Uprava za oporezivanje sirotinje u BiH

Sarajevo, BiH
Jadna je i otužna država u kojoj samo berači poreza rade i niko drugi, a ostale institucije su u djelimičnoj ili potpunoj blokadi (Al Jazeera)

Makar jednom mjesečno skočim u prvu domovinu i stalno razmišljam gdje smo sada, a gdje smo bili prije 30 godina? Da li smo se pomakli naprijed ili nazad, lijevo ili desno? Brine me što je zaključak uvijek isti – u Bosni i Hercegovini se igra teška i napeta poziciona utakmica ‘podijeli pa vladaj’ i ‘ko će koga’, a većina aktera tekme svjesno i nesvjesno polazi iz netačnih pretpostavki. Ako su premise pogrešne kako će zaključak biti pravilan?

Svakom je jasno da su u osnovi podjele (prirodne i vještačke) jer postojeći sistem može samo na tome opstati. Kapitalizam je specifičan oblik društvenog uređenja i ima vlastita unutrašnja pravila koja se, pojednostavljeno rečeno, svode na iskorištavanje jednih od strane drugih. Što je negdje vidljivo, a uglavnom je prikriveno. Znači, nije transparentno, tako da nikad nećemo znati da li su novopečeni kapitalisti i tajkunčići platili dovoljno poreza. Građani jesu.

Nedavno je Vjekoslav Bevanda, odlazeći ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH, izjavio u Banjoj Luci: “Uprava za indirektno oporezivanje je najuspješnija institucija u Bosni i Hecegovini”. Što je vjerovatno tačno, ali je jadna i otužna država u kojoj samo berači poreza rade i niko drugi (ostale institucije su u djelimičnoj ili potpunoj blokadi). Bevanda nam šalje poruku da je vlast efikasna samo kad treba izvući novac od građana.

Novac je potrošen na administraciju

Neki od pokazatelja su alarmantni i već bi mnogi završili u zatvoru da tužilaštva i sudovi nisu pod političkom kontrolom. Od uvođenja PDV-a, po osnovu poreza, akciza ili drugih davanja za puteve, građani su uplatili osam milijardi konvertibilnih maraka (četiri milijarde eura). A ako je prosječna cijena jednog kilometra autoputa deset miliona konvertibilnih maraka (pet miliona eura), to bi bilo 800 kilometara. I to bez ijednog eura kredita. Dosad je izgrađeno 200 kilometara, a novac je potrošen na plate zaposlenih institucija koje ne rade.

Građani su dali pare koje su nenamjenski potrošene. I nikom ništa. Prošli su izbori i ponovo su isti na vlasti, što je mazohizam bez presedana. Ali, možda nam to govori da se ista praksa koristi kod brojanja glasova. Šta ako se novcem namijenjenim za ceste, direktno i indirektno, kupuje izborna volja. To je ozbiljno pitanje na koje članovi Centralne izborne komisije BiH mogu dati odgovor ako nisu pod političkim uticajem stranaka na vlasti koje su ih i postavile.

Skoro 20 godina gledamo jedne iste ljude koji su se uvezali u najmonstruzniju mrežu klijentelizma i političke korupcije. Oni rade što god hoće, bez ikakve odgovornosti. Kako je moguće da niko ništa ne odgovara ili da se niko ne upita od čega Bosna i Hercegovina živi? Dobro, dio novca šalje dijaspora (procjena je – u posljednjih dvadesetak godina stiglo je oko 26 milijardi eura), ali direktnih stranih ulaganja skoro da nema. Izvoz raste, samo nije još ni blizu da pokrije uvoz.

Nepodnošljiv ambijent

Vanjski dug je cca šest milijardi eura, ali to je ono što država duguje. Privreda je u prilično lošem stanju i malo ko ima novaca za novu opremu i tehnologije. Realni rast BDP-a (kad se odbije inflacija) od dva odsto, nedovoljan je za bilo kakav iskorak prema EU i NATO. A kako su institucije u stalnom nadmudrivanju i blokadama, ambijent je gotovo nepodnošljiv. Teško da se može očekivati da će kapital i investicije odnekud doći. Nigdje ne pada s neba.

Šta je onda ‘komparativna prednost’ koja Bosnu i Hercegovinu ‘drži iznad vode’? Nažalost, samo žilavost i tvrdoglavost građana koji žive ispod egzistencijalnog minimuma u mekom trbuhu Evrope. Ono što je ‘standard i kvalitet života’, za Bosance i Hercegovce je misaona imenica jer je Uprava za indirektno oporezivanje ‘najuspješnija institucija’ u državi. Znači, prevedeno na jezike konstitutivnih naroda i ostalih, građani će sve pare dati državi.

Neće im ostati ništa za novi stan (ako demografija učini svoje), ili za novi auto (da ne voze motore sa oznakom 1, 2 i 3 jer oni zagađuju okoliš i štete zdravlju), ili za pokretanje nekog malog obrta kojim bi popravili kućni budžet i ‘krvnu sliku’. Kakve koristi ima od bezviznog režima i približavanja Evropi ako građani BiH nemaju novaca da plate put i steknu znanja i iskustva koja im mogu promijeniti život. Samo zato što žive u državi u kojoj političke elite njeguje kult nacije i stavljaju kolektivno ispred pojedinačnog, osim ako su oni u pitanju.

Potpuno izvrnuta logika

Država je važna, ali je porodica još važnija, a nacija je politički pamflet izmišljen u 19. stoljeću da bi Italija i Njemačka ujedinile na desetine svojih državica. Tako da se kod nas ne može govoriti o nacijama već o kvazinacionalnom konceptu koji je davno prevaziđen. Nema više nacionalnih država u tom smislu jer to je primitivno i nesvrsishodno (služi kao paravan za stvaranje lažnih elita koje varaju i potkradaju sunarodnjake). U modernom demokratskom društvu, pojedinac je u centru i on radi za sebe, svoju porodicu i plaća simboličan porez.

Ako su u građanskom društvu svi jednaki pred zakonom i svi plaćaju porez, taj porez ne bi smio biti veći od jedne trećine plate. S tim novcem se finansiraju osnovne funkcije države: školstvo, zdravstvo, vojska, policija, tužilaštva i sudovi. Ako to plaćaju građani, ti ljudi bi morali biti u njihovoj službi a ne pod uticajem političkih elita. Valjda je to osnovni princip ljudskog poštenja i lojalnosti. Funkcioneri su samo izabrani posrednici koji u ime i za račun građana raspodjeljuju sredstva (od poreza) po unaprijed utvrđenim zakonima.

U nakaradnom sistemu, kakav je trenutno u Bosni i Hercegovini, logika je potpuno izvrnuta. Političari se ponašaju kao da je to njihova očevina i mogu da rade šta hoće. Milorad Dodik traži da mu daju deset miliona konvertibilnih maraka (pet miliona eura) da može da dijeli (kupuje). Folira da ne razumije koja je ustavna funkcija članova Predsjedništva. Ili, Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH – nije li malo čudno da su uvijek iz HDZ-a u ministarstvima finansija? Ili, ‘siromašni predsjednik’ Bakir Izetbegović – kako ih više nije sramota da vrijeđaju inteligenciju svojih građana?

Kad se Bakir žali

Ljudi nemaju šta da jedu, žive na granici egzistencije i izdržljivosti a oni se bahate u skupim autima i helikopterima, Armani odjelima i ‘rolex’ satovima. Svaki ima desetak telohranitelja (ako je država nesigurna oni su krivi), savjetnika, sekretara i sekretarica, vozača, prevodilaca i drugog pomoćnog osoblja. A Izetbegović se žali što nema poslugu? Da li ti ljudi uopšte znaju da su ti novci natopljeni nečijim znojem, pa čak i oni krediti od MMF-a i trezorskih zapisa – biće natopljeni krvlju budućih generacija. Krv će propišati da to vrate.

Naravno, meni je jasno da su neiživljeni i da su, sticajem okolnosti, ušli u prevelike cipele, samo ne shvatam kako građani to mirno posmatraju. Plašim se da se može ponoviti februar 2014. godine, kada su stradale nevine institucije jer nisu krive institucije, već ljudi koji ih nedostojno predstavljaju. I događaji u Francuskoj mogu biti inspirativni. To se dogodi kad prevlada neoliberalni sistem koji nastoji da favorizuje samo bogate i nema empatije za one ‘manje uspješne’. U našem slučaju, žrtve rata, privatizacije i tranzicije.

Kad ministar Bevanda hvali Upravu za indirektno oporezivanje, on ustvari hvali sebe jer je ‘njegov resor’ a time pokazuje da vlast u Bosni i Hercegovini nema kontrolnih mehanizama. Valjda neko neutralno tijelo ili nevladina organizacija treba da ocijeni rad svih institucija na osnovu činjenica. Generalno, utisak je da institucije rade netransparentno. Kako uspostaviti javnost, bez koje niti jedna država ne može funkcionisati, ako nemamo dovoljno podataka, pogotovo o svakoj ‘zarađenoj’ konvertibilnoj marki, a i ‘potrošenoj’.

Uspostaviti ravnotežu u društvu

Novac je najosjetljivija stvar jer je zajednički. Nije pošteno i korektno da svi zarađujemo, a samo odabrani troše. Kad gledam neke političare koji su došli na funkciju, izgledaju mi kao da su dobili sedmicu na lotu. Ponašaju se kao pijani milioneri. Ne znaju onu staru poslovicu da je lako ‘tuđim glogom gloginje mlatiti’, ali da možeš biti i ‘omlaćen’ zbog toga. Njihova skromnost, empatija i posvećenost građanima, bio bi prvi korak u pravom smjeru. Jer, tako malo treba da se napravi normalna država u kojoj će većina biti zadovoljna (sad je manjina).

Problem su centri otuđene moći i izvaninstitucionalno djelovanje. U državi kakva je Bosna i Hercegovina, parlamenti moraju biti središte parlamentarne i svake druge borbe (nakon fer i poštenih izbora). To su ključne institucije. Za izvršnu vlast je preporučljivo da se što manje miješa u privredu čak i u državna preduzeća (vlast nije plijen). Imamo Uprava za indirektno oporezivanje i inspektorate koji su kontrolori. Posao vlade je da stvori povoljan ambijent i omogući da svi sistemi i javne politike funkcionišu.

Najveći problem su tužilaštva i sudovi (njima bi dodao policiju koja mora biti izvan i iznad politike). Taj treći stub vlasti pravi štetu državi Bosni i Hercegovini, koja se može mjeriti u stotinama miliona konvertibilnih maraka, pa i milijardama. Samo zato što nisu nezavisni i ne balansiraju ostale institucije u državi. Oni treba da uspostave ravnotežu u društvu. Tu gdje sudovi i tužilaštva, ne rade kako treba, državi se ne vjeruje. Niko neće uložiti novac u nju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera