Unutrašnje podjele urušavaju bh. diplomatiju

Razlog zašto Bosna i Hercegovina i 22 godina nakon rata jedina u regiji nema zakona o vanjskim poslovima, tvrde eksperti, leži u tome da ta zemlja nema jedinstvenu vanjsku politiku, nego tri.

Zakon, čije je donošenje proteklih godina najavljivano nekoliko puta, po riječima Hajrudina Somuna, novinara i bivšeg bh. diplomate, doprinio bi većem redu u diplomatiji te zemlje.

Ali, kako tvrdi, nikakav zakon ne može propisati ambasadoru i diplomatama kako će tumačiti i sprovoditi vanjsku politiku, dok se ona ne bude jedinstveno kreirala u samoj zemlji.

Cjelokupna vanjska politika BiH temelji se na dokumentu koji je Predsjedništvo te zemlje usvojilo 2003. godine, nazvanom Opći pravci i prioriteti za provedbu vanjske politike, a posljednji Zakon o vršenju vanjskih poslova usvojen je 1992. godine.

Jedinstvenu vanjsku politiku, ističe Hajrudin Somun, BiH neće imati dok država ne bude funkcionalna i ‘održiva’, te dok traje, kako kaže, državni sistem nametnut dejtonskim Ustavom.

“Na takav sistem koji održavaju u životu etničke stranke i oligarhije ne može da se primijeni osnovno pravilo svake vanjske politike – da je ona odraz unutrašnje politike. Ako BiH ima tri unutrašnje politike, ona ih ima toliko i odnosu prema vanjskom svijetu“, smatra Somun.

BiH ima vrijedne i obrazovane diplomate

Odmah poslije Daytona, objašnjava Somun, tadašnja tri člana Predsjedništva, uz aminovanje američkog diplomate Richarda Holbrookea, sačinili su podjelu ambasadorskih mjesta po svijetu, koja se uglavnom i danas primjenjuje.

“Princip je – ne miješaj se ti meni koga ću gdje poslati za ambasadora, pa neću ni ja tebi. Zbog odsustva zakona i striktnih propisa događalo se prvih godina poslije rata na BiH – ne znam da li i danas, ali znam da se nama u bivšoj jugoslovenskoj diplomatiji to nije moglo dogoditi – da neki uposlenici ambasada ove države u nekim državama, na primjer Njemačkoj, umjesto da iznajme stan i ugovor o tome predoče ambasadoru i ministarstvu, kupe stan na kredit, a rate plaćaju propisanom najamninom iz budžeta ministarstva“.

Igre moći

Iz Vanjskopolitičke inicijative BiH su nam kazali da ova bitna oblast mora biti adekvatno zakonski uređena, kako bi se sistemski osigurala predanost radu za državni interes, nepristrasnost i profesionalni  pristup uposlenih.

“Ono što je od iznimnog značaja je zakonsko pozicioniranje institucija zaduženih za formiranje i provedbu vanjske politike unutar bh. državnog aparata. Činjenica da bi ovaj zakon mogao konačno vanjske poslove izuzeti iz igara moći i utjecaja dnevne politike vjerovatno je najveći dio razloga zašto jako dugo čekamo na njegovo donošenje. Zakon koji bi unio tek kozmetičke promjene u sistem, teško da nam je koristan i potreban“, kazali su za Al Jazeeru iz te nevladine organizacije.

Somun tvrdi da je u protekle dvije generacije izraslo dosta vrijednih i obrazovanih diplomata, ali njihovoj kreativnosti i želji – i kad je imaju – da doprinesu boljem međunarodnom položaju svoje zemlje vežu ruke unutrašnje podjele u samoj zemlji.

Nedžma Džananović-Miraščija, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kaže da BiH nema zakona o vanjskim poslovima zbog toga što političke elite – a imala je ta država ovih godina i sasvim različite koalicijske ansamble na vlasti – nisu u stanju vladati, upravljati, regulirati, niti na bilo koji način odgovarati na političke i životne izazove.

“Nije ovo jedina oblast za koju je postojeći okvir neadekvatan. No, ono što u ovoj oblasti posebno dolazi do izražaja je nepovezanost unutarnje i vanjske samoidentifikacije države BiH, razlikovanje te dvije dimenzije, i prepoznavanje značajnih tačaka spajanja te dvije dimenzije političkog djelovanja. Ono što bih izdvojila kao posebno značajan pomak u pozitivnom smjeru, u odnosu na različita reformska naklapanja, spiskove želja ili pokušaje prostog kodificiranja postojećeg stanja, je činjenica da je ovaj vanjskopolitički saziv odlučio krenuti od izrade strategije, vanjskopolitičke strategije. Takav način rada otvara mogućnost da se radi metodološki i logički korektno i ozbiljno. Ako radna grupa, u kojoj su predstavnici i Predsjedništva BiH i MVP-a, uspije sačiniti i osigurati političku podršku za predložene strateške ciljeve naše vanjske politike, a članstva u euroatlantskim organizacijama per se nisu strateški ciljevi, već mogući instrumenti njihova ostvarivanja, tek tada će se otvoriti prilika da započnemo s procesom reformiranja i reguliranja vanjskih poslova na adekvatan način. Kako ćete definirati šta se i kako radi, ako nemate predstavu zašto i s kojim ciljem to treba da radite? Mislim da će, i prema najoptimističnijem scenariju, izrada zakona biti posao koji će biti ostavljen narednom sazivu“.

Džananović-Miraščija smatra da, ako se bude žurilo i u proceduru se stavi neki od “prepakiranih” prethodnih prijedloga, to će biti samo jedan u nizu neuspjelih pokušaja.

Ono o čemu se sve zainteresirane strane mogu složiti, nastavlja ona, je da je i loša regulativa bolja od nikakve, a postojeći okvir koji polazi od ustavnih nadležnosti Predsjedništva BiH i MVP-a i oslanja se na opće zakonske odredbe o državnoj službi je gotovo nikakva regulativa, “što bi rekli – next to nothing“.

“Već sam spomenula da kodifikacija postojećeg stanja, iako je i to ponekad politički sporno, ne predstavlja nikakav pomak, nikakvu novinu. Novi zakon o vanjskim poslovima mora biti fokusiran i kategoriziran kao lex specialis, jer su nam neophodne pretpostavke za sveobuhvatnu reformu ove oblasti i to u pravcu njenog osavremenjivanja, ali i harmoniziranja i koordiniranja cjelokupne vanjske dimenzije djelovanja institucija BiH. BiH nema velike vanjskopolitičke kapacitete, raspoloživi resursi nisu veliki, ali je potreba za malom, kompaktnom, učinkovitom i fleksibilnom diplomatskom službom utoliko veća. Ako ćemo raditi kako treba, ako razumijemo savremeni svijet, funkcionalne promjene u diplomatskoj praksi, brzinu kojom se promjene na međunarodnoj sceni odvijaju, onda moramo shvatiti da ovo nije ni 2003, ni 1995, ni 1992, a, ni SFRJ“.

Fraze naslijeđene iz prošlog vijeka

Neophodno je, pojašnjava Džananović-Miraščija, iznova definirati centralnu ulogu Ministarstva vanjskih poslova BiH, načine upravljanja diplomatskim aktivnostima i diplomatskim resursima, otvoriti MVP prema drugim institucijama, i u smislu saradnje i u smislu koordinacije i razmjene informacija, identificirati posebne načine selekcije i obuke za različite stadije i potrebe kako individualnih karijera, tako i ad-hoc timova, definirati ulogu karijernih diplomata, uvesti nove kategorije specijalista i eksperata te iz temelja restrukturirati konzularni rad i odnos prema dijaspori.

“Treba se posvetiti onim vidovima diplomatije u kojima BiH ima prioritetne interese i prilike…Još jedna od novina koja se mora uvesti, iako to u drugim diplomatskim službama više nije nikakav novum, je definiranje ciljeva diplomatskih aktivnosti i praćenja rezultata u mjerljivim kategorijama. Navesti da želite održavati prijateljske odnose, sporove rješavati mirnim putem i u dijalogu, i unaprjeđivati međusobne odnose, su samo fraze naslijeđene iz prošlog vijeka. Ostvarivi ciljevi i konkretni rezultati su kategorije koje moramo uvesti i u bilateralnu, i u multilateralnu i u konzularnu diplomatiju, ukoliko uopće postoji interes za ozbiljnim diplomatskim radom“.

Da li će BiH moći napraviti takve kvalitativne iskorake, navodi Džananović-Miraščija, ovisi o tome kako će se, s kakvim ciljevima i s kakvim resursima pristupiti tom poslu.

“Prvi korak jeste dogovor o strateškim ciljevima, ali za kvalitetne konkretne prijedloge potrebni su i struka i politika, i akademska zajednica i, ono što se vrlo često zaboravlja – uključenost drugih institucija i drugih resora. Ministarstva vanjskih poslova, nigdje u svijetu, pa ni kod nas, nemaju više monopol nad međunarodnom komunikacijom i međunarodnom saradnjom, a koherentna vanjska politika uključuje mnogo više od pomirljivih bilateralnih odnosa i formalnog članstva u međunarodnim organizacijama. Oblast vanjskih poslova do sada je bila vrlo zatvorena, ograničena na komunikaciju između dvije zgrade u Musali, gdje su Predsjedništvo BiH i sjedište MVP-a, i vidimo da su značajniji rezultati izostali. Ne treba se bojati da bi uključivanje drugih stake-holdera tj. zainteresiranih strana ugrozilo nečije ustavne nadležnosti, naprotiv, pomoglo bi realnijem sagledavanju potreba i traganjem za adekvatnim odgovorima. Kvalitetan i strukturiran proces izrade prijedloga zakona, elementarna je pretpostavka za donošenje kvalitetnih i realnih rješenja“, objašnjava ona.

Simulacija državne politike

Bodo Weber iz Vijeća za demokratizaciju politike kaže kako BiH zemlja koja nema zajedničku, državnu vanjsku politiku, nego tri vanjske politike- bošnjačku, hrvatsku i srpsku te određeni broj patriotski nastrojenih diplomata koji na svoju ruku nastoje da simuliraju takvu jednu, državnu politiku.

“U takvom ambijentu sasvim je logično da nema zakona o vanjskim poslovima. Uostalom, to je zemlja u kojem jedna diplomatkinja čas može biti kandidat susjedne zemlje za Evropski parlament, čas je hrvatski član kolektivnog šefa države imenuje za ambasadoricu BiH, čas napušta svoju diplomatsku poziciju pa pređe u Brisel da predstavlja susjednu zemlju“, jasan je Weber.

Ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, nedavno je kazao da Radna grupa sastavljena od članova kabineta tri člana Predsjedništva BiH i jedne grupe diplomata i Ministarstva radi na zakonu o vanjskim poslovima i da je on je pri kraju.

Očekuje da će se zakon pred članovima Predsjedništva BiH naći najkasnije do polovine novembra.

Izvor: Al Jazeera