U simbiozi politike i estrade strada kultura

Ratko Božović: Intenzitet političke i svake vulgarnosti raste onda kad im se su suprotstavite argumentima i činjenicama (Al Jazeera)

Mnogi nisu ni primetili ni osetili „proces navlačenja“ gledalaca i birača na televizije, a protagonisti tog procesa su kroz razne šou-programe i rijalitije stvarali podsvesnu mentalnu simbiozu estrade i političke estrade. U toj simbiozi je stradala kultura – kultura javne reči, kultura civilizovanog dijaloga, kaže ugledni profesor sociologije kulture i književnik Ratko Božović.

Objašnjavajući okolnosti, razloge i posledice sve očitijih i učestalijih vulgarnih i necivilizovanih poruka, prizemnog političkog i medijskog jezika koji prati izborne kampanje, pa i aktuelnu kampanju uoči predsedničkih izbora u Srbiji, Božović ukazuje da se sve dešava u vreme velikog opšteg i duhovnog siromaštva u kome „nema strukturalnih promena u društvu pa tako ni u kulturi, ali imamo maksimalnu simulaciju, prevaru i samoprevaru“.

„Ovde je istina daleko od nas, ona je neprisutna. Ovo je lažomansko društvo, ali imamo i dodatnu nesreću – da smo umreženi sa mnoštvom medija i da kroz tu umreženost očekujemo istinu, no – to je istovremeno i poništavanje čiste i jasne informacije. Društvene mreže su iluzija postojanja javnog mnijenja. Osim toga, imamo i problem sa istinom jer – ne postoji sloboda.“

  • Znači li to da istina postoji, a da je laž izmišljena, pa se privid slobode u medijima stvara podmetanjem laži i dezinformacija?

– Na sceni su simulacije, marketing i spinovanje, obmane. Tako se brutalno vara, a u kategoriji ljudi koji su se upregli u te manifestacije laži su i novinari, urednici, iznajmljeni analitičari i „naručena pamet“ za sve opcije. Posle stvaranja rijaliti ovisnika u publici, sad se gledalaštvu sa tih televizija šalju ključne političke poruke. Intenzitet političke i svake vulgarnosti raste onda kad im se suprotstavite argumentima i činjenicama – tad kreće teška pljuvačka artiljerija prema svima koji su argumentima pomolili glavu.

Omalovažavanje inteligencije

Vulgarnost u kulturi komunikacije je i kad omalovažavaš inteligenciju ljudi. Vulgarnost je rijaliti vezivanje svesti sa televizijama, ali problem nije samo u verbalnom iskazu, nisu samo prljave reči već i mišljenje iz kojeg te reči proizilaze, kad na scenu stupa politička i medijska estrada.

To je jedan potpuni rijaliti incest, a tamo gde prevlađuju ekstremna ponašanja – tu imamo patološko društvo i nemojmo se zavaravati da imamo nešto drugo, kaže Božović.

Osim toga, ne postoji kritičko mišljene i dijalog, a imamo vlast koja je nenaviknuta na kritiku, pa svaku kritičku reč i primedbu doživljava kao napad, kao pokušaj osporavanja i rušenja. A tad više nema šanse za kritiku, tad počne da prevladava atmosfera bez duha, bez duše, bez kreativne energije. Ovde je interes samo ono mišljenje koje odgovara vladajućoj garnituri – oni nameću svoje mišljenje o društvu kao jedino važno, a sve drugo proglašavaju udarom na njihovu vlast i njih lično, tako oni to doživljavaju.

  • Kakav god jezik vlasti ili opozicije razumeli većinski birači, otkud toliko omalovažavanja i potcenjivanja, prostakluka, primitivizma i vulgarnosti u političkoj komunikaciji i kroz medije?

– Nikada se nije pojavila istovremeno ovakva verbalistika – i vulgarna i duhovna istovremeno. Jezik se nameće kao maska i kao ideološka laž, on prelazi put od ideologije, koja se vremenom raspadala sve do stranačke opredeljenosti i političkih strasti. A političke strasti nose nesreću što takav jezik ostaje daleko od razuma.

I otuda u tom jeziku ima previše lagodne diskriminacije i surovog ponižavanja neistomišljenika i različitog mišljenja. Drugim rečima, imamo cunami političke strasti koji nameće i taj jezik vulgarnosti. Uostalom, ovde niko nije postao poznat na političkoj sceni, a da nije iskusio ili iskoristio te gromoglasne i žestoke prizemne reči da bi diskvalifikovao neistomišljenika ili političkog protivnika.

  • Kako ta međusobna komunikacija političara utiče i kakve posledice ostavlja na birače, čitaoce, televizijsku publiku?

– Neistomišljenik se u balkanskoj politici – ko god bio – doživljava kao figura neprijatelja, a sve to, skoro svakodnevno, prati stravičan jezik, govor mržnje u kojem se ništa ne dovodi u pitanje argumentima. Oni koji tim i takvim jezikom simuliraju da govore u ime većine, nameću slušaocima uverenje da im argumenti nisu ni neophodni jer su, navodno, oni glas naroda. Ko nije u toj poziciji većine – njega stavljaju u poziciju da bude ponižen, uvređen i zgažen.

Iluzija javnog mnijenja

Društvena kritika neće dolaziti iz novinarskog polja već preko novih formata – društvenih mreža, laičke javnosti. Međutim, u društvenim mrežama se stvara iluzija javnog mnjenja. Verovanje većine nije istina koja obavezuje.

No, sve to može u okolnostima gde ne postoji kritička javnost, gde nema slobode i nema istine. Tu se stvara prostor i za psovku i za uvredu, psovka je izraz te situacije – kad sve može, kad može laž onda može i psovka. Kad nekog baciš u blato onda možeš da ga ponižavaš kako hoćeš.

Naprosto, stvorena je neregularnost u kojoj sve može. U svemu tome je dominantna jedna misao profesora Radomira Konstantinovića: „Ako ne primetiš čudovište – onda znaj da si i sam čudovište“.

– Govor argumenata je danas neuverljiv, a surovost govornog čina – u kome se prepoznaju političke garniture i pojedinci u politici – postaje oličenje te balkanske politike na buretu baruta. To je politika apsolutne destrukcije, nadmoći i iracionalosti, prisustva tanatosa kao simbolike moći i smrti.

  • Čini li Vam se da na političkoj sceni svi manje-više nastupaju kao da nema pravila i zakona, što im ostavlja odrešene ruke da podstiču i promovišu niske strasti, psovke i uvrede – od društvenih mreža do javnog života?

– Podanici i prodanici – kako ih ja često nazovem – ne idu za zakonom, nego za vođom, jer – vođa je njihov zakon. Mi na sceni imamo trijumf autoritarnog mentaliteta. To je naša konstanta, a upravo tu se nameće problem političke kulture, uz sve one uobičajene predrasude o naciji, veri ili rasi. Sve su te predrasude i dalje na okupu i nismo ih se oslobodili – ni u pogledu kulture, ni u pogledu političke kulture.

Ne mogu da pristanem da kultura, u kojoj se zauzima stav o svemu što se stvara i što će se stvarati, bude određena i politikom. Prosto, kultura dolazi sa erosom – voljom za životom, ona bi morala da donosi talas razumevanja i dijaloga. Kultura je pretpostavka i za sve ostalo, pa je važna i za samo polje politike.

Ali, ako stvari koje bi trebalo da determiniše kultura bude određivala politika, onda ćemo videti da je kultura u takvim uslovima gurnuta na marginu – da je u Srbiji skoro milion praktično nepismenih, bez osnovne škole. Oholu vlast, koja ima potrebu samo da dominira, to ne interesuje, ne zanima je koliko nam je od 90-ih godina otišlo obrazovanih i sposobnih ljudi. To je veliki potencijal jednog naroda i jedne države.

  • Koliko je taj izgubljeni potencijal ostavio veliku prazninu u Srbiji – od površnosti u kulturi i obrazovanju, do zapuštanja ljudskih i građanskih sloboda na račun forsiranja rijaliti programa i tabloida?

– Ovo je, rekao bih, kao poligon rđave beskonačnosti. Jer, čak i kad imamo ambiciju da idemo napred, a ne samo da stagniramo – mi smo, zapravo, već u regresiji, napredujemo u nazadovanju. Ako smo 2000. godine imali veliku energiju i iluziju o dolasku demokratskog uređenog poretka i sveta, desila se frustracija. Desilo nam se da su se danas na istoj političkoj pozornici našle amnestirane tadašnje vođe – i stari i novi protagonosti sa glumcima različitih talenata i  mogućnosti.

To je danas jedna nepojamna društvena i politička predstava koja vodi do potpunog omalovažavanja i poništavanja tih demokratskih promena. Apsurd te naše stagnacije, političke, društvene, kulturne i svake druge, vodi nas na dugo putovanje u noć, na kojem nam ta nesretna politička volja pravi sve nevolje jer u kontinuitetu imamo društvo u kome preovlađuju haos, nasilje i bezakonje, u različitim oblicima i sa različitim intenzitetom.

Novinari više ne grade slobodu u društvu

Novinari više nisu graditelji lestvice vrednosti i intelektualci koji imaju autonomiju, jer autonomiju više nemaju ni mediji ni institucije.

A bez te autonomije se ne može uspostaviti kritički odnos prema društvu, niti se može postati i biti onaj koji gradi slobodu u društvu.

U takvim okolnostima nema ni istinske kulture, sa svim vrednostima koje ona nosi, pa tako ni civilizovane komunikacije i dijaloga.

  • Društvene mreže su izvan uticaja i kontrole institucija, ali ipak nisu lišene prostačkog jezika i uvreda?

– Društvene mreže su iluzija da postoji kritika društva, da se time nadomešćuje ono što se zove nedostatak javnog mnijenja jer – javno mnijenje ovde ne postoji. Postoji konfuzija dezinformacija i stavova, odsustvo lestvica vrednosti. Postoji sirova, brutalna dominacija vlasti nad građanima, atmosfera netolerencije i partokratske dominacije.

Da bi ljudi opstali, oni moraju da budu s onima koji im daju šansu. Ovde još nema izgleda za brzu promenu jer se logika partijskog lidera nameće kao obaveza za sve građane. S druge strane, brutalno surovim i prevarantskim bacanjem u blato političkih protivnika se istovremeno vređaju i bacaju u blato i njihove pristaše. To je crta kojom se deli društvo, računajući da će tvoji istomišljenici održati te na vlasti i dominaciji, a proizvode se ozbiljne posledice na koje je posle teško uticati.

Izvor: Al Jazeera