Učenik je nadmašio učitelja

Piše: Zoran Čutura

Jeste li pratili euroligaški Final Four, jeste li ga gledali? Trebali ste – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog formata natjecanja, koje više nikad neće biti isto, pa ovaj Final Four na neki način ulazi u povijest. Nažalost, još se uvijek ne zna što će se događati s europskim klupskim natjecanjima u budućnosti, zbunjujući rat Fibe i Uleba još uvijek traje, i to s prilično neizvjesnim ishodom. Final Four će se – naravno – igrati i iduće sezone, ali igrat će se i dva Final Foura, a ako damo mašti na volju, oba bi Final Foura mogla biti podjednake kvalitete. Četiri kluba u Ulebovoj završnici neupitno će imati veća imena i veću tradiciju, ali četiri kluba u mogućoj Fibinoj završnici mogla bi biti u najmanju ruku isto tako kvalitetna. Jasno, mogao bih oko toga teoretizirati do beskraja, ali ne preostaje mi ništa drugo nego da plasiram ono standardno neodređeno novinarsko ‘vrijeme će pokazati’, koje ne volim ni najmanje. No, nema mi druge… Evo, na Fibinom Final Fouru mogli bi, recimo, igrati Valencija, Bešiktaš, AEK i… i… Varese. Ili Aris. Ili Alba iz Berlina. Ili moskovski Himki. Ili Limoges.  Ni to ne bi bila loša košarka, ni to ne bi bila loša imena. I sad dosta o tome.

Prije no što krenem komentirati košarku i ishode na Final Fouru, imam potrebu naglasiti nešto drugo – koliko sam uspio shvatiti, niti jedan hrvatski novinar nije bio na završnici najelitnijeg klupskog europskog natjecanja. Neki su izvještaji s lica mjesta stigli, ali radilo se o privatnim aranžmanima, a ne o novinarima koji prate košarku i kreiraju javno mnijenje. Iako smo tamo – uzmimo (i) taj kriterij kao relevantan –  imali nekoliko predstavnika: Velimira Perasovića u ulozi trenera Laborala, Darka Planinića kao igrača istog kluba, te naturaliziranog Didija Drapera kao igrača Lokomotiva. Uz, jasno, svu silu zanimljivih imena; od (vjerojatno) najboljeg europskog trenera u posljednjih četvrt stoljeća Željka Obradovića u Fenerbahceu, njegovog dugogodišnjeg pomoćnika u Panathinaikosu Dimitrisa Itoudisa koji je potpunu osobnu afirmaciju dočekao upravo ove sezone na klupi CSKA, a inače je bio i zagrebački student, preko Datomea, čovjeka koji će biti suparnik našoj reprezentaciji u predstojećim olimpijskim kvalifikacijama igrajući za Italiju, veselog Veselyja, koji je s Česima deklasirao našu repku na proteklom Eurobasketu, Delaneya, koji je trebao doći u Cibonu itditditd. Neću konstatirati ništa novo ni pretjerano pametno ako naglasim da je to a) odraz stanja u hrvatskoj košarci i njenog medijskog tretmana, b) odraz stanja u hrvatskim medijima i c) odraz stanja prema sportu na državnoj razini. Ni nacionalna dalekovidnica nije prenosila utakmice. Glavno da su mediji tijekom ovog Final Foura bili puni Luke Modrića, Ivana Rakitića, Zlatana Ibrahimovića, Donne Vekić, sve ‘copy paste’ varijante, iz dana u dan isto, uz bok starletama i pevaljkama, i Jerka Leke koji se, paz'te vamo, oprostio od nogometa. Nacija drhti, što bi se ono reklo. A iz Zagreba u Berlin se leti za nekih šezdesetak eura, tek toliko da vidite koliko su uštedile medijske kuće time što su novinari gledali utakmice na televiziji, a ne uživo, uz pisanje priča i razgovaranje s protagonistima u Njemačkoj.

Razgovor mimo okvira terena

No, dobro… Bilo je to dosta davno, spojio sam nekih tjedan novinarskih dana u Grčkoj, u Ateni, pokrivajući  utakmice Cibone u Euroligi i Splita u nekom drugom natjecanju, te spavajući kod svog bivšeg trenera Dragana Šakote kako bi sve bilo jeftinije (hvala još jednom), i tijekom tih tjedan dana uspio sam napraviti ozbiljan razgovor sa Željkom Obradovićem. Ističem to stoga što je taj razgovor izlazio iz okvira trenersko-novinarske rutine koju i jedan i drugi imamo, izlazio je iz okvira uobičajenih pitanja i odgovora kojima se pune mediji, dovoljno zanimljivih da budu objavljeni, i dovoljno sterilnih da ih se nitko ne sjeća duže od jednog dana. Da nije bilo tog razgovora, sad bih sigurno tražio neki viši sud, Božju pravdu, faktor sreće i nesreće – objasnit ću i zašto. Imajući na umu prve dvije europske titule Željka Obradovića, prvu u kojoj je tada mlađahni Saša Đorđević pogodio tricu na isteku vremena protiv Joventuta 92’, i koja je promijenila živote svih protagonista jer je to bila prva Obradovićeva trenerska godina, ona u kojoj je preuzeo klupu dolazeći direktno s priprema reprezentacije, gdje je bio kao igrač (koja odluka!!!), a Partizan je bio totalni autsajder natjecanja, te drugu, u kojoj je korpulentni Thompson pogodio posljednji šut za pobjedu Joventuta protiv Olympiacosa 94’ – postavio sam mu pitanje koliki utjecaj na karijeru trenera ima sreća.

‘Nikakav’, dobio sam odgovor. Objasnio sam zašto to pitam, što imam na umu, koje točno situacije, a Željko je tada kazao, ‘na treneru je da uvede utakmicu u neizvjesnu završnicu, a na igraču je da pogodi zadnji šut’. Razmišljao sam puno puta o tome što mi je rekao, je li to stvarno točno, je li to stvarno i mislio, i konačno sam to prihvatio kao istinu. Možda se radi o mehanizmu razmišljanja trenera koji vodi ‘sudbonosne’ utakmice svaka tri dana, i poludio bi da se počne vraćati unatrag razmišljajući o tome što mu je sreća dala, a što uzela, te kad će mu biti uzeto ono što mu je dato, a kad će mu biti dano ono mu je uzeto. Nije bitno. Jednostavno ne znam. Rekoh – prihvatio sam to da nema faktora sreće u trenerskom poslu.

Klik, prebacujemo se na Berlin. Obradović je s Fenerbahceom u polufinalu protiv Laborala dobio izgubljeno, a u finalu protiv CSKA je ponovo izgledalo da dobija izgubljeno, da bi potom izgubio dobijeno. Što odluči košarkašku utakmicu…? U polufinalu promašena slobodna Bourousisa i Adamsa kad je Laboral trebao mirno privesti tekmu kraju, te promašena trica Adamsa sekundu prije kraja. Totalni autsajder Laboral, bez dva bitna ozlijeđena igrača, Causeura i Shengelie, imao je sve u svojim rukama protiv velikog Fenera, da bi na kraju završio četvrti, bez pobjede.  A u finalu Hrjapa poentira za produžetak iz ‘amerikanca’ skokom u napadu, poslije promašene trice MVP-a završnog turnira De Cola, i to nakon što je CSKA u posljednjoj četvrtini prosuo, a Fener nadoknadio, petnaest poena razlike. Stvarno ne treba razmišljati o onome što se dogodilo dan nakon utakmice… Stvarno bi čovjek poludio tražeći nekakve više razloge za to… I razbio bi glavu lupajući njome u zid, ‘nisam imao sreće’. Zid ne može puknuti, nema šanse. A već za tri dana je nova utakmica.

Itoudis bio bolji od Obradovića

MVP Final Foura Nando De Colo je u posljednjoj četvrtini, onoj dionici u kojoj je CSKA gubio prednost od petnaest poena, imao tri izgubljene lopte i šutirao je 1-5. Da bi u produžetku upisao deset poena. I onda sve stane u konstataciju ‘učenik je nadmašio učitelja’, Itoudis je bio bolji od Obradovića, sve ćemo ostalo zaboraviti. I ja ću sve ostalo zaboraviti, možda već sutradan.

Žao mi je Perasa, makar žaljenju nema mjesta u sportu. Za nekoga čovjek mora navijati, za koga će navijati ako ne za ‘svoga’? Napravio je fantastičan posao s Laboralom ove sezone, taj klub ima najmanji budžet u zadnjih petnaestak godina, a uspjeli su ući na Final Four izbacujući s čistih 3-0 Panathinaikos Saše Đorđevića u četvrtfinalnoj seriji, i došli su u Berlin koji nisu vidjeli, recimo, Barca i Real. Odličan posao, ali… Nitko ne ulazi u utakmicu da bi je izgubio, pa makar igrao i protiv višestruko skupljeg Fenera, i nitko ne može biti zadovoljan nakon dva poraza na završnom turniru. No, i Peras spada u kategoriju onih koji neće puno razmišljati o onome što je prošlo. Sigurno. Previše je toga prošao kao igrač, a sad prolazi i kao trener, da bi bilo drugačije.

A iduće sezone čeka nas nešto novo i drugačije. Pa da vidimo što će to biti.

Izvor: Al Jazeera