‘Ubili su mi kćerku jer je muslimanka’

Kada su oca Nabre Hassanen upitali za njeno ubistvo, on je The Guardianu kazao da ne vjeruje objašnjenju o “izljevu gnjeva na cesti”: “Ne vjerujem u tu priču. Kazao sam isto detektivu… Ubio je moju kćerku jer je muslimanka. U to vjerujem. To sam i njemu kazao”.

Kada su muslimani ili tamnoputi ljudi žrtve zločina, istražitelji upozoravaju javnosti i medije da budu razboriti i nepristrasni dok sve činjenice ne budu potvrđene. Analitičari žure da upozore gledatelje i pratitelje na društvenim mrežama da ne trebaju žuriti sa donošenjem stava o motivima ubice, a umjesto toga se fokusiraju na okrivljavanje žrtve, pokušavaju naći obrazloženje zašto to nije zločin iz mržnje ili jednostavno odbacuju činjenicu da su muslimani sve češće meta napada u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama Zapada.

Bilo bi uredu da se poziva javnost da “čeka na zvaničnu istragu” u slučaju da ti isti analitičari ne donose sud o istrazi kada je musliman počinitelj zločina, ali to nije slučaj. Kada je musliman optužen za zločin, medijski analitičari odmah počnu izvještavati da se radi o terorizmu, ne uzimajući u obzir činjenicu da muslimani koji čine kaznena djela čine to iz istih razloga kao i ostali kriminalci – jer ne mare za zakon ili živote drugih ljudi.

Dvostruki standardi

Ovaj dvostruki standard se ne završava tu. Umjesto da se fokusiraju na gubitak života koji je porodica upravo pretrpjela, neki su dovoljno bezobrazni da okrivljuju Nabru što je bila vani kasno navečer i zbog njenog načina odijevanja.

Drugi su izabrali da se razbjesne na druge tinejdžere koji su bili s njom, a koji su pobjegli. Možda je najjezovitije to što su neki odabrali da se fokusiraju na “pravni status” ubice jer je imao ime koje je zvučalo latinoamerički, kao da američki građani nikada nisu ili nikada ne bi počinili takve zločine!

Fokusiranjem na takva pitanja dehumanizira se Nabra. Time njen ubica postaje vijest i priča, a traže se opravdanja za njegove postupke. Kada su tri muslimanska mladića ubijena 2015, istražitelji su to pripisali “sporu zbog parkinga”, kao da to opravdava djela njihovog ubice, negirajući stav porodice da je islamofobija imala ulogu u tom zločinu, te indicirajući da je on bio isprovociran i umanjujući u zločinu činjenicu da su žrtve očito muslimani.

Kad je bivša uposlenica Googlea vandalizirala džamiju i dala veoma zabrinjavajuću izjavu da je htjela da ubije “puno ljudi” i da povrijedi crnce, Jevreje, Meksikance, njena mentalna bolest je navedena kao izgovor za njene postupke i ona je uvjetno puštena na slobodu nakon što je provela samo četiri mjeseca iza rešetaka prije izricanja presude.

Izgovori za ubice

Postoji trend u SAD-u da je naše društvo postalo veoma vješto u pronalaženju izgovora za ubice. Crnačka zajednica u Americi je najčešće bila na udaru ove bolesti: kada pripadnici reda i zakona hladnokrvno ubiju crnca ili crnkinju, glavno pitanje nije zašto se to uopće desilo i zašto nastavlja da se dešava – glavno pitanje je zašto se crnac ili crnkinja “nisu povinovali naređenjima policije” ili kako je kriminalna prošlost žrtve “doprinijela njihovoj smrti”, kao da žrtvina prošlost opravdava ubistvo od ruku onih koji bi ih trebali štititi.

Gotovo je uzaludno navesti još jednom koliko je tačno proteklih godina u SAD-u porastao broj napada na muslimane. To je zato što skretanje pažnje na te činjenice neizbježno dovodi do zajedničkog komentara: “Vi muslimani trebate prestati izigravati žrtve”.

U slučaju da muslimani samo izigravaju žrtve, onda neko poput Donalda Trumpa, ko je iskoristio mržnju da dobije glasove, ne bi postao predsjednik SAD-a.

Nivo zločina iz mržnje usmjerenih protiv muslimana i južnoazijata ne bi bili na najvišem nivou od perioda iza napada 11. septembra 2001. A policija ne bi odbila nazivati zločinom iz mržnje slučaj u kojem je bijelac toliko bjesomučno pretukao ženu na kojoj se jasno vidjelo da je muslimanka da joj je izbio četiri zuba i da je ona zadobila frakture lica.

Zločini protiv muslimana

Nije izigravanje žrtve priznavanje da mržnja postoji u SAD-u i da zvaničnici agencija reda i zakona te medijske kuće doprinose nesrazmjernom pogrešnom predstavljanju i pogrešnoj klasifikaciji zločina protiv muslimana.

Jedna od najgorih grešaka koju smo napravili nakon ubistva Nabre je da reaktivno pozivamo na bolju zaštitu nas samih. Problem nije sigurnost i bezbjednost. Problem leži u činjenici da SAD mora priznati da postoji problem sa mržnjom u ovoj zemlji i da ga se odbacivanjem ili prikrivanjem samo ohrabruju kriminalci. Prozivanje mržnje unatoč “službenim stavovima”, kao što to rade Nabrin otac i porodica, u ovom trenutku jedini je ispravni odgovor na njeno ubistvo.

U narednom koraku, zajednice koje su meta ekstremnih grupa u SAD-u moraju prestati da se izvinjavaju zbog svog postojanja. Kada je musliman optužen za zločin, nije nužno da se uloži veliki trud kako bi se objasnilo da četvrtina svjetske populacije, koja dijeli ista vjerska uvjerenja, ne podržava kriminalna i nehumana djela jedne ili dvije osobe.

Nadalje, umaraju svi ti savjeti koji na društvenim mrežama pozivaju na oprez, posebno oni namijenjeni muslimankama koje nose hidžab – u slučaju da to nije jasno, oni koji čine zločine iz mržnje ih neće počiniti samo zato što žena nosi hidžab. Kada je bijelac ubio dvojicu Indijaca nakon što im je poručio “da napuste ovu zemlju” nije bila njihova vjera to što ih je isprovociralo – isprovociralo ga je to što izgledaju drugačije.

Pogrešna je pretpostavka da će promjena našeg identiteta i stvari koje su nam bitne predstavljati sredstvo za odvraćanje onih koji mrze.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera