Urnisanje sistema i uzdizanje vođe

'Ako Vučić ne pobedi, Srbija ne treba ni da postoji', navodno je izjavio Vulin (Rade Preli? / Tanjug)

Ni bombastičnijih reči, ni bizarnije „polemike“ i javnog odjeka! Ovako bi, kad se sve sleglo, mogao da glasi zaključak povodom famozne izjave pripisane(?) srpskom ministru vojnom Aleksandru Vulinu.

„Ako Vučić ne pobedi, Srbija ne treba ni da postoji“ glasi ta jaka rečenica, sumnjive verodostojnosti.

Mnogo je „klikova“ i virtuelnih reči na mrežama, ali i u „odštampotinama“ potrošeno na ovo ulagivačko remek-delo sa već duže trajno otvorenog konkursa za pohvale liku i delu srpskog vođe.

Zanimljiivo je, međutim, da su „kritičke oštrice“ mahom brušene na tocilu – poltronstva, iako je reč o još jednom indikativnom znaku krajnje opasnog i retrogradnog kretanja. O tome u srpskoj stvarnosti ima još sijaset, mnogo uverljivijih znakova.

Bilo je i komentatora koji su ovaj kauzalitet postojanja i nepostojanja izokretali pitajući se ko i kako treba da nestane da bi Srbija o(p)stala? Nastavak morbidarijuma, naravno, bio je i očekivan s obzirom da je i početna premisa više nego morbidna.

Pritom, u tom kontekstu, malo se ko setio da je i početkom veka i početkom ove ere usijanog tabloidnog rata „crnjacima“, u uglednom NIN-u majstor često dijaboličnih kolumni, pokojni Aleksandar Tijanić pokušavao da njemu svojstvenim jakim tezama potkrepi još jači i – pokazalo se, jeziviji – naslov „Ako Đinđić preživi, Srbija neće.“

‘Najpopularniji političar na svetu…’

Na izvestan način „primiritelnu“ ulogu u ovoj stvari odigrao je Nebojša Krstić, bivši savetnik predsednika Borisa Tadića i još „bivšiji“ član VIS „Idoli“, a sada „uticajni tviteraš“, vlasnik jedne marketinške agencije i (svako)dnevni racionalizator politike Aleksandra Vučića.

On je u jednoj svežoj polemici potvrdio da je i on pročitao tu, navodno Vulinovu izjavu, ali „pošto nigde nije čuo Vulina da to kaže“ doživljava je kao izmišljotinu, odnosno – spin. Istini za volju, tako su glasile i još neke medijske vesti o svemu tome.

Pokazuje se, dakle, da ovo zapažanje nije bez osnova, ali iznad toga – da je ono klasičan primer „izuzetka koji potvrđuje pravilo.“ Naime, atmosfera u Srbiji, posebice u redovima i među simpatizerima vladajuće koalicije je takva da „kovanje vođe u zvezde“, njegova identifikacija sa zemljom i državom seže dotle da se (i) izjave poput (nedokazano) Vulinove čine apsolutno mogućim. I poželjnim.

Početkom decembra je, recimo, povodom Dana osoba sa smetnjama u razvoju organizovana priredba u čast predsednika Vučića čiji je on bio i pokrovitelj. Tad smo mogli da čujemo bezmalo ocenu da sama činjenica da i invalidi žive u zemlji kojom on rukovodi deluje – isceliteljski.

Milan Stošić, predsednik Nacionalne organizacije osoba s invaliditetom prvo je ocenio, verovatno „hvatajući kopču“ ako ne još sa dobom Nemanjića, onda od „Velikog Miloša“, da „nikada u istoriji srpske državnosti i nikada u istoriji invalidskog pokreta ovaj dan nije obeležen na tako veličanstven način“.

A onda je svoju egzaltaciju nastavio u duhu koji je tema ovog teksta: „To je naravno zahvaljujući našem predsedniku, našem dragom predsedniku Aleksandru Vučiću… (aplauz) Aleksandar Vučić kao naš predsednik i državnik, ja mislim trenutno najpopularniji političar na svetu, ali rekao bih, po svojoj slobodnoj proceni, i najuspešniji predsednik u istoriji srpske državnosti“.

I to još nije bila pooenta, već ovo: „Biti invalid nije lako, ali biti invalid i živeti u Srbiji nije tako teško“, krunisao je Stošić svoju panegiričnu odu Vučiću.

‘Imamo viziju, vi predsedniče ste je trasirali…’

Da se svemu tome daje i institucionalni obol, na samoj pomenutoj priredbi potvrdio je i ministar socijalni Zoran Đorđević do mere da je i „vizionaru“ bilo – kao neprijatno.

„Političari su lišeni elementarne pristojnosti i solidarnosti sa svojim građanima. Vlada Republike Srbije i resorno ministarstvo imaju viziju. Tu viziju ste nam vi predsedniče trasirali“, brebnu tad Đorđević.

A Vučić ga, smejuljeći se i skromno kakav je, u(s)tuknu: „Svi prethodnici su održali divne govore, Đorđević je držao polupredizborni govor. To nemoj, Zorane, da radiš. Sve ostalo je bilo lepo, hvala svima…“

A kad se, onomad proneo glas da će bivša savetnica za štampu predsednika Tomislava Nikolića, Stanislava Pak, koju je i „naslednik“ zadržao u kabinetu biti možda član „tima“ za beogradske izbore, ona je potvrdila svoju spremnost. I ponovila mantru koju svi redom, pa i koalicionisti iz drugih stranaka, ponavljaju –  da „o tome odlučuje Vučić.“

Vara se čitalac ako misli da u takvim slučajevima predsednik odlučuje o sastavu tima. Ne, gospođa Pak precizira da će on odlučiti da li ona „ima i dovoljno sposobnosti“ za taj posao.

Ova pojava nije nova i već je zapažena. Nevolja je, međutim, u tome što učestalost i masovnost ovih primera sve više dokazuje da oni nisu uvek samo ulizički retorički ukras, već sve češće indikator stvarnih činjenja u građenju kulta vođe koja utiru put i postepenim normativnim promenama.

Takođe, mora se reći da „seljenje moći“ bez obzira na funkciju koju obavlja te idolatrija vođe kao socio-politički fenomen seže u Miloševićevo doba. Da i ne pominjemo da je Tito u i stihovima vrhunskih pesnika znao da „govori kao da zvezde padaju“. Pojava je bila vidljiva i u vreme Krstićevog „savetovanka“ Tadića.

Situaciju, međutim, sada različitom u odnosu na ranije, čini to što zamiru glasovi adekvatnog otpora svemu tome, te idolatrija postaje normalna i poželjna. A u takvoj se klimi sistematski i planski stvara prostor da se na razvalinama urnisanih institucija, bezmalo u svakoj instalira ta novopozlaćena, jedna i jedina koja odlučuje baš o svemu.

Ta nova matrica, štaviše, širi se i na međunarodni plan, a već mu je podlegla i briselska „stabilobirokratija“.

Vođa se ne bira, on se izvikuje

Poput divljenja neodoljivoj viziji sirotog Đorđevića, sve češće će kominikei srpske Vlade kazivati da ne rade po svom planu i premijerkinom ekspozeu, već po zadatku i zamisli predsednika.

Ana Brnabić po pravilu o rezultatima svoje vlade govori kao o „uspešnom nastavku kontinuiteta“ sa prethodnom „vladom premijera Vučića“. Format briselskih pregovora o Kosovu se „spontano“ menja tako ih da ubuduće vode predsednici, a ne, ili bar manje no ranije, premijeri.

Nedavni sastanak „pravoslavnog kvarteta“ – srpskog predsednika sa premijerima Grčke, Rumunije i Bugarske zove se – predsedničkim… Unutrašnji dijalog o Kosovu u kome uz fariseje i klimoglavce sadašnjim vlastima učestvuju, vidimo, kadgod i uticajna javna i naučna imena, teče tako da i akademici stavljaju sebe u situaciju da su „polagali ispit“, a ocenu će dobiti od Vučića u martu. Ili aprilu, dokad je poslednjom prilikom on sam rok odložio.

Demokratske i parlamentarne vrednosti se katkad gromoglasno i s besom, a katkad postepeno i sve perfidnije gaze i poništavaju. Niz regulatornih tela i institucija civilne kontrole je omalovaženo i oblaćeno. U nizu njih se godinama nerazmatrani izveštaji ili neizabrani organi udostojavaju rasprave i izbora tek kad se „nameste“ uslovi da im se za članove imenuju podobni predstavnici vlasti, a da drugi predlozi budu ignorisani i „paritetni“ članovi neizabrani…

Sve se izrazitije uočavaju potezi usmereni na – dokidanje opozicije!

„Krunski dokaz“ urnisanja elementarnih vrednosti parlamentarizma je stvaranje slike o izlišnosti parlamenta, posebno najnoviji recept opstrukcije opozicije kroz „trošenje njenog vremena“ za raspravu o budžetu silesijom copy-paste amandmana stranaka vlasti na prošlogodišnji budžet.

Opozicija u Skupštini jeste glasno zakukala da je reč o destrukciji parlamentarizma. Ali se tome oduprla – kako? Reklamiranjem povrede poslovnika!?

Bojkot parlamenta, bojkot izbora, ustavotvorna skupština – to su teme koje kljakavim protivnicima „Vučićeve diktature“ ne padaju na pamet, jer ni sami ne misle da treba izaći iz matrice „seljenja moći“, već zavaravaju i sebe i građane da su njihove namere sa tom matricom – humanije i plemenitije.

I kad Vučić, u nedavnom intervjuu za Bloomberg, kaže da  se „verovatno“ neće ponovo kandidovati za predsednika 2022. malo je reći da se njemu „ne sme verovati“. Jer, kako stvari stoje, možda za te daleke izbore neće ni biti potrebna kandidatura. Možda će se dotad predsednik – postavljati! Ili izvikivati!

A možda će se pokazati da je već postavljen ili izvikan. Samo se čeka „neki april“ da On to odluči ili potvrdi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera