U Srebrenici kraj rata nisu vidjeli ni mrtvi

Piše: Andrej Nikolaidis

„Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati“. Tako kaže Walter Benjamin u 6. povijesno-filozofskoj tezi.

Benjamin se tu u pesimizmu natječe s mišlju koja se pripisuje Platonu, a glasi: „Samo mrtvi su vidjeli kraj rata“. Rat je, kaže nam Benjamin, permanentan. Čak ni smrt ne spašava od njega. Naprotiv: mrtvi su ulog u  svakom sljedećem sukobu. Koji se, po pravilu, vodi „u ime“, „za čast“ naših mrtvih. Na njega nas, na rat, „obavezuju naši mrtvi“. Front je u tom ratu širok koliko i horizont, dubok koliko i sam svijet u čijem se svakom kutku i času vodi. Vodi se u balkanskim prigradskim kafanama, gdje se tradicionalno sa strašću bistri politika, kao i u velikim novinama svjetskih prijestonica.

Pogledajte jutrošnje online izdanje Guardiana, komentare ispod teksta Ed Vulliamyja (http://www.theguardian.com/world/2015/jul/04/west-true-role-in-srebrenica-massacre-bosnia), gdje ljudi na tečnom engleskom pišu o tome kako su Srbi ubijali u Srebrenici, jer su preci bosanskih muslimana bili u SS trupama i slali Srbe, Jevreje i Rome u Jasenovac, gdje se Srebreničani predstavljaju kao ISIL prije ISIL-a, pa se kaže kako su Mladićevi dželati u Srebrenici ubijali one koji su Srbima kidali glave i pozirali sa njima. Vodi se taj rat u entitetskim školskim udžbenicima, koji, kao i knjige sa one strane Drine, nude različite istine o genocidu, vodi se u istorijskim institutima, u akademijama i PEN centrima.

Pravedni mir  

Srebrenica, dakle, nije prostor kajanja, odavanja pošte mrtvima, suočenja, priznanja, pomirenja… Srebrenica je i danas prostor bijesnog rata. Taj rat je daleko od okončanja, još dalje od pravednog mira. Rat je to za istinu o najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ratu, dakle, nema kraja. U Srebrenici kraj rata nisu vidjeli čak ni mrtvi. Njih svakodnevno iznova i iznova ubijaju, svakim negiranjem genocida, svakim „ali“, „možda“ i „treba gledati širi istorijski kontekst“…  Ubijaju ih, iznova, organizovano, sistematično, ubijaju ih diplomatskim akcijama, u Parlamentu i Predsjedništvu BiH, u Parlamentu, Vladi i kabinetu Predsjednika Srbije, u Evropskom parlamentu, Ujedinjenim nacijama, ubijaju ih istoričari, akademici, nacionalni radnici, napokon i književnici. O, još kako i književnici. Koji kao da drže kako pisati znači „uzvišeno lagati“, znači pred zlo, ponizno i za nagradu, podastirati riječi. Ta se fela nije promijenila od vremena kada je Isus grmio na njih.

U danima pred dvadesetogodišnjicu genocida u Srebrenici vuku se snažni potezi: britanska Rezolucija, srpsko protivljenje naoružano ruskim uticajem u UN-u, Deklaracija Islamske zajednice BiH, Vučićevo hoću-neću u Srebrenicu… I da ne zaboravimo – rehabilitacija Draže Mihailovića. 

Kojom Srbija nije rehabilitovala samo četnički pokret četrdesetih, nego i vlastitu ulogu u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina XX vijeka, koje je Srbija vodila za ciljeve i na način četničkog pokreta, kako ih je opisao Moljević, a reinterpretirao Vojislav Šešelj.

Potom je rehabilitovala politiku Velike (Homogene) Srbije koju je sprovodio četnički pokret i, pola vijeka kasnije, Miloševićeva država.

Usput, no ne manje bitno, rehabilitovala je etničko čišćenje i masovna preseljenja stanovništva kao sredstvo za ostvarenje ciljeva.

Konačno, poništenjem Beogradskog procesa, država Srbija je simbolički poništila sve presude Haškog suda realizatorima Homogene (Velike) Srbije u ratovima devedesetih, i uspostavila vlastitu državnu istinu koja se razlikuje od istorijske i pravne istine uspostavljene presudama Haškog tribunala.

Dio te državne „istine“, najvažniji njen dio, odbijanje je da se prihvati činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid. Nikolić od Putina traži veto na Rezoluciju o Srebrenici. Vučić govori o „teškom, jezivom zločinu“ , ne o genocidu. U Srebrenicu je spreman doći ne da bi pokazao ponizno kajanje, nego kao pripadnik „naroda koji je najviše stradao“, ne bi li tako pokazao svoju veličinu (sic!), jer, kako je rekao,  „Da bi pokazao svoju veličinu, čovjek mora pokazati da poštuje tuđu patnju i tuđi bol”. Vučić će, dođe li u Srebrenicu, pokazati ne samo svoju veličinu, nego će na taj način podnijeti i žrtvu za srpstvo.

Mučenik i žrtva

Njegovim riječima: “Ali sam zato kao predsjednik Vlade Srbije u dogovoru sa svim institucijama, spreman da poginem i sagnem svoju glavu, da pokažem kakav odnos imamo prema nevinim srebreničkim žrtvama da bi Srbi, onih 99,99 posto koji nisu učestvovali u takvom zločinu, mogli da idu uzdignute glave i čela ma gdje god se u svijetu nalazili”.

Vučić je u Srebrenicu naumio poći kao mučenik i žrtva, u svoj svojoj veličini. Ispada da, ode li na koncu tamo, Srebrenica više neće biti samo mjesto na kojem su Srbi počinili genocid, nego i mjesto gdje se srpski lider žrtvovao za svoj narod, koji nije imao ništa sa genocidom, pa za njegovo dobro “pognuo i sagnuo svoju glavu”. Njegoš je, vele, govorio “iz glave cijelog naroda”. Vučić je naumio pognuti glavu za cijeli narod.

Naravno, došao Vučić ili ne došao u Srebrenicu, izveo ili ne izveo svoj martirski performans, ništa se promijeniti neće. Srpski će udžbenici, akademici i intelektualci i dalje braniti svoju „istinu“ o genocidu koji se nije dogodio. Je li Tadić bio u Srebrenici? Jeste, i šta se u srpskoj politici prema genocidu u Srebrenici promijenilo?

Vučić i Nikolić su se aktivno suprotstavljali ionako nedostatnoj Tadićevoj Deklaraciji o Srebrenici, koja je, čak i takva, bila više nego što je većinska Srbija spremna prihvatiti. Nikolićev kabinet imao je krucijalnu ulogu u rehabilitaciji Mihailovića – tim za rehabilitaciju četništva vodio je Oliver Antić, savjetnik srpskog predsjednika. Bez obzira na njihovu good cop – bad cop igru, u kojoj je Vučiću pripala uloga “progresivnog”, “tolerantnog” dijela dobro uigranog tandema, Vučić se u stvari rehabilitacije nije suprotstavljao Nikoliću. Rehabilitacija je bila masterstroke ovog dvojca. Ruka koja je povukla završni potez bila je Nikolićeva – ali mračnu slavu zbog rehabilitacije ponijeće, zasluženo, obojica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera