‘Uspješna Hrvatska’ ili okupljanje političkih luzera

Koalicija je predstavljena u Muzeju za umjetnost i obrt jer, kao, Josipović predstavlja umjetnika, a Čačić obrtnika (Borna Filic / PIXSELL)

Piše: Damir Petranović

U narodu postoji bezbroj uzrečica za situaciju kada mu se naizgled nudi nešto svježe i novo, zamotano u celofan s mašnicom za vrhu, a ustvari predstavlja istu i dobro poznatu starudiju. Od onoga da “nije šija nego vrat”, preko živopisnog opisa prodaje dijelova tijela pod bubrege, do one ultimativne o poznatom sadržaju u drugom pakovanju.

“Nije šija nego vrat”, “Ako laže svinja, ne laže čvarak” – mnoštvo bi se, kažemo, izreka moglo primijeniti na ovog tjedna pompozno predstavljenu, navodno spektakularnu novu političku snagu u Hrvatskoj. Zove se “Uspješna Hrvatska”, a nastala je spajanjem dviju stranaka dosta maštovitih imena: prva je “Naprijed, Hrvatska! – Progresivni savez” (da, s uskličnikom!), a druga “Narodna stranka – Reformisti”.

Da bi barem malo popravili komunikacijsku katastrofu koja se već na početku nazire, budući potencijalni vladari u državi svoj su savez neformalno nazvali “Koalicija bez vođe”.

A da bi stvar bila još veselija, frontmeni i zaštitna lica navodno friške političke novotarije – dakle, ne i njeni vođe, jer se valjda čak ni oko toga nisu mogli dogovoriti i uskladiti ega – dvojica su starih, iskusnih i podosta izlizanih političara. Ivo Josipović, bivši predsjednik države, te Radimir Čačić bivši profesionalni oporbenjak i nakratko “ministar od bagera”.

Kao šlag na tortu dođe podatak da su svoj novi projekt krstili pridjevom uspješan, premda se de facto radi o više ili manje potpuno neuspješnim ljudima. Ukratko, o najobičnijim političkim gubitnicima, robi s greškom.

Projekt ZAMP

Najslađi od svih je Josipović: on je osvojio predsjedničku fotelju tako što mu je čudesnim spletom okolnosti protukandidat bio Milan Bandić, sirovi zagrebački gradonačelnik koji je do beskraja usavršio turbopopulistički model vladanja i rodijačke principe u politici, a bogme se za njim do beskraja povlači i nekoliko stotina kaznenih prijava. Što ozbiljnijih, što onih čisto formalno podnesenih.

Prije pet godina, dok je izgledalo da će Bandić biti u vječnoj milosti represivnog aparata, bljedunjavi profesor prava i ekstremno dosadni prerano osijedjeli SDP-ov saborski zastupnik izgledao je kao spas za Hrvatsku. Fin i pristojan očarao je građane željne umjerenosti i site HDZ-ovske galame, svojim sloganom “pravda/pravednost/kako već” tradicionalno je zaveo birače nesvjesne činjenice da predsjednik države u stvarnosti nema faktički nikakve ovlasti u dnevnoj politici, a povrh svega je još i svirao klavir. Kud ćeš boljeg reprezenta moderne i dozlaboga politički korektne Hrvatske?

Naravno, sve se to brzo istopilo: dok je nova pravednost u startu bila osuđena na fijasko jer je ionako predstavljala utopiju i mamac za naivce, finoća i pristojnost odlepršali su u vjetar kad se spoznalo da je čovjek u zbilji dosta prgav i politički beskrupulozan. Moderno novo lice Hrvatske nije se moglo ostvariti s predsjednikom koji u svom vlastitom kabinetu čuva udbaše i potomke udbaša kao kap vode na dlanu, dok u javnosti beskrajno jaše na ideološkim temama, podjelama i predimenzioniranju “ustaške zmije” u vlastitoj državi.

A ono komično sviranje klavira izrodilo se tek u neugodan podsjetnik na aferu u kojoj je razotkriven kao jedan od glavnih arhitekata “projekta ZAMP”, odnosno ideje da će brutalnom represijom skoro svi građani plaćati harač udruzi za autorska prava, u kojoj je još desetljećima ranije unosan posao s dvadesetak posto provizije dodijeljen predsjednikovom kućnom prijatelju…

Uglavnom, već negdje sredinom prošle godine bilo je jasno da će Ivo Josipović izgubiti izbore ako se pojavi iole ozbiljan kandidat. Početkom ove, pak, pokazalo se da će ih izgubiti i ako se nasuprot njega pojavi bilo tko, pa čak i jedna Kolinda Grabar-Kitarović.

I tako je, barem do pojave čudnovate koalicije bez vođe, on ostao zapamćen kao jedini predsjednik koji nije osvojio drugi mandat, što je u Hrvatskoj dosta spektakularno postignuće. Hrvati, naime, u pravilu obožavaju svoje predsjednike, oni su vječito prvi na listama popularnosti, a svoje “ćaće nacije” – dobro, u najnovijem slučaju i mater – držali bi u onoj Titovoj vili na Pantovčaku doživotno, samo da nema tog nesretnog ograničenja od najviše deset godina…

Vječno u opoziciji

Drugi dio para “Uspješna Hrvatska” jest Radimir Čačić, donedavno član Hrvatske narodne stranke (HNS) – poznate prije svega po nevjerojatno niskom broju članova i malom postotku podrške u javnosti, ali obrnuto proporcionalnoj količini sinekura, šefovskih pozicija i javnih poduzeća koja osvajaju nakon svakih izbora.

Čačić je jednom u prahistoriji bio ministar koji je započeo nacionalni projekt manične izgradnje autocesta i to je po svemu sudeći odradio vrlo solidno, pogotovo uzevši u obzir podatak da su HDZ-ovi terijeri koji su došli nakon njega pokrali sve živo i neživo i izvukli love za nekoliko sljedećih generacija, usput dovevši državu na prosjački štap. No, mimo te epizode, Čačić je 10 godina prije i 10 godina poslije bio tek vječni oporbenjak, borac za “građansku Hrvatsku” i neshvaćeni genije pod čijom bi palicom Hrvatska procvjetala, samo da mu je dati vlast na godinu ili dvije.

To mu se ostvarilo kad je sa Zoranom Milanovićem spretno ispregovarao predizbornu koaliciju i upravo nevjerojatno natprosječan utjecaj u odnosu na stvarnu snagu na terenu. On ministar javnih radova, Vesna Pusić ministrica vanjskih poslova, još nekoliko fotelja u Vladi i cijela četa zastupnika u Saboru – za niže pozicije u državnoj hijerarhiji jednostavno više nisu imali kadrova. U to doba bilo je dovoljno tek učlaniti se u HNS i eto ti kakve direktorske sinekure u šumama, vodama, elektroprivredi ili bilo čemu gdje se vrti ozbiljan novac.

Uglavnom, Čačić je prvih mjeseci mandata nešto petljao po Vladi, ali onda ga je snašla sudba kleta. Na autocesti u Mađarskoj izazvao je sudar i ubio dvoje ljudi, pa je nakon dugotrajnog natezanja poslan na skoro jednogodišnju zatvorsku kaznu. Iza rešetki je igrao golf i po svemu sudeći dobro se zabavljao, ali svejedno – maknut je s političke scene. Kad se pokušao vratiti, i on je poput Josipovića uspio u nemogućem: bio je izbačen iz HNS-a, stranke koja je njegovim nestankom skoro pa doslovno spala na Vesnu Pusić.

Veseli dvojac

I eto, dakle, našeg veselog dvojca u novom pohodu na političke vrhunce. Čak su svečano predstavljeni u Muzeju za umjetnost i obrt – jer, kao, Josipović predstavlja umjetnika, a Čačić obrtnika – ali u stvarnosti bi se akcija mogla prozvati tek šminkanjem klinički mrtvih javnih osoba. Da nema natprosječne pažnje i tetošenja velikog broja medija, potpuno neobjašnjivih u odnosu na stvarnu relevantnost i Josipovića i Čačića, već bismo ih odavno zaboravili.

Ovako ćemo još koji mjesec vjerojatno biti maltretirani naoko ozbiljnim analizama o raskolu na lijevom dijelu političkog spektra, mudroserijama o koalicijskom potencijalu Uspješne Hrvatske i spekulacijama komu će se njih dvojica prikloniti, Milanoviću ili Karamarku. Iako već i ptice na grani znaju da će Čačić u bilo čije krilo, samo da ponuda bude solidna i izdašna.

Dakako, potreba za razbijanjem duopola SDP-a i HDZ-a u Hrvatskoj je odavno temeljito iskristalizirana. Pješadije ima koliko hoćeš, ali nedostaje konjica i topništvo – ali na njihovu žalost i jedan i drugi vođa koalicije bez vođe već su prepoznati kao isluženi i poprilično zahrđali. Jedina korist od njih bila bi kada bi sebi privukli Jadranku Kosor – ženu koja je u par mjeseci izgubila i nacionalne i stranačke izbore, a onda još i izbačena iz HDZ-a – te Slavka Linića, bivšeg ministra koji je nakon pola stoljeća angažmana u komunističkoj/socijaldemokratskoj partiji iz nje šutnut gotovo bez disonantnog tona svojih dojučerašnjih drugova.

U tom slučaju, naime, u “Uspješnoj Hrvatskoj” bili bi uspješno koncentrirani gotovo svi viđeniji neuspješni političari, luzeri i očajnici kojima čak i mjesto u parlamentu polako izgleda kao nedostižan cilj, utopija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera