Učenici u školi trebaju red i srce, a ne da budu ‘prinčevi’

Ljilja Vokić
Ljilja Vokić: Mogla bih ispričati bezbroj priča kad su djeca sama, iako žive s oba roditelja (Davor Višnji? / Pixsell)

Zlostavljanje koje trpe učitelji i profesori od učenika, ali i roditelja, u Hrvatskoj već dulje vrijeme je neka vrsta tabu teme – zna se da problem postoji, no profesori, vjerojatno štiteći i djecu i sebe i školu, rijetko su javno progovarali o tome, iako su pojedini slučajevi ipak dospjeli u medije.

Nakon što je u Tehničkoj školi Čakovec profesor Franjo Dragičević fizički nasrnuo na dvojicu učenika koji su ga gađali kredom, mnogi su nastavnici na društvenim mrežama objavili podršku kolegi, objavivši svoja iskustva – fizičke i verbalne nasrtaje, ali i prijetnje koje su doživjeli od učenika.

I dobar dio javnosti solidarizirao se s profesorom, resorno ministarstvo najavilo je akcijski plan, ministrica Blaženka Divjak poručila je roditeljima da ne mogu pobjeći od toga da su oni ti koji djecu odgajaju, jedan strukovni sindikat najavio je prosvjed u Zagrebu, a udruge ističu nužnost snažnije suradnje roditelja i škole.

Dragičević, koji je pred mirovinom, nije dobio otkaz, nego opomenu – otkaz slijedi ukoliko bi se to ponavljalo.

Ljilja Vokić, nekadašnja hrvatska ministrica obrazovanja i dugogodišnja ravnateljica ugledne zagrebačke VII. gimnazije, smatra ispravnom odluku ravnatelja da ne da otkaz profesoru te za Al Jazeeru komentira problematiku nasilja prema nastavnicima i probleme s kojima se suočavaju i oni i učenici.

  • Otkud odjednom takva podrška kolega te na koji problem to ukazuje, budući je sigurno da profesori  ne podržavaju nasilje prema učenicima?

– Učenici koji stvaraju nered su zapravo slika svojih roditelja i neodgoja, to je moje mišljenje. Dugo godina sam bila ravnateljica, pa mogu reći da ima roditelja koji – najljepša i najblaža riječ – zahtijevaju da su njihova djeca prinčevi, pa sam ja imala običaj reći: ‘Ako je princ doma, ovdje nije, ovdje su svi jednaki.’ Sjećam se jedne mame, koja je rekla: ‘Neće to na tome završiti’, kad joj je rekla profesorica da je dijete pravedno ocijenila, ili tako nešto. Ja sam rekla: ‘Gospođo, najbolje vi šefu države, da ne dangubite.’ Drugim riječima, roditelji su oni koji ne poštuju profesore, ne poštuju učitelje, a i društvo ih ne poštuje – činjenica da osoba u Gradu Zagrebu koja lijepi kazne za krivo parkirane automobile ima 5.500 kuna [740 eura] plaću, bez obzira na stručnu spremu, a da učitelj, profesor s recimo 10-20 godina staža, ima 6.000-6.500 kuna [808 do 875 eura], već je sasvim jasno da je on u društvu necijenjen.

Red, ali i srce
  • Starije generacije često govore da današnji mladi nemaju dovoljno poštovanja prema starijima i autoritetima, pa ni prema roditeljima i profesorima. Što se u sustavu i uopće promijenilo u zadnjih 25 godina da su profesori, čini se, značajnim dijelom izgubili autoritet?

– Mislim da tu ima više čimbenika. Imate i profesora, takvi su malobrojni, koji svojim ponašanjem, provociranjem, osobnim životnim nezadovoljstvom često dovode djecu u ekscesne situacije – ovdje a priori isključujem profesora Dragičevića. Ponavljam, takvi su vrlo rijetki, ali ih ima. S druge strane, ono što smatram velikim propustom je da razrednik da učenicima mobitel – on se zapravo spustio na razinu učenika, što se nikada ne smije. Uvijek mora postojati granica. Prema djetetu moraš imati red, ali i srce – kad je u nevolji, pokaži mu dobrotu, ali ga moraš i učiti. To je zadaća i obitelji, ali i škole. Znala sam reći mladim profesorima: Nemojte ići s djecom na kavu jer djeca to jako dobro iskoriste. Oni skoro dođu u situaciju da počnu govoriti profesoru ‘ti’. To je profesor kriv jer ako vi ne držite do sebe, tko će držati do vas, ako nemate samopoštovanja. Ljudi koji odabiru taj poziv, odabiru ga iz srca i vidite za koliko male novce rade, ali njih je 90 posto koji su to odabrali sa srcem i koji to rade sa srcem. I onda uvijek pada ljaga na njih radi nekih dva-tri posto.

  • Moderne mjere odgoja i obrazovanja inzistiraju na razgovoru, pojašnjavanju te argumentiranom i strpljivom navođenju učenika na zaključak zbog čega je neko ponašanje probematično ili neprihvatljivo. No, činjenica je da profesori nemaju mogućnosti ni vremena te metode u potpunosti primijeniti u svakoj situaciji. Kako pristupiti tom problemu s kojim se na praktičnoj razini u učionici susreću svaki dan?

– Mislim da, prije svega, profesor svojim ponašanjem djeluje odgojno. To je moje duboko mišljenje, 42 godine sam radila. Sretna je okolnos da sam predavala hrvatski jezik i književnost, kroz književne likove možete znati što je, a što nije dobro, koje biste postupke odobrili, koje ne biste. Dakle, imate priliku, ili pogotovo učitelji u osnovnoj školi, djelovati kroz primjere iz svakodnevnog života, iz lektire. Oni danas čitaju lektiru s interneta, ne čitaju lektiru… Tehnologija je, ja bih rekla, zamijenila – iako još ne do kraja – živu riječ, ljudsku komunikaciju, ljudsku toplinu, ljudsku emocionalnost. Tu, također, vidim određeni propust – ne može stroj zamijeniti čovjeka. Čovjeku je potrebna riječ, toplina. Uvijek možete na satu razrednika imati određenu temu – asocijalno ponašanje, pomoć drugima, socijalna pitanja, međuljudske odnose, poštivanje drugih. Rekoh, oni danas čitaju lektiru s interneta, što ja kao profesor hrvatskog smatram vrlo pogubnim, i izgubila se ta toplina i emocionalnost, komunikacija. Nema komunikacije.

  • Mnogi stručnjaci ukazuju da djeca i mladi danas, zbog razvoja tehnologije i izloženosti njoj, drugačije primaju i obrađuju informacije, drugačije uče, informacijama barataju više površno, nego dubinskim procesuiranjem, pa ponekada imaju problema s usvajanjem gradiva, suradnjom s drugima, socijalizacijom. Ukoliko je tome tako te uspijevaju li obrazovni sustavi držati korak s novim okolnostima, prilagoditi im programe i načine usvajanja znanja?

– Potvrđujem, tako je danas. Usvajanje znanja bilo je oduvijek na različite načine, a stvar je metodičkog pristupa kako će djeca usvojiti znanje. Svaki profesor ima različit pristup u obradi pojedinih nstavnih jedinica. Dakle, tu se opet vraćamo na čovjeka – on je najbitniji. A jesmo li se mi prilagodili ovome i onome… Vidite, Japan ne dopušta tablete, niti tehnologiju do osmog razreda osnovne škole, do 15. godine to uopće u školi ne dopuštaju.

Bill Gates je rekao: ‘Moje dijete u osnovnoj školi je dnevno pola sata na računalu, moje dijete u srednjoj školi je sat vremena na računalu i moje računalo je u dnevnoj sobi.’ Prema tome, moramo znati da smo mi u nekim stvarima pretjerali i da će se sada uvođenjem tableta pogotovo pretjerati i izgubit će se duša škole. To je najpogubnije – profesori to ne mogu pratiti, roditelji to ne mogu pratiti, a najtragičnije je što ni djeca to ne mogu pratiti. Stalno govorimo o rasterećenju, a zapravo ih opterećujemo, do bezmjernih granica.

  • Mnogi stručnjaci, također, smatraju kako mladi danas u ‘virtualnom svijetu’ tehnologije lako ispunjavaju svoje želje i potrebe, pa onda to zahtijevaju i u stvarnom svijetu te mogu i agresivno inzistirati da i u njemu stvari tako funkcioniraju, što se prenosi i u obrazovni sustav. A roditelji im, prema tim mišljenjima, u tome previše ugađaju i ponašaju se previše zaštitnički. Kako roditelji mogu pridonijeti?

– Roditelji su preopterećeni, nekima je to i teško, pa daju mobitel i – pusti me na miru. Postoji i sintagma danas, ‘nevidljiva djeca’ – dakle, sve mu daj i pusti me na miru. A djeca ne traže ništa osim roditelja i roditeljske ljubavi i brige. Od najranijeg djetinjstva im se daju mobiteli da se igraju, ulaze u virtualni svijet, i onda imaju sudar sa stvarnim svijetom. Tu nastaju određene frustracije, koje, nažalost, opet plaćaju djeca koja se iz kojekakvih razloga ne mogu suočiti sa svijetom i sa samima sobom. Jer, nemaju potporu. Mogla bih iz svojeg radnog iskustva ispričati bezbroj priča u kojima sam osjetila da su djeca sama, da su ostavljena, iako žive s oba roditelja.

  • Spomenuli ste ranije tretiranje djece kao prinčeva – znači li to da su neka od njih ‘usamljeni prinčevi i princeze’ zatočeni u nekoj vrsti ‘kule’?

– Točno. I osamljenosti, to je najvažnija riječ – onda ulaziš u virtualni svijet, pa sudar sa stvarnim svijetom i frustracije zauvijek. I tko je odgovoran? Odrasli.

  • Kako bi trebao reagirati sustav? Nakon ovog slučaja, počelo se spominjati status službene osobe za profesore, a takav status donosi i određene rizike. Je li tako nešto ili slično opcija ili možda jačanje suradnje škole, profesora i roditelja?

– Mi nismo saznali kako se dečko zove. A trebali smo saznati ime i prezime njegovog roditelja. Ali smo saznali ime profesora. Tu je devijacija. Bitno da je dijete zaštićeno – ja jesam za to da su djeca zaštićena i uvijek sam ih štitila, i oni su znali da ih uvijek štitim, bez obzira i ako su pogriješili. Ali, ako se na takav nasilan način odnosi prema profesoru, tu bih bila bez milosti – isključenje iz škole, izvoli na kraju polagati razred. Sad zakon traži: možeš dolaziti u školu, nećeš biti zapisivan i na kraju ćeš polagati. Ma nemoj – možeš doći u školu pa stvarati nered, pa ćeš onda na kraju polagati.

U doba Jugoslavije kod takvih se slučajeva niste mogli upisati – ako ste to napravili u Hrvatskoj, niste se više mogli upisati u Hrvatskoj nigdje, ako ste to napravili u Bosni i Hercegovini, niste se mogli upisati u Bosni i Hercegovini. Ne možemo tražiti kaznu za profesora, učitelja, a ne tražiti za dijete. To ne možemo ni u kojem slučaju – ime i prezime roditelja djeteta i ime toga djeteta, tako da se zna tko je, zapravo, ugrozio profesora. Ne možeš se ti svome profesoru smijati, bacati mu kredu, neke gluposti raditi i zabavljati razred profesorom.

  • Znači, moderne odgojno-obrazovne metode i sustavi imaju svojih manjkavosti?

– Kao i svaki sustav. Nema idealnog sustava. Uvijek kažem, i to je bilo moje životno opredijeljenje – red i srce. Treba ga naučiti redu, ali mu pokaži i srce, dušu i razumijevanje. I kad vidiš da je sam i kad vidiš da tone, pruži mu ruku. Najlakše je gurnuti, ali ja sam uvijek bila zagovornik ‘evo ti moja ruka, idemo zajedno, ali ćeš po onome kako ja kažem’.

Izvor: Al Jazeera