Ulična berza rada na minus 14

Zovu ih „vukovci“,  a nisu odlikaši. To je drugo ime za ljude koji već godinama u parku kod spomenika Vuku Karadžiću u Beogradu - čekaju posao (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mraz i vetar su već peti dan nemilosrdno terali po svome i rasterivali ljude sa ulica. Mnoge – da, ali ne i trojicu promrzlih koji su, glava uvučenih u okovratnike tanjušnih zimskih jakni, cupkali na trotoaru pored parka u centru Beograda.

Oni su, u inat minusu od 14 stepeni Celzijusa, tog januarskog prepodneva bili prvi ešalon na uličnoj berzi rada.

Zovu ih „vukovci“,  a nisu odlikaši. To je drugo ime za ljude koji već godinama u parku kod spomenika Vuku Karadžiću u Beogradu – čekaju posao.

Tako sami kažu – čekaju posao, što njihovim rečnikom ne znači domoći se radnog mesta, već (do)čekati poslodavce – zovu ih „gazde“ – koji će ih na par sati, dan ili dva, ponekad i koji dan više – odvesti s ulice nudeći posao i zaradu.

Smenjuju se na nepostojećem, uličnom šalteru nezaposlenih. Ima ih sa osnovnom školom, srednjoškolaca-tehničara, sa diplomom gimnazije, poneki i sa fakultetom…

Čekajući gazdu

Minuli rad i penzioni staž većini je oskudan, zdravstveno osiguranje nema skoro niko ako istovremeno nije prijavljen na „regularni, državni“ biro rada. Navikli su da „ponekad baš nemaju“, ali se ne predaju i ne odustaju.

Prilazeći, razmišljam šta prvo da im kažem. Neiskusno. Prvu rečenicu izgovaraju oni, skoro uglas: „Ima li neki posao, treba li…“. Pre nego što sam uspeo da objasnim otkud ja tu ispred njih, na zaleđenom trotoaru, dvojica su se okrenula, a jedan je kategorično odbio da razgovara: „Može, samo za keš, mene samo keš interesuje“.

Ko prvi razgovara – njemu posao

“Solidarni smo, pazimo se kao braća. Pomažemo se kad treba, pozajmljujemo uzajamno. Ne kvarimo jedan drugom pogodbu. Jedno od osnovnih pravila jest: ko prvi razgovara – njemu posao. Drugo – ne mešati se u tuđi posao dok ga dogovara, a ako treba više ljudi, onda idu dvojica-trojica koji su najbrži. Zna se red. Ako se ne pogodi posao – nema ljutnje kad ga neko uzme jeftinije jer je tad možda bez para, pa mora. Inače – ne obaramo jedni drugima cenu, to ne bi bilo pošteno”, objašnjava Miško.

Najsitniji, ali najtemperamentniji među njima, kao da pravda kamarade, objašnjava da su im razgovori „gubljenje vremena“ jer uvek može da naiđe neki poslodavac.

Zbilja, neka kompenzacija za izgubljeno vreme mora da postoji. Pristaje na razgovor u kafani preko puta. Zahtevi su mu skromni i prihvatljivi, ali prvo na trafiku – po cigare. Usput saznajem da skoro tri sedmice nije dobio nikakav čestit posao sa pristojnom zaradom.

Dvojica njegovih saboraca ostaju iščekujući nekog „gazdu“, nervozno šetajući duž ograde parka. Čini mi se da osećam na potiljku njihov pogled prezrenja.

„Da se odmah razumemo – ovo je moj izbor! Meni nije kriva ni država, niko. Visoka politika me ne interesuje, ja gledam samo sebe“, počinje svoju priču, predstavljajući se kao M. S.

Iz Vranja je, sam sebe oslovljava nadimkom Mićko. U Beogradu „čeka posao“ već 14 godina, a sad ima 54, podstanar je i kiriju mesečno plaća 100 evra. Ćerka iz prvog braka živi sa majkom, donedavno joj je slao novac, „sad više ne traži, zaposlila se“. Druga žena mu je umrla. Ima kuću u Vranju, hvali se koga je sve upoznao iz beogradskog javnog života.

„Završio sam gimnaziju, radio u Vranju kao magacioner. Bio sam šest meseci na obuci u Italiji, kad smo radili za ‘Simod’, naučio da pravim patike, ono brizganje, kad se spajaju sa đonom. Ali, to više niko ne radi“, priča, ispijajući polako prvi vinjak.

Kaže kako „do svoje 40. godine nije naučio ni ašov u zemlju pravilno da ubode“, ali je od dolaska u Beograd, uz tešku muku, savladao „ponešto od skoro svakog zanata“. Hvali se vitkom linijom – „ja poštujem svoje telo, ono me hrani“ – i dobrom kondicijom, stečenom fizičkim poslovima.

„Nosim ja jednom veliki frižider s nekim džudistom, na 8. sprat. Računam – sportista je, može. Stignemo gore, a njemu duša u nosu. Pipne on meni puls – skoro normalan. Pita me: Imaš li ti srce uopšte?“, izgovara Mićko skoro u dahu i, otpijajući gutljaj vinjaka, gleda kroz prozor ortake preko puta, pored parka.

Smrt na građevini

„Ništa danas od posla… Zima je, hladno. Juče smo stajali samo sat i po. Ne vredi, niko ne dolazi da ponudi posao. Nije sezona“, odmahuje glavom Mićko i kaže da je od 15. novembra do Nove godine zaradio samo 30.000 dinara, a već 20 dana nije dobio skoro nikakav posao.

„Bila je Nova godina, pa Božić i svi ti praznici, sad ovaj sneg… Ali, važno mi je da sam stan platio do 1. februara“, izgovara uz osmeh koji mu lice ozari zadovoljstvom, takvim kao da načas prikrije ožiljak duž leve obrve.

Nadnica, cjenovnik i – đuture

Nadnica ili radnička dnevnica “vukovaca” uglavnom je 25 evra, majstorska (zidarska ili molerska) 35 evra. Može ponekad da bude i manje, ali se cenovnik zna i ne obaraju jedni drugima cenu. Ako je posao “pogođen đuture”, rade dok ne završe što je dogovoreno. A to “đuture” može katkad da donese i više od dnevnice.

Leti “vukovci” spremno čekaju od rane zore, a kad pogađaju posao, rade uglavnom do pet popodne. Ako pretekne posla, ostaju i “prekovremeno”, da “ispoštuju gazdu”, što im najčešće i pošteno doplate. Isplata je istog dana, kad se posao završi.

Kaže da je, onomad, povredio nogu pa nije radio tri meseca i tad je potrošio svu ušteđevinu od – 200 evra.

Zarađuju ponekad crkavicu, a katkad „dobru lovu“ – u sezoni i po 500-600 evra, umiru od starosti, umora ili „od srca“, ponekad i na radilištu.

„Roki je umro pre 10 dana, na poslu, na građevini… Bio je profesor, 10 godina je sa nama bio. Ujutro otišao da radi, oko podne umro, eto, samo je umro… Ne znaš ti kakvo je ovde drugarstvo“, reče Mićko i obori glavu, prstom rasterujući pepeo cigarete sa kafanskog stolnjaka. Stisnu vilice i osmeh mu se odjednom pretvori u grč. Uzdahnu, pa otpi još gutlja vinjaka, kao da ga pije Rokiju za dušu.

“Već je 50 ljudi umrlo otkad ja čekam posao. Mnogi su mi bili prijatelji, baš dobri prijatelji…“

„Vukovci“ su najpoznatiji, ali nisu jedina ulična berza rada u Beogradu: „Ima nas koji ovako čekamo posao na još nekoliko mesta – u Zemunu na Altini, pored pijace u Malom Mokrom Lugu, kod Putnika na raskrsnici Borča-Ovča, u Žarkovu, Jajincima… Dole na dnu Francuske i Žorža Klemansoa su Goranci s kamionetima za prevoz. Ali, svi smo ti mi manje-više iste priče… I skoro da nema niko mlađi od 45 godina. Možda i ima, ali su retki“.

„Vukovcima“ je puna sezona od aprila do oktobra – tad ima posla i na građevini i u baštama, čiste se podrumi i tavani, unosi i iznosi građevinski materijal ili šut. Ponekad rade kao ispomoć molerima i zidarima. Pošten rad za poštenu zaradu.

Iskustvo sa ulice

„Ovde ljudi ne dolaze da bi zaradili kao pečalbari, pa da se vrate i i odnesu novac kući. Mi ovde živimo, ima i porodičnih ljudi, neki izdržavaju i po troje-četvoro dece. I svi su dobri i vredni radnici. Poštujemo se i pazimo… a da ne veruješ kakva sam prijateljstva stekao“, kaže Mićko.

„Čekanje posla“ kod Vuka je, kako danas prepričavaju iskustva starijih „vukovaca“, počelo 70-ih godina prošlog veka, kad se Beograd gradio. Tad je u parku preko dana znalo da bude i po 400 ljudi, a neki bi tokom leta prespavali poneku noć i na klupi „da ujutro budu prvi“ ako neki gazda porani. I moglo je mnogo dobro da se zaradi.

„Mene je vreme prevazišlo, ali sam ipak edukovan. Si ti čuo za edukaciju? E, vidiš – ja sam edukovan za ovaj posao. Meni je dovoljno 20 sekundi da vidim da li je neko dobar čovek i hoće li da me prevari. To sam iskustvo stekao na ulici, čekajući posao i radeći s ljudima. A i to je neka škola, priznaj“, izgovara sugestivno, gledajući me pravo u oči.

Okreće glavu od fotoaparata, pokazuje samo žuljevite dlanove: „Ovo je moja lična karta“. Razmenjujemo brojeve telefona: „Ti znaš ljude, ako naleti neki posao, da me preporučiš“.

Važno mu je „da još kaže, da svi znaju“, kako ga vređa što ljudi imaju predrasude o „vukovcima“: „Misle da smo glupi fizikalci, da smo neke dileje. To mi najviše smeta. A moraš da radiš, svaki dan, kao što moraš i da jedeš svaki dan“, objašnjava i tvrdi kako, uprkos svemu – i dobroj kondiciji i radnim navikama, ne bi u preduzeće da radi „za 800 dinara dnevno i markicu za prevoz“.

Jer, na ulici jeste neizvesnost, ali je i – sloboda.

Izvor: Al Jazeera