Umjesto povrata imovine, Vojvodina traži naknadu štete

Vojvodina potražuje po dva objekta u Hrvatskoj i Sloveniji (Arhiva)

Ponovno otvorena priča o povratku imovine bivših jugoslavenskih republika, njihovih kompanija ili fizičkih osoba postala je ovog ljeta jedna od top tema koja će, osim na najvišoj državnoj razini, vjerojatno i pred međunarodne arbitražne instance. Buru je podignula Hrvatska, usvajanjem Zakona o upravljanju državnom imovinom, krenula je „razmjena teške vatre“ između Sarajeva i Zagreba, potom između Beograda i Zagreba, a nedavno i između Novog Sada i Zagreba, ali i glavnog vojvođanskog grada i Ljubljane.

Pokrajinske vlasti Vojvodine su u pokušaju povrata imovine, doduše, ponudile i kompromisno rješenje – ako ne mogu u posjed nekretnina koje su bile u njihovom vlasništvu, zahtijevaju adekvatno novčano obeštećenje. I u tome su ustrajni – detaljno proučavaju sporazum o sukcesiji, ali i razmišljaju o eventualnom pokretanju tužbenih zahtjeva.

U pokušaju povrata imovine u Hrvatskoj ili naknade štete, a radi se o jednoj vili u Lovranu i odmaralištu u Crikvenici, angažirali su odvjetnički ured iz Zagreba. Uvidom u dokumentaciju, kako piše novosadski Dnevnik, odvjetnici su utvrdili da je „nemoguće ostvariti pravo na povrat navedenih nekretnina, već samo eventualno pravo na naknadu štete“.

Kad je Slovenija u pitanju, radi se o vili na Bledu i stanu u Radovljici, no nakon višegodišnje službene prepiske iz Ljubljane su nedavno poručili kako traženja Vojvodine smatraju neopravdanim. Za dvije sporne nekretnine kažu da su u vlasništvu slovenske države, odnosno u privatnom vlasništvu i to prema slovenskom unutarnjem pravnom poretku i prema međunarodnom pravu. Nakon 1991. godine, poručuju, Vojvodina nema više prava na vlasništvo.

Ne može proći bez visoke politike

Autonomna pokrajina Vojvodina zadužila je svoje Pravobranilaštvo da rješava sporne situacije. Novinar Dnevnika Aleksandar Savanović, koji je pratio priču o vojvođanskoj imovini, uvjeren je da su pokrajinske vlasti odlučne u namjeri da povrate imovinu, odnosno nadoknade štetu. Potkrepljuje to činjenicom da su se promijenile dvije garniture vojvođanske vlasti, ali se stajalište da se utvrdi što je s imovinom nije promijenilo. No, odgovora – ni pozitivnog, ni negativnog – nema ni iz Hrvatske, ni iz Slovenije.

“Mislim da bi bilo neočekivanije da je odgovor odmah stigao. Ipak, ova pitanja nisu samo formalno-pravne prirode, već prvenstveno politička, ali i pitanje zakonodavstava tih država koja nisu više deo jedinstvenog sistema Jugoslavije. Tu je i Sporazum o pitanjima sukcesije za zemlje bivše SFRJ koji je takođe podložan različitim tumačenjima u zavisnosti od toga koja ga strana tumači. Mislim da je Vojvodina mnogo bliža da rešavanju pitanja vlasništva nad odmaralištem u Igalu (Crna Gora), nego nekog rešenja po pitanju objekata u Hrvatskoj i Sloveniji“, smatra Savanović.

‘Pregovori će zapasti u ćorsokak’

Prema riječima odvjetnika Zorana Ristića, „Sporazum o sukcesiji govori samo o obavezi podele imovine SFRJ, a o republičkoj imovini ni traga ni glasa što znači da je to onoga ko je to stekao i bio upisan kao titular“. „[Ministar državne imovine u Vladi Hrvatske] Goran Marić vlada terminom da bi, kao u banci, trebali stati u red i dokazati da je to bilo naše papirima. Pri tome koristi se terminom ‘pravo korištenja’ ističući da to nije ‘svojina’. Podsećam ga da je odlukama Suda u Strasbourgu utvrđeno da je pravo korištenja socijalističkog tipa proglašeno ekvivalencijom pravu svojine“, navodi Ristić.

Kad je u pitanju vojvođanska imovina, ukazuje kako „hrvatski sudovi smatraju da je kupac ‘čist’ jer je kupio od gruntovno upisanog vlasnika Republike Hrvatske, koja je to podržavila, čitaj: otela“. „I tada nastupa princip null&void. Stajalište da je kupac ‘čist’ otpada, a održaj (ili dosjelost na hrvatskom, tj. protek vremena nakon kojeg korisnik držalac postaje vlasnik, obično 20 godina) ne može se primeniti. Uglavnom, pregovori će zapasti u ćorsokak“, dodaje.

Kad odgovora nema, logično je da se pokuša potražiti pomoć medijatora ili u krajnjem slučaju pravnog tumačenja i sudske odluke. Na pitanje očekuje li da će vlasti u Novom Sadu krenuti putem sudskih tužbi pred međunarodnim sudovima, Savanović odgovara kako je, zapravo, problem u tome što svaka država različito tumači Sporazum o sukcesiji. Taj dokument, podsjeća, predviđa da je u trenutku proglašenja nezavisnosti određena država postala i vlasnik pokretne i nepokretne imovine SFRJ.

“Imajući u vidu da Vojvodina nije država naslednica, već pokrajina u sastavu Srbije, u Ministarstvu finansija Srbije mišljenja su da imovina Vojvodine treba da se posmatra kao imovina ostalih pravnih lica, kao što je to slučaj s lokalnim samoupravama. A neke lokalne samouprave iz Srbije uspele su da povrate svoju imovinu u Sloveniji. Koji će biti dalji pravni potezi vojvođanske administracije verovatno će zavisiti i od preporuka države Srbije i teško je očekivati da će razrešenje inicijative o povratu imovine, odnosno nadoknadi štete, doći ispod radara visoke politike“, konstatira Savanović.

Ugovore proglasiti ništavnim

Novosadski odvjetnik Zoran Ristić, dobro upućen u pitanja sukcesije, ukazuje kako je u hrvatskom slučaju – riječ je o vili u Lovranu i odmaralištu u Crikvenici, podsjeća – zapravo riječ o „ništavnim ugovorima“ kojima su novi vlasnici stupili u posjed nekretnina.

Vraćajući priču u nedavnu povijest, odnosno početak devedesetih i raspad Jugoslavije, navodi kako je odlukom tadašnjih hrvatskih vlasti „sva imovina Republike Srbije proglašena hrvatskom imovinom, uključujući i imovinu pravnih subjekata, a automatski i imovinu pokrajina“. Ta uredba nikad nije poništena.

Činjenicu da Hrvatska nije sklopila nikakve bilateralne sporazume ni sa Srbijom, u čijem je sastavu Vojvodina, niti s Bosnom i Hercegovinom, smatra „političkom stvari“. A kad je u pitanju stajalište njegovih zagrebačkih kolega da je, u slučaju vojvođanske imovine, „nemoguće ostvariti pravo na povrat navedenih nekretnina, već samo eventualno pravo na naknadu štete“, smatra da nisu u pravu. Za sve, zapravo, krivi loš prijevod.

“Sporazum o sukcesiji radili su britanski pravnici i jako je loš transkriptni prevod sporazuma, jer je upotrebljen termin null and void. Dakle, kad se govori o povraćaju, govori se o ponovnom uspostavljanju imovine – kao da ste izgubili pravo i onda ćete ga ponovo steći, ali ćete ga ipak steći. Sve to znači: ako hrvatska država odbije da prizna bilo kakve promene na imovini zbog razloga ništavnosti, a kao nezakoniti titular imovine prodala je nešto što nije njeno, držim da je takav ugovor o prodaji – ništavan“, objašnjava Ristić.

Smatra i da je Hrvatska, u konkretnom slučaju, prodala imovinu kojoj nije bila vlasnik i da se mora primijeniti „princip null and void“. To je slučaj i po pitanju bh. imovine. Svoje pravno mišljenje dao je i Pravobranilaštvu Vojvodine objasnivši im da, ako propadnu pregovori o bilateralnom sporazumu. „Do svoje imovine mogu doći obraćanjem Međunarodnom sudu pravde i arbitrima, baš kao i BiH“, navodi Ristić.

Na kraju, najavljuje i da se bliži dan kad će se u priču o imovini o kojoj se spore nasljednice bivše Jugoslavije umiješati strani arbitar, odnosno osoba koja će biti posrednik u tim pregovorima. Ako ne mogu sami, arbitrirat će drugi ili u konačnici, kako kaže, najviše pravosudne instance – Veliko vijeće Suda u Strasbourgu, Odbor za ljudska prava UN-a u Ženevi i Međunarodni sud pravde u Haagu.

Izvor: Al Jazeera