Uništavanje umjetnosti je primitivizam u iskonskom obliku

Esej o umjetnosti koji je postao galerijski artefakt (Al Jazeera)

Odnos umjetnosti i politike star je koliko i postoje ta dva fenomena, a nastojanje politike da umjetnost podvrgne svojim ciljevima i umjetnosti da se dodvori politici obilježili su historiju umjetnosti. Pa kada se pojavi izložba koja problematizira taj komplikovani odnos ona mora biti shvaćena kao dubinsko promišljanje mjesta umjetnosti u aktuelnom vremenu i pokušaj da se sredstvima umjetničke kontemplacije daju odgovori na neka fundamentalna pitanja umjetničkih praksi.

Iva Simčić je vizualna umjetnica i teoretičarka umjetnosti koja je svoja formalna znanja sticala na najprestižnijim svjetskim univerzitetima, uvijek sa ciljem da pokuša objasniti povezanost umjetnosti i politike. Odgonetanje onog političnog u vizualnim umjetnostima njen je intelektualni ideal, a znanja iz predmetne oblasti sticala je na Univerzitetu Illinoisa u Chicagu,  Univerzitetu Yale i Univerzitetu umjetnosti u Beogradu.

Izložbom, otvorenom u sarajevskoj galeriji Zvono, pod nazivom Umjetnost, politika i ostale priče Simčićeva se predstavila bh. likovnoj javnosti radovima u kojima promišlja način na koji vizuelna umjetnost može intervenirati u političkom prostoru stvarnosti.

  • Koliko naslov vaše izložbe reflektira estetiku onoga što ste htjeli reći i kakvo značenje ima segment nedovršenog eseja koji je završio kao artefakt na zidu?

Cijelo moje formalno obrazovanje mene je strašno zanimao odnos umjetnosti i politike, odnosno šta to konkretno znači i da li umjetnost igra neku ulogu, ili je instrumentalizirana od strane politike, ili nije, i kako umjetnost može biti društveno aktivna. Ja nikako nisam uspjela pomiriti, odnosno u svojoj glavi doći do određenog zaključka, nego se sve baziralo na razmišljanjima i ja shvatam u jednom trenutku da je puno lakše pisati, odnosno postoje mediji gdje je puno lakše promišljati takve stvari kao što je verbalni jezik. Pisana riječ je učinkovitija nego slikovni jezik, pogotovo slikarstvo koje ima taj teret hegemonog medija koji se gleda u galeriji i koji iza sebe ima teret nečega što konotira višu klasu. Znači, ne igra baš neku ulogu u društvenim promjenama zbog toga što je takva priroda medija.

Iz tog razloga i upisujem doktorski studij, da bih proširila svoju vizuelnu praksu teorijskom praksom i da bi moja vizualna praksa bila informiranija što se tiče pogleda na svijet i na razne teme. To je zapravo moj prvi esej na doktorskom studiju, gdje ja pišem o odnosu umjetnosti i politike i opet razmišljam kako je puno lakše to reći verbalno nego vizualno i onda u trenutku shvatam da je vizuelno „interesantnije“ i zato esej pretvaram u serigrafiju koja je opet postala artefakt koji se stavi na zid. Međutim, kako vrijeme prolazi, revidiram svoje mišljenje i zapravo onda brišem stvari koje mi više ne odgovaraju i s kojima se više ne slažem, i kako vrijeme prolazi ponovo brišem stvari s kojima se više ne slažem i dopisujem nešto što bi sada bio moj trenutni finalni stav po tom pitanju

  • Spomenuli ste da su slikarstvo i skulptura najnedemokratičnije od svih umjetnosti zbog činjenice da pripadaju galerijsko-muzejskom svijetu. Koliko je to paradoks za vizualne umjetnosti, da u vremenu opšte demokratije pokušavaju zadržati elitizam, jer danas svako ima pravo i mogućnost da ocijeni ili iznese sud o vrijednosti umjetničkog djela?

Tu se zapravo postavlja taj paradoks, zato što umjetnost može tvrditi da je politična, ali to ne znači ništa više od toga da umjetničko djelo daje svoj stav kao što ja kažem da poštujem ekstremnu ljevicu ili ja zastupam određenu političku opciju. To je recimo slučaj ako se umjetnost bavi određenim aspektima politike, određenim aspektima društva i smatram da je ona politička, ali nije nužno emancipatorska, i nije nužno društveno aktivna u smislu da može promijeniti stvarnost u kojoj se nalazi.

Znači, bez obzira što je ona samo deklarativno takva, ne znači da je to zapravo zaista tako. Je li, ukoliko je cilj umjetnosti da ona postoji u galerijskom prostoru, da dođe posmatrač i da pogleda neki rad, da suosjeća sa onim što vidi ili da se šokira onim što vidi, to nužno ne znači da ta umjetnost ima uticaja na bilo kakvu društvenu ili bilo kakvu promjenu u percepciji stvarnosti. To znači da je možda umjetnikova namjera bila to, ali ne znači da umjetnost može inicirati bilo kakav pomak. Kada to kažem, referiram na umjetnost šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je umjetnost imala strašno veliku ulogu u pokretima novih ljevica i na postrevolucionarnu avangardu u Rusiji, gdje je zapravo umjetnost kao praksa, kao društvena praksa, bila u istoj ravni kao recimo ekonomija ili politika i gdje je bila integralni faktor u promjeni društvene stvarnosti. Znači, to su dva momenta ključna u istoriji dvadesetog vijeka gdje je umjetnost bila krucijalni faktor.

  • Najpolitičniji dio umjetnosti bio je u postrevolucionarnim godinama i za vrijeme avangardnih pokreta u Rusiji i 1968, kada su promjene bile inspirirane teorijom situacionista. Ne mislite li da se u tom slučaju estetska vrijednost umjetnosti smanjuje činjenicom da je ona od samog početka ideološki zasnovana sa željom i težnjom da promijeni svijet?

Jeste. Ja tu pravim razliku između umjetnosti koja je u službi određene ideologije. Nužno je ovo što Vi govorite. Umjetnost jeste ideološki uvijek obojena, ali postoji nešto kao što je nacistička umjetnost, odnosno umjetnost nacionalističke ideologije ili socrealistička umjetnost, gdje se ideologija direktno vizuelno implicira na platno ili skulpturu. Onda postoji nešto kao što su radili situacionisti koji nisu imali finalni proizvod, jer je njihova težnja bila da se svijet modifikuje, promijeni, odnosno da se drugačije percipira, ali situacionisti nisu imali recept kako da to urade. Isto je i sa ruskom avangardom – nije postojao recept osim da se stvarnost na neki način mora pretumbati.

  • U SAD – u, gdje ste se naučno usavršavali, koncept medijskog shvatanja svijeta reduciran je i vulgariziran i u takvom svijetu mainstream mediji i cijela paleta zabavnih kanala oblikuju stvarnost. Kakvo mjesto savremena umjetnost ima u takvom svijetu?

To je silno teško pitanje za odgovoriti. Kada gledam, u pisanju doktorata, i kada se osvrćem na istorijske avangarde i neoavangarde šezdesetih godina, shvatam da je svijet tada bio drugačiji. Sad opet svijet postoji, odnosno kreiran je prema nekim posve drugačijim aršinima i teško je da umjetnost može postojati mimo bilo kakvih institucija. Jer, postoji cijela teza da je umjetnost ono što je izloženo kao umjetnost, odnosno da je umjetnost ono što svijet umjetnosti kaže da je umjetnost, da je to jedan sklop koji se bazira na školama umjetnosti, diskursu umjetnosti, istoričarima, kustosima i drugim umjetnicima koji kaže šta je umjetnost i ako umjetnost postoji u zatvorenom krugu svijeta umjetnosti, ona je apriori modifikovana prema svijetu u kojem postoji. Vrlo je teško da ta umjetnost može postojati na neki drugi način, da zapravo može postojati ako nije vidljiva i prepoznata od strane svijeta umjetnosti, koji je institucija sam od sebe i vrlo je teško da ona može biti emancipatorska. Ja u svome doktoratu pokušavam promišljati načine na koji umjetnost krajem dvadesetog i početkom 21. vijeka može imati tu političnu ulogu.

  • Da pređemo na područje bivše SFRJ i BiH, gdje je za vrijeme komunističkog sistema umjetnost igrala važnu društvenu ulogu, bila je društveno sponzorirana i označitelj jednog ideologijskog poretka. To je razlog što imamo cijeli niz javnih spomenika koji su veličali tekovine Revolucije i NOB-a. Sada, kada je slomljen taj ideološki okvir, kakav mi odnos treba da imamo prema toj umjetnosti, posebice što joj se danas oduzima svaka vrijednost pod izgovorom da je bila zasnovana na ideologiji?

To je stvar percepcije i promišljanja. To je isto kao da kažete da svi spomenici koji su komemorirali NOB više ne vrijede, pa po toj logici partizansko groblje u Mostaru nema nikakve vrijednosti zato što je to rađeno u službi komemoracije određene ideologije, određenog antifašističkog pokreta. Mislim da se ne može to tako rigidno poimati. Mislim da je ta umjetnost bila u određenom vremenu i prostoru i postojala je takva kakva jeste, baš kao što je socrealizam postojao u određenom vremenu i prostoru. Umjetnost je tokom istorije postojala u određenom vremenu i prostoru kodirana, odnosno u skladu sa mogućnostima tog vremena i prostora. Recimo, Marcel Duchamp se nije mogao dogoditi 1700 i neke godine.

Zna se šta se tačno moglo dogoditi u nekom vremenskom trenutku u odnosu na percepciju stvarnosti odnosno epistemu tog društveno-istorijskog trenutka. Mislim da se krajem 20. vijeka stvari mijenjaju zato što dolazi do protoka informacija, dolazi do globalizacije svijeta, ona je počela devedesetih godina prošlog vijeka i sada doseže stanoviti vrhunac. Mislim da je vrlo teško promišljati umjetnost u odnosu na stare parametre. Mislim da se nekako danas sve urušava pa više nije jasno šta je šta, šta nije, šta možemo smatrati umjetnošću, a šta ne. Šta je društveno aktivno, šta nije, šta može promijeniti svijet, da li uopšte može promijeniti svijet, da li je politično ili samo teži da to bude i da li zapravo ima nekakvu ulogu u društvu osim da promišlja o lijepom, šokantnom ili ružnom.

  • Na koji se način današnja vizualna umjetnost u BiH odnosi prema ratnim zbivanjima, prema tranziciji, prema procesima koji mijenjaju društvo, dakle prema svim društveno-historijskim fenomenima koji su uticali na izgled naše stvarnosti?

Mislim da postoje ljudi na našoj sceni koji se bave i problematiziraju ta pitanja. Mislim da oni problematiziraju pitanja jednako kao što se verbalnim jezikom problematiziraju ista ta pitanja. Potrebno je da se to radi. Potrebno je da umjetnost adresira određene probleme, stanja ili okolnosti u društvu. Ja samo smatram da, i to je sasvim validna praksa, znači nemam ništa protiv takve prakse, sama se bavim sličnim stvarima, moje zanimanje za političnost umjetnosti nekako prevazilazi adresiranje problema u smislu imali smo rat pa adresirajmo pitanja konkretno na rat. To je adresiranje konkretnog pitanja što se opet može adresirati verbalnim jezikom, odnosno diskusijom – mi sada pričamo o ratu. Moje interesovanje je u tome kako umjetnost može promijeniti cjelokupnu realnost, znači promijeniti parametre percepcije. Jednostavno pretumbati ono što se smatra zdravorazumskim ili normalnim ili samorazumljivim.

  • Poznato je da se umjetnici bave politikom, poznato je i da politika zloupotrebljava umjetnost u svoje svrhe i da ona ima svoju imanentnu političnu prirodu. Ali, kako objasniti fenomen kada društvo namjerno želi uništiti umjetnost? Nacistička Njemačka je uništavala umjetnost njemačkih i austrijskih ekspresionista, a u ratu u BiH namjerno su uništavani kulturno-historijski spomenici, recimo Stari most u Mostaru ili Aladža džamija u Foči, da spomenem samo one najpoznatije?

Mislim da je to jednostavno stav,  odnosno da je pogrešna percepcija generalno, neću reći društva, ali skupina unutar društva koje smatraju da je umjetnost nešto nepotrebno, a drugo, nešto što može korumpirati, odnosno da ima uticaj da korumpira na neki način. Mislim da opet dolazi do toga da se briše dio istorije zato što taj dio istorije ne odgovara više – jednako kao što se brišu stavovi, odnosno brišu se istorijske činjenice. Odnosno, ako ćemo sve relativizirati, briše se ono što je smatrano istorijskom činjenicom. Kao da bi s tim brisanjem to prestalo postojati. Mislim da je to samo neosviještenost društva generalno o tome koliko je umjetnost potrebna da na neki način potakne na razmišljanje. Koliko je potrebno u edukaciji djece da razviju svoje misaone procese, koliko je nekako potrebna da društvo nekako prosperira kroz umjetnost, muziku, film, književnost. Mislim, ne mogu da objasnim to drugačije nego potpunim nagonom za samouništenjem i zatiranjem. Ali nije mi racionalno objašnjivo i ne mogu da shvatim takve postupke i smatram da je to primitivazam u svom iskonskom obliku. Zatri i uništi.

  • Stiče se dojam da je umjetnost u prošlosti imala veću i značajniju ulogu i da je u današnjem svijetu globalizacije pomalo izgubila svoje samopouzdanje i uvjerenje da predstavlja značajan segment čovječanstva. Šta su razlozi tome?

Mislim da tu dolazi do različitih poimanja. Mislim, ako ste na Zapadu da je zapravo umjetnost, ili ono što se smatra oficijelnom umjetnošću, odnosno ono što institucije i svijet umjetnosti kažu da je umjetnost, da je to nekako potpuno podređeno tržištu, i podređeno je u potpunosti kapitalu. Što se umjetnost bolje može prodati to je eksponiranija i to je više na cijeni. Moj profesor na Yaleu je uvijek govorio: ‘Ne mogu da vjerujem koliko je vama teško, jer kada smo mi odrastali u 70- tim ulazili smo u njujorške galerije i pravili smo izložbe i nismo bili opterećeni tržištem i nismo bili opterećeni pritiskom koji se danas stavlja na umjetnost. To je kontekst Zapada. Kod nas je stvar potpuno drugačija. Kod nas nema tog nekog galerijskog sistema i strukture u smislu prodaje, pa da umjetnici mogu da žive od svojih umjetnina kao što to postoji na Zapadu.

A s druge strane kao da smo izostavljeni u velikoj mjeri, odnosno ne svi, ali kao da smo izostavljeni iz tih tokova umjetnosti koja se društveno kreće i koja zapravo ima barem prividno upliv u društvena zbivanja. Nekako to kod nas u BiH kao da je ostalo po strani, kao da je umjetnost nešto što se konzumira samo u galerijama i što treba da nas na neki način ukaže na društvene probleme, ali ništa više od toga. Tako da se nalazimo u nekom čudnom međuprostoru, niti smo podređeni tržištu, pa da kažemo umjetnost proizvodi kapital, odnosno višak vrijednosti, odnosno neko se bogati na konto umjetnosti, a istovremeno umjetnost ništa ne čini za društvo. Nema taj emancipatorski potencijal, taj neki oslobađajući društveni potencijal, nego se nalazi u tom međuprostoru i samo je možemo vidjeti u galerijama. To su slike koje nas možda pogode ili nas inspiriraju, i to je sve.

Izvor: Al Jazeera