U opštini Istočni Mostar: ‘Sad će asfalt, samo što nije’

Piše: Vedrana Maglajlija

“Oprostite, kuda se ide za Istočni Mostar?”, pitamo stanovnike Bijelog Polja, opštine prije Mostara, koji svi jednako odgovaraju – “samo idite prema gradu”.

Na opasku da ne pitamo za dio Mostara, nego opštinu nastalu poslije rata i selo Zijemlje, svi se iznenada prisjećaju da to mjesto zaista postoji i upućuju nas na put koji ide preko brda, za Rujište, na 1.500 metara nadmorske visine.

Nakon pola sata vožnje asfaltiranim putem, ukazuje se makadam, sa svih strana zarastao u šipražje te putokazi za Zijemlje.

Poslije sedam kilometara teškog zaobilaženja sa kombijima i autima natrpanim odsječenim balvanima i drvima, iznenada opet asfalt kroz selo na visoravni, okruženo planinom Velež, šumom i visokim travama. Centar opštine Istočni Mostar, u ratu nazvane Srpski Mostar.

Nastala prekrajanjima u sklopu Dejtonskog sporazuma pripala je bh. entitetu Republika Srpska, iako su sela prije rata bila dio grada Mostara.

“Bili u Mostaru kad je bilo sreće, dok nas đavoli nisu zavadili, u jade nas naćerali, ostavili djecu bez posla, sad nit iđu u školu, nit rade”, govori nam baka Fima, koju smo sreli kako bere lješnjake pored puta.

Dok se oslanja na štap, sa kesom u drugoj ruci i psom koji je uporno slijedi, objašnjava da joj djeca i unuci žive u Nevesinju, u RS-u, udaljenom 70 kilometara do kojeg se također putuje velikim dijelom makadamskim putem.

“Ako ko ima auto, autobusa nema ovdje. Ni doktora, ni škole, ni prodavnice. Samo ova polja i šume”, kaže i pokazuje nam gdje je centar opštine, na mjestu gdje je nekada bila škola.

“To je otvorio Džemal Bijedić. Dobar čovjek, da je barem više takvih danas.”

“I stavite mi da se zovem Fima, ne Fina”, smije se i odlazi prema svojoj kući u kojoj živi sama, oslanjajući se na štap.

‘Da dođe Slovenac, rek’o bi ođe žive divlji ljudi’

Nakon nje pustoš. Uporno pokušavamo pronaći nekog stanovnika sela te odlazimo do obnovljene zgrade Opštine, uz koju stoji nekadašnja škola, urušena i propala.

Iako je podne i radni dan, Opština je zaključana i u njoj nema nikoga. Preko puta groblje i mala pravoslavna crkva, također zaključana, ispred koje stoji i nekoliko stećaka.

Osim vjetra, ništa se ne čuje, pa selo iznad kojeg prelijeću jastrebovi, izgleda potpuno nestvarno. U upornoj potrazi za stanovnicima, napokon nailazimo na seljaka koji okopava krompir.

“Imamo jednog komšiju, svaki dan viče: ‘Sad će asfalt, samo što nije’”, kroz šalu nam dobacuje, predstavljajući se – 75-godišnji Alaga Antelj.

“Ja ti živim k'o vuk pustinjak, ništa ovdje nema. Dođu ovi iz opštine i načelnik jednom mjesečno, dođu ovdje i održe nekakav sastanak. Kakav opština, nema tu opštine, samo fina zgrada, fina donacija, umjesto da nama daju. Koliko dižu para mogli su nam put asfaltirati.”

Dok s njim razgovaramo, primjećujemo mali kamion kojeg vozi dječak uz pratnju muškarca. Iza poredani balvani.

“Narod se pati i radi ovdje po ovoj šumetini. Svako siječe šta hoće, nema tu kontrole. Da dođe neki Slovenac, rek’o bi ođe žive divlji ljudi”, ogorčeno kaže Alaga, dodajući da nema djece jer nema ni autobusa da idu u školu.

Na pitanje koliko ljudi zaista živi u opštini Istočni Mostar i koja sela joj pripadaju ne zna tačan odgovor, ali nam nudi da nas odvede do nekih od svojih komšija koji su ostali u selu.

Pokretna prodavnica iz Nevesinja

Marko Antelj nas ljubazno dočekuje ispred svoje kuće gdje ima 50 ovaca. On i supruga Dana u braku su, kaže, skoro 50 godina, i žive u Zijemlju, koje je, dodaje, nakada vidjelo bolja vremena.

“Tito kad je bio svako je imao rahatluka, i veselja, i posla. Nema brda ovdje da nisam spavo’ sam, a sad ne smiješ ni u kući spavati. Nije bilo ni Mate, ni Muje, ni Đure da nije bio tu, sad nema naroda, nema autobusa da odem u Nevesinje da dignem penziju. Ovdje su muslimanke i pravoslavke čuvale ovce zajedno, pjevale”, prisjeća se.

“A danas, ovim političarima što bolje, nama gore. Da ja sutra ne smijem doći u Sarajevo, ili neko u Mostar…”

“Ma ko te pita više, možeš gdje hoćeš. Pusti sad prošlost”, dobacuje mu Dana, dok domaćinski priprema kafu, iako je u selu nestalo struje.

Načelnik: Kroz opštinu napraviti put Nevesinje-Sarajevo

“Ako je 300 birača, moje mišljenje je da u opštini živi nekih 400 stanovnika do 500, na 90 kilometara kvadratnih, u tri sela”, kaže načelnik opštine Istočni Mostar Radovan Palavestra s kojim smo razgovarali telefonski.

Dodaje da je za vrijeme njegovog mandata od osam godina, za koji se neće opet kandidovati, popravljeno 60 do 70 povratničkih kuća.

“Dosta ljudi je bilo interno raseljeno, jer je to bilo 70 posto mostarsko-nevesinjsko ratišta. Uništena je infrastruktura, a mi smo uveli struju, mobilnu telefoniju, uradili vodovod, asfaltirali dio puteva.”

Kako kaže uradio je projekat asfaltiranja svih puteva, ali, dodaje, nije bilo novca da se to provede – niti od FBiH niti od RS-a.

“Da se uradi taj put, mogao bi ići autobus iz Zijemlja do Mostara i Nevesinja, a spojilo bi se Nevesinje i Sarajevo. Ne bi više bilo 175 kilometara na toj relaciji, nego 106 kilometara.”

Prema njegovim riječima, postoji problem pasivne registracije, jer ljudi žive u toj opštini, a imaju lične karte u Mostaru – zbog donacija za popravku kuća i posla. Stanovnici se, dodaje, bave uglavnom stočarstvom i poljoprivredom, a veliki potencijal su šume, kamen, te vjetroenergija i solarna energija.

Dok prepričavaju kako su prije nekoliko godina tu buktali požari, koje su, dodaju, sami gasili, jer nikoga nije bilo briga, pokušavaju ustanoviti koliko selo ima stanovnika. Do 44 – usaglašavaju se.

Namirnice, kažu,  nabavljaju u pokretnoj prodavnici.

“Dođe kombi iz Nevesinja svakih 15 dana, svašta nabaci, zna šta treba narodu, ali je malo skuplji nego u pravoj prodavnici.”

Ipak, slažu se, najveći problem su im liječnici, jer su u godinama, a za sve probleme moraju ići u Nevesinje.

“Ima mala ambulanta u opštini, prije su dolazili doktori, sad niko ne dolazi, možda će pred izbore. Nit’ ima zub ko da ti izvadi, moraš ići u Nevesinje”, kaže Alaga, utvrđujući da “nema ni popa, ni hodže, ni naroda”.

“Otišlo sve u Srbiju, Crnu Goru, Bijelo Polje. Dosta je i pomrlo. Sjećam se kad sam ja išao u školu, bilo stotine djece. To je Džemal Bijedić sve uradio, doveo cestu, školu. Išao je Džema svukud po ovim brdima, pravi čovjek, da je Bog d’o ostao. On je i konjske trke uveo, bilo ih je 150, svaka kuća ih je imala, a sad ih ima nekoliko”, nadovezuje se Marko.

‘Gunj izašao iz mode’

Prelaze na globalne teme i ratove, zaključujući i da u svijetu narod uvijek prvi strada – “kao i kod nas”.

“Gledam onu emisiju kada su se Srbin i Muslimanka zabavljali u Sarajevu, kada su ih ubili na mostu, Boško i Admira, one žalosti, kuku majko. Pa ćaća i mater… Pa u Trebinju onaj Srđan, to je život…”, sa gorčinom nam govori Marko.

Dok se spremamo da odemo do njihovih drugih komšija, Dana iz ormara vadi gunj od ovčije vune kojeg je napravila prije 40 godina za supruga. Marko ga oblači za potrebe fotografije.

“Mog’o si na gunju spavati na snijegu, a sad je izbačeno iz svake mode”, smije se Marko.

Nekoliko minuta vožnje od njihove kuće, stižemo i do Jusufa Omerike. Zatičemo ga kako pored nekoliko košnica pčela.

“Nije bilo meda ove godine, ova godina je, da kažem tako, ters, nimalo nije za pohvaliti. Lani sam imao 300 do 400 kilograma. Prodajemo to iz kuće, od toga i od penzije živimo supruga i ja, sin nam ne radi”, govori, dodajući da je u selu samo preko ljeta, a ostatak godine borave u Bijelom Polju.

Njegova supruga kaže da će u selu ostati do kraja septembra, kao i mnogi, pa otići.

“Teško je ovdje preko zime, nema ništa, samo vjetrovi i snijeg. Kad pomrije i ovo nas što ima, neće biti baš nikoga”, govori nam Alaga, pozdravljajući se dok odlazimo iz Zijemlja prema Nevesinju, makadamskim putem.

“Sad će asfalt, samo što nije”, kaže smijući se i odlazi.

Izvor: Al Jazeera