Umjetničko djelo u doba sirovog kapitalizma

U vrijeme kada je predsjednik Donald Trump predložio budžetske rezove koji će ukinuti Nacionalnu zadužbinu za umjetnost – i potaknuo na sasvim opravdano pravljenje poređenja sa ISIL-om koji „uništava kipove maljevima u iračkom Mosulskom muzeju“ – ja sam u jednoj sedmici pogledao tri filma promišljajući o sudbini umjetnosti u vrijeme sirovog kapitalizma kojeg zagovara neobuzdani militarizam.

Prvi od ova tri filma mi je uništio vjeru u sjajnog režisera kojeg sam volio i kojem sam se divio proteklih 25 godina, drugi mi je vratio nadu kroz mladog režisera za kojeg sam prvi put čuo, a treći mi je dao plemeniti osjećaj povjerenja u medij koji se, već više od jednog stoljeća, neprekidno iznova stvara.

Kineski zid režisera Zhanga Yimoua bio je katastrofa ogromnih razmjera. Mjesečina Barryja Jenkinsa bila je poetsko otkriće zapanjujuće ravnoteže. I am Not Your Negro Raoula Pecka radikalno revidira ideju dokumentarnog filma, vraćajući u život knjigu književnog gorostasa Jamesa Baldwina, koja zapravo nikada nije napisana.

Kako dođe do toga? Kako se dogodi da režiser izvrsnih sposobnosti kao što je Zhang Yimou može tako slijepo pasti na banalnu i praznu priču kao što je Kineski zid, a mladi nepoznati režiser napraviti prekrasan film kakav je Mjesečina? Odgovor je možda u trećem filmu koji prevazilazi takva pitanja i ukazuje na izlaz.

Veliki pad slavnog režisera

Koji je to užas ući u salu da pogledate film Zhanga Yimoua i izaći užasnut komercijalnom katastrofom koja je pogodila nekoć briljantni um! Kinesko-holivudski ep Kineski zid banalna je i dosadna koktel-zabava kompjuterski dizajniranih nakaza koje upozoravaju na vizuelne gluposti i najavljuju, očigledno, novi period u američko-kineskoj filmskoj produkciji.

Prije nego što je film izašao, pričalo se kako je Matt Damon loše odabran da glumi u azijskom filmu. Nakon odgledanog filma izađete iz sale s osjećajem nostalgije za vremenima kada su takve fantazije o bijelcu Tarzanu kao spasitelju bile jedine nevolje koje ste morali trpjeti u filmu.

Kineski zid je ogromna tragedija: konačni pad iznimno nadarenog reditelja čija sam rana remekdjela poznavao, Raise the Red Lantern iz 1991  (Podigni crveni lampion), ili To Live iz 1994 (Živjeti), ili The Road Home iz 1999. (Put kući). 

Veliko kinesko tržište za holivudske filmove na kraju je dobilo film koji se, kako se moglo i pretpostaviti, vrti oko tri evropska plaćenika koji u Kinu dolaze u potrazi za barutom, upoznajući zbunjenu publiku sa legendom o taotijima, čudovištima mesožderima nalik na skakavce, a koja se u najezdi penju na Kineski zid svakih 60 godina da bi se nahranila holivudskom pohlepom i banalnošću koji umrtvljuju um.

William (Matt Damon), Tovar (Pedro Pascal) i Ballard (Willem Dafoe) su tri Evropljanina koji igraju uloge heroja, njegovog druga, i neophodnog zlikovca, tim redoslijedom, u klišejskoj priči u kojoj možete vidjeti truhle kosture holivudske historije pomoću vrhunske kompjuterske grafike.

Politika filma, namjerna ili ne, preuzeta je iz priče Donalda Trumpa o velikom zidu duž južne američke granice koji se susreće sa zidom aparthejda Benjamina Netanyahua u Palestini.

More čudovišta dolazi da preplavi kinesku civilizaciju što neobično podsjeća na Trumpov suludi opis Meksikanaca koji dolaze u SAD. U filmu čak ima jedna scena u kojoj kineski generali otkriju „tunele“ koje su ova čudovišta iskopala kako bi napala Kinu, što pomalo podsjeća na Izraelovu imaginarnu „vilu u džungli“.

Rađanje režisera

U isto vrijeme kada smo izgubili Zhanga Yimoua koji se strovalio u ambis globaliziranog Hollywooda, dobili smo mladog, iznimno suptilnog režisera. Drugi dugometražni film Barryja Jenkinsa, Mjesečina, teče kao nevjerovatni san, iz srca bezdušne noćne more on pravi umjetničko djelo takve poetske preciznosti da sjedite i diveći se, pitate se „Odakle je on došao, kako je to uspio, koliko je to čudo kada iz dubine ambisa umjetnik vizionar može napraviti rad tako istinit i plemenit?“

Mjesečina je priča o jednom krhkom crnom dječaku koji se zove Chironi i odrasta u sirotinjskoj četvrti u Miamiju te postaje snažan, zgodan mladić koji je oko svoje krhke duše izgradio snažnu, mišićavu tijelo-tvrđavu.

Mjesečina je priča o odrastanju siromašnog, crnog, krhkog i uplašenog dječaka koji zbunjeno krivuda kroz pustaru siromaštva, zloupotrebe droga, nasilja i potragu usamljene duše za utjehom. Mjesečina govori o brižnoj i kompetentnoj ruci umjetnika koja nježno u tim krhotinama oslabljujuće oskudice traži i pronalazi dragulj vrhunske izrade da ga se gleda i da mu se divi.

Od najdubljih korijena urbanog siromaštva Barry Jenkins je napravio prelijep samosvjestan umjetnički rad koji je pronašao put za sebe na granici brojnih drugih izgubljenih duša.

Ali Chiron nije apstrakcija. On je živa presuda svijetu koji ga je terorizirao. Njegov opstanak u umjetničkim izričaju Barryja Jenkinsa uskraćena je svijest tog svijeta, njegovo moralno odricanje, estetska utjeha.

Film Raoula Pecka

Zhang Yimou i Barry Jenkins dešavaju se na dva suprotna kraja predatorskog kapitalizma koji može kupiti i prodati bilo šta; na jednom, on definitivno uništava umjetnika koji je nekada bio vizionar, a na drugom, omogućava mladom umjetniku da podigne dušu pokvarenog svijeta do alegorijskih fragmenata istine.

Barry Jenkins je nekada postojao u Zhangu Yimou, a koliko nam je poznato, može postojati  Zhang Yimou u budućnosti Barryja Jenkinsa. Nije bitno zašto ili kako jedan umjetnik pada, a drugi se uspinje. Već gdje je, i odakle dolazi izvor te prekrasno prkosne kreativne svijesti koja održava naše vjerovanje da mora postojati svrha za pjesnike „u oskudnim vremenima“, kao što je jednom prilikom rekao Friedrich Holderlin. 

Ono što odvaja unosno komercijaliziranog Zhanga Yimoua od obećavajuće vizije Barryja Jenkinsa jeste mirna ruka umjetnika kakav je Raoul Peck. Značaj Peckovog remekdjela nije u obilju videosnimaka na kojima James Baldwin govori o svojim iznimno briljantnim idejama. Danas su svi ovi videosnimci, pa čak i više od njih, dostupni u javnoj sferi. Najvažniji je način na koji ih je Peck melodiozno utkao u cjelinu, i zajedno sa prepoznatljivim glasom Samuela Jacksona, dao im oštru savremenu moć i žestinu.  On je nasuo Baldwinovo prekrasno, staro vino u vješto izrađenu novu bocu.

U eseju „Umjetnički rad u doba mehaničke reprodukcije“ iz 1935, Walter Benjamin je napravio razliku između originala i kopije, koja je po njegovoj procjeni izgubila „auru“ originala. Ono čemu svjedočimo danas kada se odmaknemo od komercijalnih obrisa Velikog kineskog zida kroz obećavajuću ravnotežu Mjesečine i krećemo se prema uzvišenosti koju je Raoul Peck ostvario u svom filmu, jeste puna skala te aure: od izgubljene i usamljene duše kapitalističke banalnosti do ponovnog otkrića istine u doba lažnih činjenica, uništavanja drevnog i ukidanja sredstava za savremenu umjetnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera