U teatru ne možeš reći svoj stav i ostati živ

Bojim se da su oni koji vode države izgubili fokus šta je kultura, a šta je estrada, kaže Ruse Arsov (Al Jazeera)

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Festival MOT najznačajniji je internacionalni pozorišni festival u Makedoniji. Kreira ga grupa mladih ljudi iz Mladinskog kulturnog  centra. Ove godine slavi 41. rođendan što ga, uz Bitef i MESS, čini jednim od najdugovečnijih festivala u regionu.

Sa producentom i članom programskog saveta festivala Ruseom Arsovim razgovarali smo o kreiranju identiteta festivala, o tome kako se menjaju festivali, teatar, kako se menjamo mi… 

  • Mladi Otvoreni Teatar – MOT traje 41 godinu i jedan je od najdugovečnijih festivala u regionu. Koliko je MOT ostao dosledan početnim principima?

– Pratim festival poslednjih 15 godina. Čini mi se da se MOT trudi da prati ono što su savremene evropske pozorišne tendencije – dovodimo zanimljive stvaraoce i produkcije, sasvim drugačije od onih koje naša publika može da pogleda na redovnim repertoarima skopskih, odnosno makedonskih pozorišta. Naravno, promenilo se vreme kao i okolnosti – što je nekada značilo da ste gosti festivala, nekada nije bilo toliko pozorišnih festivala, bila je čast doći, a danas kada govorimo o festivalima, mi govorimo u terminima tržišta, a na tržištu sve ima svoju cenu, cena uslovljava dolazak.

Pričao sam sa mojim mentorom Ljubišom Nikodimovskim Bišom, koji je dugo bio jedan od čelnih ljudi festivala, baš u godini pre njegovog odlaska u penziju, da li je danas moguće napraviti MOT kakav je nekada bio – da traje mesec dana, da dovedete 20 ili više produkcija … On mi je rekao da je to nemoguće- zato što je jako skupo, ali i zato što je pozorišni festival postao stvar tržišne vrednosti, a ne toliko prestiža i časti što je bio nekad. Ne samo MOT nego bilo koji festival.

Sve postaje biznis, što je strašno, pogotovo za nas male zemlje. Zatim odjednom ima puno festivala, svaka produkcija na kraju ode na neki festival, manje ili više relevantan. MOT se trudi da prati tokove i da u okvirima svog budžeta dovede u Skoplje zaista značajnje predstave, predstavi nova imena. Meni je drago što poslednjih nekoliko godina imamo zaista zanimljivu selekciju – ove godine tu je Čaba Horvat, autentičan autor koji dolazi iz Mađarske, zatim je tu Tomas Ostermajer koji je jedan od najznačajnijih evropskih reditelja koji je ovde sa njegovom predstavom koja je nova – igra se svega šest meseci, a reč je o Čehovljevom Galebu koji je postao u teatru ’’Vidi’’ u Lozani.

Skoplje je mesto odakle kreću na turneju – igrali su sada na MOT-u i od nas putuju dalje. Tu je Jernej Lorenci, Sebastian Horvat, Radu Afrim, slovenački autori koji imaju prekrasne estetike.

  • Čini se da se repertoar kreira tako da imate savremeni ples, velike produkcije poput Ostermajera, zatim predstavlja autore koji se tek afirmišu.

– MOT ima jedan problem – on nikada nije dobio tretman posebne institucije, kao što je slučaj sa BITEF-om ili MESS-om. MOT je ostao najveći nacionalni međunarodni festival, a sa druge strane to je program Omladinskog centra. MOT ima tim koji ga realizuje, ali taj tim radi i ostale festivale vezane za Omladinski centar.

Druga stvar je, naravno, budžet – koliko imamo novca i koliko imamo mogućnosti da idemo po festivalima i vidimo predstave. Ali, trudimo se, borimo se, pokušavamo da budemo u toku sa onim što se dešava u regionu i Evropi. Naša nova programska odrednica će da se vidi sledeće godine, jer kada smo radili prošle godine 40. festival, bili smo svesni da smo zatvorili jedan ciklus.

Sada nam je bitno da reditelji predstava ne samo budu tu, nego da se kroz neposredan razgovor, diskusiju predstave našoj publici, kao što je Ostermajer učinio. Tu su bili i Sebastijan Horvat, Kokan Mladenović, Lorenci…

Moja želja je da učinimo da MOT ima malo drugačiju ulogu u ovoj državi, pre svega da njegovi programi traju celu godinu, zato što imamo posvećenu publiku, i čini mi se da nije fer da trajemo samo u oficijelnom terminu. Sa druge strane mi se čini da makedonski teatar nema jasan fokus delovanja, posebno nezavisna scena. Pokušaćemo, baš zbog toga, da se na jedan način vratimo na početak, da pozorište prikažemo van institucije, da izađemo u nepozorišne prostore. To je zadatak producenta festivala – sa jedne strane da dovedete velike produkcije, na kraju krajeva velika imena privlače publiku, marketing danas određuje gotovo sve.

  • Rekli ste kako vam je važno da su na festivalu predstave koje ’’gore’’, koje u jednom intenzivnom naboju govore, prenose poruku, postavljaju pitanja.

– MOT je skraćenica od Mladi Otvoreni Teatar, a ljudi kad to čuju oni najviše čuju reč otvoren, pa očekuju da bude besplatan ulaz na predstave, a to je danas nemoguće. Postoji jedna maksima koju je koristio Biš: nemojte da pušite Malboro, dođite na MOT. Zato što je tad pakla Marlbora koštala euro i po a toliko je koštala i ulaznica. Danas je isto: ulaznica je dva i po eura, a toliko košta kutija Marlbora. 

MOT je mlad, zato što ga stvaraju mladi tvorci, otvoren, jer se bavi našom neposrednom stvarnosti, naravno teatar jer je to medij koji predstavljamo. Mislim da je teatar poslednji medij gde možeš da izađeš kao persona, kažeš jasno svoj stav – i ostaneš živ. Pozorište još uvek ima tu moć u sebi. Zato je meni važno da u ovom turbulentnom vremenu, u životu kakvim ga sada živimo, koji određuje politička i društvena scena kojoj pripadamo, možemo da postavimo pitanja i preispitamo stavove, barem u teatru.

Kada sam sastavljao ovo izdanje festivala, celo Skoplje je bilo na ulici i rešio sam da napravimo program koji se obraća tim ljudima – da mogu da vide i da čuju nešto novo, da vidimo šta nam govore oni umetnici koji dolaze iz drugih okruženja. Naravno imamo predstave koje nisu politički angažovane, ali imaju u sebi drugu silinu, otvaraju neke druge teme koje nas se tiču – to su teme smrti, ljubavi, mržnje. To je pozorište – ono te uvek suočava sa nečim što previđaš.

  • Možemo li se složiti da je na jedan način globalizacija demontirala kulturu.

– Definitivno. Bojim se da su oni koji vode države izgubili fokus šta je kultura, a šta je estrada. Ne samo kada govorimo o pozorištu, nego i o filmu, muzici, sve se svodi na to ko prodaje najviše karata, a to nikako nije dobro. Ne prodaje uvek kvalitet najviše karata. Ne samo Makedonija, nego čitav region je izgubio glavni fokus, a to su kultura i sport.

Makedonija, moja država, je napravila grešku na samom startu – ko je znao po raspadu Jugoslavije šta je Makedonija? Svi su mislili da je to italijanska salata. Ako smo hteli da radimo na identitetu, prodamo na kraju brend Makedonije – mogli smo to da rešimo fokusirajući se na sport i kulturu. Tako se gradi identitet.

Izvor: Al Jazeera