Umijeće razumijevanja neprijatelja

 

Piše: Mike Hanna

Bio je predivan, sunčan dan u Johannesburugu, a u ušima mi je još odzvanjala buka motora Boeinga 747, koji je nekoliko minuta ranije proletio toliko nisko da je izgledalo kao da leti ispod reflektora oko stadiona Ellis Park. Začula se i buka navijača dok su timovi istrčavali na teren – južnoafrički Springboksi takmičili su se protiv novozelandskih All Blacksa u finalu Svjetskog kupa u ragbiju 1995. godine.

Krajičkom oka zapazio sam visoku, vitku, sjedokosu siluetu Nelsona Mandele. Za razliku od zvaničnika u odijelima oko njega, južnoafrički predsjednik nosio je sive pantalone i zelenu košulju.

Dok se kretao stadionom na glavu je stavio zelenu kapu. Čulo se je kako je najmanje 60.000 ljudi uzdahnulo kada su shvatili da je Mandela obukao kapu i dres Springboka, sa žutim brojem šest na leđima – brojem kapitena Francoisa Pienaara.

Dok se rukovao sa igračima navijači s jedne strane stadiona počeli su uzvikivati njegovo ime, a postajali su sve glasniji. U moćnom ritmu klicali su: “Nelson, Nelson, Nelson, Nelson.”

U tom trenutku milioni su gledali kako država koja je bila decenijama podijeljena postaje jedno. Južnoafrikanci na stadionu i van njega su prvi put iskusili zajednički osjećaj nacionalnog ponosa i radosti. Tek godinu dana nakon uspostavljanja demokratije desio se trenutak koji je definisao novu Južnu Afriku.

Buthelezi, Mandela i Zuma [EPA]

U regionu Natal i u svim gradovima gdje je bilo mnogo Zulua ovo protivljenje bilo je izraženo snažnim nasiljem. Buthelezi se osjećao omalovaženim od strane ANC-a tokom pregovaračkog procesa i insistirao je na tome da će bojkotovati prve slobodne izbore u državi.

Pred kraj 1993. i na početku 1994. bio sam jedan od mnogih novinara koji su provodili dosta vremena u Durbanu, u lobiju hotela na obali mora.

Gledao sam kako brojne delegacije ANC-a dolaze i odlaze, a nijedna od njih nije uspjela ubijediti Buthelezija da potpiše primirje.

Onda je Mandela, koji je organizaciji mjesecima tražio da mu dopusti da pregovara, konačno uspio. Stigao je u hotel i odmah insistirao da on i Buthelezi razgovaraju sami – bez savjetnika i definitivno bez medija. Na kasnijoj konferenciji za novinare Mandela je bez suzdržavanja hvalio vođu Inakthe. Buthelezi je sjedio i nije mnogo govorio.

Uoči izbora 1994. Buthelezi je prihvatio da učestvuje u izbornom procesu. Nasilje je odjednom prestalo, te je tako ukinuta najveća prijetnja procesu.

Mandela nije stao u provođenju dugoročne strategije. Uprkos brojnim članovima Glavnog odbora ANC-a, insistirao je da Buthelezi bude ministar u demokratski izabranoj Vladi, te je u prvih osam godina demokratije u državi čovjek kojeg su mnogi smatrali najopasnijim protivnikom ANC-a bio ministar unutrašnjih poslova.

Nedugo prije izbora 1999. još jednom su izbili krvavi plemenski sukobi. Kritičari Buthelezija insistirali su na tome kako on treba da ‘pali i gasi’ nasilje, kako bi povećao svoj politički uticaj. Mandela se snažno protivio izbacivanju Buthelezija iz Vlade, a insistirao je na tome da Buthelezi bude vršilac dužnosti šefa države u vrijeme kada su on i njegov zamjenik Thabo Mbeki odsutni.

Nekoliko sedmica je čovjek kojeg su neki u ANC-u željeli vidjeti mrtvog, te za kojeg su vjerovali da je najveća prijetnja novoj demokratiji, bio vršilac dužnosti predsjednika države. Nasilje je prestalo i još jednom se isplatila Mandelina dugoročna strategija. Još jednom se pokazalo da je njegovo insistiranje na tome da ignoriše one koji se s njim nisu slagali bio pravilan izbor.

O religiji nije bilo rasprave

Ko god je intervjuisao Mandelu znao je da se o jednoj temi ne raspravlja – o religiji. To je bilo nešto što je Mandela smatrao vrlo ličnim i ničijim poslom osim svojim.

U nekoliko navrata sam razgovarao s njim i saznao o još jednoj crvenoj liniji. Svaki put kada bi spomenuo dugoročno strateško razmišljanje Mandela bi na najšarmantniji način promijenio temu. Šalio bi se, smijao i spomenuo neki drugi stav koji želi iskazati. Poruka je bila jasna – njegova djela su ukazivala na ono što smatra da je pravilno učiniti u to vrijeme.

Najbolje je objašnjavao šta misli (mnogo puta je to izgledalo vrlo spontano) kada je govorio o drugima.

Na sahrani njegovog dugogodišnjeg prijatelja i vođe Južnoafričke komunističke partije Joea Slova Mandela je održao prvi od mnogih govora koji će u kasnijim godinama održati nad lijesovima starih prijatelja.

“Glavni faktor u pristupu Slova borbi na bilo kojem frontu bilo je razumijevanje političke situacije, balansa snaga, te stoga i pristupa potrebnih da se postigne napredak u borbi. Tako je mogao da procijeni promjene u objektivnim uslovima i da pokrene diskusije o promjenama taktika koje se moraju primijeniti”, rekao je Mandela, kao da je opisivao samog sebe.

“Mandela je bio usamljen čovjek kada sam ga upoznala. Svijet mu je bio na dlanu, ali na kraju dana, nakon javnih sastanaka, odlazio bi kući i bio bi sam”, govorila je Mandelina treća supruga Graca Machel.

Kroz sve to, ono što nikada nije procijenjeno je lična cijena života u sadašnjosti uglavnom definisanoj vizijom za budućnost.

Graca Machel, koja je postala Mandelina treća supruga, istakla je ono što mnogi nisu shvatali u intervjuu povodom 90-og rođendana svog muža.

“Mandela je bio usamljen čovjek kada sam ga upoznala. Svijet mu je bio na dlanu, ali na kraju dana, nakon javnih sastanaka, odlazio bi kući i bio bi sam.”

Nikakav trag ove samoće nije se vidio na javnom licu Mandele, a još jednom je njegov zatvorski kolega Neville Alexander ispričao jedinstvenu priču.

“Zaista je dobar glumac, a to je onaj slučaj kada umjetnost imitira život. I, zaista, obrnuto – život imitira umjetnost”, rekao je Alexander i dodao: “On sve vrlo pažljivo promišlja, a onda postaje spontan silom svojih ubjeđenja. Iskren je, ali to je zbog toga što je sve vrlo, vrlo pažljivo promislio. Naravno, kao svako drugo ljudsko biće, ima i propusta.”

‘Mandela, ti si naš život’

U maju 2003. godine preminuo je Mandelin najstariji i najdraži prijatelj i savjetnik Walter Sisulu. Bili su advokatski partneri, zatvorske kolege decenijama, a otkako je Mandela oslobođen Sisulu mu je uvijek bio glas razuma, a nekad i utjehe.

Mandelin blizak politički saradnik jednom mi je rekao: “On je poput onog čovjeka koji je stajao iza rimskog generala na bojnim kolima tokom pobjedonosne bitke i šaputao mu na uho: ‘Zapamtite, vi ste samo ljudsko biće.'”

U govoru na sahrani još jednog kolege kojeg je nadživio Mandela je opisao kakav je čovjek bio Sisulu, a istovremeno je možda otkrio i to kakva je vrsta osobe i sam uvijek pokušavao da bude.

“Znao je i podučavao nas da mudrost dolazi ako se znanje prenosi i ako jedni druge slušamo i učimo jedni od drugih. Uvijek je bio onaj koji ujedinjuje, onaj koji nikada ne dijeli. Dok smo mi, ostali, ponekad naglo ili bijesno reagovali, on je bio strpljiv, težio je da nas smiri i okupi”, rekao je Mandela.

Nakon govora sjeo je među vođe ANC-a okupljene na pozornici. Lice mu je bilo kao da je izvajano od granita. Rijetko sam viđao nekog čovjeka koji izgleda tako tužan, tako sam.

Onda se na jednoj strani pozornice okupila grupa žena u šarenim haljinama i zapjevala: “Mandela, Mandela, ti si naš život.”

Mandela ih je pogledao, a na licu mu je odjednom zablistao prepoznatljivi osmijeh. Polako je ustao i došao do pjevačica, pružio ruke i počeo da pleše.

U trenutku je odložio tugu, nakratko je zakopao na neko privatno mjesto i postao javni vođa koji zrači isključivo nadom. Čovjek kakvog je narod želio i trebao.

Bilo je to spontano, iskreno i, kako je to bio slučaj sa mnogim stvarima u životu Nelsona Mandele, ispravno.

Izvor: Al Jazeera