarija”.

Neraskidiva veza nacionalizma i paranoje

Ali nacionalizam je uvijek neraskidivo povezan sa paranojom. Nacionalista ovako misli: neprijatelj uvijek sanja podmukle snove. Čak i kada se čini da je pitom kao jagnje, neprijatelj drži nož iza leđa. Zato neprijatelja treba preventivno zaklati. Da on ne bi nas.

Paranoja je jedno od tajnih imena svakog nacionalizma. Sad dolazi dio koji se nacionalistima neće svidjeti. Još od Freuda, od njegove analize slučaja Šreber, znamo da postoji bliska veza između paranoje i potisnute pasivne homoseksualnosti. Mislite o tome, dragi nacionalisti. Ili još bolje, čitajte o tome.

Ako podržavaš ideju Velike Albanije, nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv Velike Srbije.

Za kraj, nešto što bi moralo biti očigledno svima koji su podigli nacionalističke tenzije zbog utakmice u Beogradu.

Ako se nisi pobunio protiv parola “Nož, žica, Srebrenica”, “Oj Sjenice, nova Srebrenice, oj Pazaru, novi Vukovaru” i “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”, nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv drona sa zastavom Velike Albanije.

Ako podržavaš ideju Velike Albanije, nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv Velike Srbije.

Da bi uvjerljivo kritkovao tuđi nacionalizam, moraš najprije iskreno kritikovati nacionalizam vlastite zajednice.

Sve drugo, svaka druga uvrijeđenost zbog tuđeg nacionalizma, nacionalizam je sâm.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera