Ukrajina – uvod u novi hladni rat

Piše: Aleksandar Nekrasov

Pokroviteljski ton američkog predsjednika Baracka Obame u nedavnom kratkom obraćanju povodom stanja u Ukrajini ne predstavlja dobar potez. Nagovijestio je da Amerika ne bi odobrila nikakav dramatičan potez Rusije kao reakciju na krizu koja bjesni na njenoj zapadnoj granici i upozorio na “moguće” posljedice bilo kakve vojne intervencije.

Čuo sam da je Obamina poruka u toj mjeri razljutila ruskog predsjednika Vladimira Putina da je rekao svojim pomoćnicima kako mu je dosta pridikovanja iz Washingtona i ostalih zapadnjačkih prijestolnica te da je izdao naredbe da se počne ubrzano djelovati i da se odgovori na zahtjev promoskovski orijentiranog premijera Krima Sergeja Aksenova za osiguranje zaštite stanovništvu koje govori ruski jezik od novog privremenog režima u Kijevu.

Odjednom je ono što je ostatku svijeta izgledalo kao savladiva kriza u Ukrajini, počelo ličiti na ozbiljan međunarodni sukob u stilu hladnog rata.

Tada je Vijeće Federacije, Gornji dom ruskog parlamenta, odobrilo Putinov zahtjev za upotrebu vojne sile na ukrajinskoj teritoriji na Krimu, u slučaju da se za nju pojavi potreba, pa je čak pozvalo Kremlj da opozove ruskog ambasadora u Washingtonu. Odjednom je ono što je ostatku svijeta izgledalo kao savladiva kriza u Ukrajini, počelo ličiti na ozbiljan međunarodni sukob u stilu hladnog rata – s mogućnošću izbijanja vojnog sukoba na jugu Ukrajine.

Stvar je u tome da se sve te izjave koje u posljednje vrijeme pristižu iz zapadnjačkih prijestolnica i upozoravaju Rusiju da se ne miješa u situaciju u Ukrajini, svode na puke riječi. Šta tačno Zapad može učiniti ukoliko bi Rusija pojačala svoje vojno prisustvo na Krimu sa trenutnih 25.000 vojnika, koje već tamo ima na osnovu sporazuma sa Ukrajinom o popunajvanju svoje pomorske baze u Sevastopolju, i nedavno dodatih 6.000 vojnika? Ne baš mnogo.

Usijane glave

Jedna je stvar prijetiti vojnom silom ličnostima poput Saddama Husseina iz Iraka, Muammara Gaddafija iz Libije ili sadašnjeg sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, a sasvim druga postaviti ultimatum predsjedniku Putinu i Rusiji, nuklearnoj supersili. Jer jedno od osnovnih pravila u politici, a i u podzemlju, kaže da ne prijetite ukoliko niste spremni potkrijepiti riječi djelima. (Obama se odjednom suočio s ovom situacijom.)

Neke usijane glave sa Zapada, uključujući razne stručnjake za ruska pitanja, otvoreno diskutiraju o vrsti kazne koja bi mogla zadesiti Rusiju ukoliko stvari “izmaknu kontroli” – pri čemu misle, očigledno, na situaciju u Ukrajini, koja bi se razvijala u smjeru koji bi Amerika i Evropska unija željele vidjeti. Naprimjer, da Ukrajina “postane dio Evrope” i okrene leđa Rusiji. Neki sugeriraju bojkot Samita G8, koji je najavljen za juni u Sočiju, dok drugi kažu da neka vrsta sankcija može biti primijenjena, pa i tzv. pametne sankcije, koje bi uključivale zamrzavanje navodnih računa ruskih političara u drugim zemljama i uvođenje restrikcija na njihove posjete inozemstvu.

Jedno od osnovnih pravila u politici, a i u podzemlju, kaže da ne prijetite ukoliko niste spremni potkrijepiti riječi djelima.

Takvima, međutim, promiče činjenica da ovakve javne diskusije o načinima kažnjavanja Rusije nikome ne pomažu. To nije civilizirana debata. Posebno zato što bi i ruski stručnjaci mogli početi sa sličnim diskusijama i pitanjima bi li Rusija mogla preplaviti tržište potvrdama o dugu od Ministarstva finansija SAD-a, koje posjeduje u velikim količinama ili napraviti nešto drugo što bi unijelo pometnju na svjetsko tržište.

Rusija je do sada bila suzdržana kada je riječ o retorici. Predsjednik Putin se nije oglašavao o situaciji u Ukrajini. Telefonom je razgovarao sa svjetskim liderima, uključujući predsjednika Obamu, njemačku kancelarku Angelu Merkel i druge, naglašavajući kako je svima u interesu da Ukrajina ostane nepodijeljena i da se stabilnost uspostavi što je prije moguće. Uprkos ovom pokazivanju sile kada je riječ o Ukrajini, političari i na jednoj i na drugoj strani vjerovatno su svjesni da su kompromis i fleksibilnost najbolje rješenje.

Problemi s ‘revolucijom’

Ali evo u čemu je problem: novi ljudi u Kijevu, koji su iznenada otkrili kako Zapad ne žuri da im finansijski pomogne, počeli su paničiti shvativši da bi se, ukoliko ne budu u stanju isplatiti plate i penzije državnim službenicima, mogli suočiti sa sličnim protestima koji su doveli do smjene predsjednika Viktora Janukoviča i prethodne vlade. To je podstaklo privremenu vladu na priču o prijetnji od “ruskog napada”, pa čak i “intervencije”, jer je to ono što očajni režimi rade kada se nađu u nevolji.

Problem s “revolucijom” u Kijevu, koja je izbila u navodnoj reakciji na odluku predsjednika Janukoviča da ne potpiše Sporazum o pridruživanju i slobodnoj trgovini s EU-om, jeste to da je narušila delikatnu ravnotežu koja je postojala u Ukrajini i koja je, uprkos svim svojim manama, ipak osiguravala stabilnost. Kada je izabrani predsjednik svrgnut, cijeli se sistem jednostavno raspao i sada niko zapravo ne zna kakve će to posljedice imati.

Novi ljudi u Kijevu mogli bi se suočiti sa sličnim protestima koji su doveli do smjene predsjednika Viktora Janukoviča i prethodne vlade.

Ipak, svim ljudima koji se lagano uzrujaju predložio bih da ne izvlače previše zaključaka iz posljednjeg razvoja događaja, s obzirom na to da je u toku iznošenje političkih stavova na svim stranama te da sve odluke i izjave neće biti provedene. No, jedno je sigurno: Moskva šalje najjači signal još od rata u Gruziji iz 2005. godine da neće tolerirati nestabilnu Ukrajinu pod snažnim utjecajem Zapada na svojoj granici. Nadam se da je predsjedniku Obami i ostalim zapadnjačkim liderima poruka jasna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera