U posjeti srpskoj porodici izbjegloj iz Like

Više od 200 hiljada Srba izbjeglo je iz svojih kuća tokom “Oluje” – vojne akcije hrvatske vojske za reintegraciju hrvatskog teritorija. Većina ih se nije vratila u mjesta gdje su živjeli prije rata.

Dom Dušanke i Luke Šakić u Jakupovcima kod Laktaša u BiH. Do 1995. živjeli su u selu Mekinjar kod Udbine u Hrvatskoj. Te godine su 4. avgusta u 4 časa ujutro,  napustili svoj dom u Lici. Spakovali su stvari u prikolicu. Krenuli su traktorom na put. Nakon osam dana, brojnih problema i sna pod vedrim nebom, stigli su u Srbiju.

Iz Srbije u BiH

„Ajme! Ja sam cijelo vrijeme sjedila ´nako nonom, kako ću reći, blatobranu. Pa ja ne znam! Ja se čudim onako da ja nisam zaspala i pala. Pa valjda mi nije suđeno da poginem. Što li?“, kazuje Dušanka Šakić.

Nekada su, kažu, lijepo živjeli. Imali su i zemlju i stoku. Djed Luka je i radio na šljunkari u Udbini.

Sada imaju samo njegovu skromnu penziju. Od imanja u Lici malo je ostalo. Uspjeli su, kažu, da pronađu par porodičnih slika.

„Zateka sam sve otvoreno. Zateka sam novu kuću srušenu. Samo je zid ostao. Skinuli su prozore, vrata, sve. A ovo drugo je sve bilo otvoreno. Širom“, veli Luka Šakić.

Iz Srbije su se preselili u Bosnu i Hercegovinu, jer, kažu, nisu više mogli sami, pa su došli kod djece. Pomažu im djeca. Svake godine bar jednom posjete Mekinjar.

U selu, kažu, živi desetak ljudi, uglavnom starijih. Prije rata bilo je naseljeno 125 kuća.

Porušene kuće

„Djed Luka najviše bi volio da se vrati u svoje selo. Međutim, kaže, kuće su porušene i obrasle. Uslova za život nema“, kazuje reporterka Al Jazeere Ljiljana Smiljanić.

„Nema Srbina, koji se ne bi vratio na svoje ognjište. Taj ne postoji, bio Hrvat ili Musliman. Svak se voli svome gnijezdu vratiti. Lasta ide, ide i opet dođe u svoje gnijezdo“, veli Luka Šakić.

U selu, kažu, nema prodavnice ni ljekara. Za sve potrepštine morali bi da putuju bar 10 kilometara, što je, kažu, u njihovim godinama mnogo.

Izvor: Al Jazeera